More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Dr. Googleberg

Nekoliko svjetlosnih godina udaljen od mahinacija njemačkog ministra odbrane, još dalje od pomahnitalog Gadafija i sinova, možda najdalje od američkog predsjednika Baracka Obame, koji u Bijeloj kući starom Bushu oko vrata kači «Medalju slobode», u pretrpanom podrumu sarajevskog naselja Mojmilo, olimpijski zamišljen stoji moj otac i ne zna šta bi bacio van. Brdo starudija. Čega se otarasiti? Kad jednom izgubiš sve, teško ti se odreći bilo čega. Kauča na rasklapanje dovezenog iz Njemačke. Rastavljenog regala od javora, od kojeg bi se moglo napraviti još najmanje stotinu skemlija. Zelenih ribarskih čizama, na koje si bijelom kredom, štampanim slovima napisao: «Ne kradi – puko đon!» Nije smiješno. Mafija odozdo odnosi bicikle, boje, ljepila. «Odlično su povezani!». Zamišljam vrhušku sarajevskih lopova kako u zadimljenoj kafani na rubu grada kuju plan – kako provaliti u podrum moga oca i ukrasti mu ribarske čizme.

– Šeki, ti držiš stražu! Čuvaj se dede s crnom beretkom iz susjednog haustora. Kažu da sve vidi. Ne skida se s prozora.
– Fiki, ti ćeš pozvoniti gatari Remzi s drugog sprata. Ona će nam otvoriti vrata.
– Šta da joj kažem?
– Reci da imaš termin. Sjetiće se.
– OK.
– OK.
– Ja i gospodin Pajser silazimo u podrum. Pola sata posla.
– Šefe, zar nije jednostavnije da odmah likvidiramo beretku na prozoru?
– Jok. Krađa je krađa. Radimo bez rizika.

Najpopularniji njemački političar nakon Adolfa Hitlera i Willya Brandta, ministar odbrane Karl Theodor zu Guttenberg, također je vjerovao da radi bez rizika, kada je pišući doktorsku disertaciju nonšalantno preuzimao tuđi materijal i misli – bez korektnog navođenja izvora. Na čak 270 od 393 napisanih stranica «dr. Googleberg» doslovno je prepisivao od drugih. Fusnote ni za lijeka. Plagijat ko kuća. Čak ni uvod, srce disertacije, nije njegov. U bobu kopirani članci iz novina, dugački odlomci iz raznih znanstvenih publikacija… Osim korištenja tuđeg duhovnog vlasništva, političar je zlouptrijebio položaj tako što je od parlamentarne naučne službe («Wissenschaftliche Dienste des Deutschen Bundestages») crpio tekstove, koje je u cijelosti ugrađivao u disertaciju. Gluho bilo. Doktorska titula oduzeta. Opozicija traži ostavku. Dr. Angela Merkel ga štiti.

Karl Theodor zu Guttenberg nadalje je najomiljeniji političar u državi, tvrde agencije za istraživanje javnog mnijenja. Zašto? Zato što je plemićkog porijekla? Ko pođoni nije ukrao? Jedna stvar je jasna. Ako ih ikad popravi, otac će, zasukan kakav jeste, sa svojih ribarskih čizama vjerovatno izbrisati upozorenje kradljivcima. Ženo, dajder tu krpu! Kao da gledam. U slučaju da zaista tako postupi, to neće biti primjer poštenja. On će to uraditi tek tako. Reda radi. Jer kad zima prođe, sezona lova počne, kad uskoro izađe na rijeku i otac će, poput ostalih ribara, sumnjivo gaziti od obale do obale. Zakači li šta, mrežu punu mekousne pastrmke hinjski će zavezati za zelenu čizmu, ispod površine vode. Zato što se ne smije vidjeti da li unutra nešto zateže ili ne. Niko osim njega na ovom svijetu ne smije znati gdje riba grize. Mutna li je filozofija ribara i političara. Čija se rabota svodi na to da jedni drugima otimaju ribe.

Date

9:45 am

Share

Feedback

Write a Comment

Twitka na Neretvi

Dok se u Barceloni na najvećem svjetskom sajmu telekomunikacija («Mobile World Congress») mobilni dunjaluk divi novim standardima bežične telefonije, ulicom ispod Zapadnog Balkona korača bezimeni prorok sa starom pokvarenom nokijom u ruci. Komšija beskućnik. Plastično mumificirana, čvrsto prislonjena na uho, njegova nokia odavno je riknula. Kelnski ridikul, ipak, glasno telefonira demonima: «Halo! Ja? Jok. Ne zna on. Ma kakvi. Obaviću ja. Pustite mene. Mlad je dečko. Nema iskustva.» Šešir a la Semir Osmanagić. Šal. Kaput od krzna. Da li je to stvarno Sam? Najavljuju da dolazi na gostovanje u Njemačku. Ne, to nije bosanski doktor sociologije. Već kelnska skitnica. Lokalni poremećenik s odvezanim pertlama. Sapliće se. Samo da ne padne. Nema vremena. Telefonira. Biznis. Poslovni partner s one strane veze, u mračnom kutu unutrašnje kompanije, kao da je nezadovoljan.

Iako je klima povoljna. Prošle godine širom planete prodano 1 600 000 000 mobilnih aparata. Apple provalio fol. Branša eksplodirala. Potrošači poludjeli za smartfonovima. Telefon prevazišao telefoniranje. Internet i aplikacije otvaraju vrata neograničenim mogućnostima za koje nismo ni slutili da ćemo ih jednog dana naslutiti. Mail. Facebook. Twitter. Vegetarijanski restoran, kiosk ili bordel? Tražite benzinsku pumpu u blizini? Vaš uređaj povezan je sa satelitom. Bitte schön. Prezentiranje informacija o neposrednoj okolinu nosi skroman naziv «augment reality». Proširena realnost. Obećava demokratiju i bolji svijet. LG E900 Optimus 7, Blackberry Torch 980, HTC Desire. Revolucija u Egiptu prosto je nezamisliva. Bez pametnih telefona. Protest digitalnih demonstranata prešao je s mobilnog na mobilni, sa server na server, zatim se spustio na ulicu.

Zbog toga se postavlja ključno pitanje. Kako je onda moglo doći do Francuske revolucije 1789. godine? Historijski gledano. Bez blagodati facebooka, twittera & co? Da li je juriš na Bastilju zaista mogao uspjeti? Bez mobitela u džepu pobunjenika. Nude nam se dvije opcije. Trezveno, racionalno i prošireno realno gledano: Ili se Francuska revolucija ustvari nije ni desila? Laž. Deformacija. Propaganda. Ili je do narodne pobune moralo doći istim sredstvima kao proteklih dana na Trgu Tahrir u Egiptu. Drugim riječima, sve su prilike da fenomeni poput twittera i mobilne telefonije postoje duže nego što mislimo. Pomno sljedeći trag spektakularnog otkrića ulazimo u gnijezdo medijskog neorealizma, perfektno modificiranu maglu istorijske zavjere iz koje nas može izbaviti samo jedan čovjek.

Jer jedino Semir Osmanagić, osnivač fondacije «Bosanska piramida Sunca», jeste u stanju dokazati da su ljudi koristili twitter još prije 10 000 godina. Na proplancima u blizini Visokog. Patriotski polažemo nadu u volontersku akciju «MRAV 2011» – kada će u podzemnim tunelima, nakon što se, naravno, iz labirinta ispumpa voda, biti utvrđen i dekodiran vjerovatno najstariji «tweet» na svijetu. Drevna poruka, 140 znakova dugačka, uklesana u ponosni bosanski kamen. Dr. Sam ove sedmice gostuje u Minhenu i Frankfurtu na konferenciji «The World of the pyramids». U društvu slično renomiranih ličnosti Graham Hancock (UK), Joseph Davidovits (Francuska) i Chris Dunn (USA). Ulaznica 69 eura. Sitnica. Trebalo bi otići. S kolegama podijeliti spoznaju kako «Bitka na Neretvi» zasigurno ne bi mogla biti dobijena da partizani nisu koristili twitter. Heroji su bili osuđeni na propast. A onda im je Drug Tito poslao čuvenu narodnooslobodilačku kratku poruku: @šaban: ranjenike ne smijemo ostaviti 🙂

Date

10:30 pm

Share

Feedback

Write a Comment

Ambulanta na biciklu

Sat zvoni u 5:00. Tuširanje, kafa, doručak, dugačke gaće, rukavice, kapa, bicikl. U 6:00 Sebastian punim gasom juri ulicama Kelna. Pacijenti čekaju. Raštrkani po cijelom gradu. Osamnaest bolesnih duša. Popeli se na prozore. Stoje na balkonima. Ne mogu bez njega. Bez sirupa, tablete, injekcije, nekoga da im izmjeri tlak, da ih okupa. Samo što se nije pojavio, iza okuke. Sebastian im valja glave. Bolnička ambulanta na biciklu. Mladić s kojim će razmijeniti riječ-dvije. Za neke od usamljenika medicinska pomoć nije toliko bitna. Razumljivo. Kad si žena od stotinu godina. Kad živiš sama. Kad bi nekako da umreš. Ali ti se ne da. Jer je bog zaboravio doći po tebe. Neće. Sebastian hoće. On je jedini koji misli na tebe. Budi zahvalna, starice, ponudi momku čašu pjenušca, zalij tabletu, nasmiješi mu se ponajprije. Pa se onda jadaj.

Sebastian vozi brzo ali pažljivo. Sportski bicikl. Crn. Specijalna izrada. Vidi se. Makina podešena za njegovu visinu. Preko dva metra. Zima, led, snijeg. Kein Problem. Veću opasnost po zdravlje čine jabuke. Bombardovanje voćem. Svaki dan. Ne možeš se spasiti. Od agresivnog nutkanja. Gdje god uđeš, uvale ti jabuku. Pa onda ostalo. Hajde ovo, hajde ono. Slano. Slatko. Ručak, večera. Pustite me ljudi! Može li samo da zapalimo cigaru? Dogovoreno Sebastiane, ali turi makar ovu nakiselu u torbu, nek ti se nađe za kasnije, da vidiš kako je slatka. Smušeno govori pacijentica koju je u sedamdesetoj godini napustio muž, nakon što je konačno, sebi i supruzi, priznao da je gej. Eno ga u živi zgradi preko puta s frajerom, grom ga strefio, neće da me pogleda, upita kako sam, sramota, kroz šta smo sve u životu prošli…

Male su mu šanše. Ako nastavi ovim tempom okretati pedale, brinuti se o ljudima, Sebastian se neće obogatiti. Mjesečna plata – 1200 eura. Kirija u Kelnu skupa. Budućnost upitna. Prijatelji iz djetinstva bolje zarađuju. Jedan je u upravnom odboru osiguravajećeg društva. Drugi radi nešto u vezi s medijima. Neka uživaju u poslu, ako su ga mogli birati. Velik je to luksuz. Otići u operu s gospođom, koja je nekoć bila mrak djevojka. Kao lutka će je obući. Srediće se i Sebastian. Hlače na peglu. Sako. Kravata. Dama predlaže da sjednu u stari mercedes iz garaže. Dvadeset godina ga niko nije palio. Otkad je suprug preminuo. Naravno. Kakva li će to divna scena biti! Kad Sebastian i mrak starica uplove u parking opere, iskrcaju se iz merdžana. Ona ga plaho prihvati pod ruku. A na bini – Giuseppe Verdi.

Zašto Sebastian radi ovaj posao? Jer voli jahati bicikl? Valjda. Kao da bolje shvaća tu neku stvarnosti, kad se popodne zadrži kod djeda, koji na kuhinjskom stolu po hiljadu i prvi put razvlači raskupusanu kartu istočne Evrope, tražeći šumu, rijeku, selo u kojem je rođen, nostalgično lamentirajući nad prokletom Šlezijom, iz koje je skupa s porodicom, pobjegao krajem Drugog svjetskog. A i inače. Sebastianovi pacijenti pričaju mnogo o ratu. Još uvijek. Vječna tema. Dok si živ. O čemu bi drugom? Arapske revolucije, univerzalni punjači za mobitele i Rumsfeldovi memoari ih baš i ne zanimaju. Zašto ambulantni biciklista Sebastian radi ovaj posao? Vjerovatno zato što je odrastao u komšiluku staračkog doma – u koji je kao klinac krišom provaljivao. Na dva točka. U potrazi za avanturama. Upoznavajući zagonetne duše. Ljude oboljele od vremena. Koji jedva čekaju da nekome ispričaju svoju priču.

Date

3:01 pm

Share

Feedback

Write a Comment

Prljavi trik nane špijuna

Odmah mi je nešto bilo sumnjivo. Putnički avion na relaciji Sarajevo – Keln. Ekonomska klasa. Mantil, šamija, cipela na šnalu. Agent. Undercover. Špijun. Preslikan iz CIA priručnika: «The Official CIA Manual of Trickery and Deception». Nana na tajnom zadatku. Naivno se pretvara da je naivna. Prepoznajem metodu. Na sjedištu pokraj mene. Pokušava me pridobiti. Uvući u razgovor. Kaže da je iz Čelića krenula za Australiju. Govori kako je već jednom letjela do Sidneja. «Puna 24 sahata!» Ako je tako, zašto uoči starta nije umjela svezati pojas? Čelići kraj Brčkog.

– Putujete sami za Australiju?
– Tečić me vodi.
– Gdje vam je tečić?
– Eno ga naprijed, sjedi haman do pilota.

Zdravo sam oprezan. Profesioanalno paranoičan. Upućen u prljave trikove tajnih službi. Pristajem na igru. Iz tašne ispod prednjeg sjedišta vadim novine. Listam. Zadubljen u tekst. Kao da ništa ne primjećujem. Snažne ruke. Dlačice na obrazima. Veliki prsten. Na nasjedam na provokacije.

– Allahu dragi, vedra li dana!
– Nano, mi smo sad iznad oblaka.

Povrh Alpa, špijunu pod nos podmećem fotografiju čovjeka u sjeni. U novinama objavljen isječak iz nove knjige o Julian Assangu. «Wikileaks: Inside Julian Assange\’s War on Secrecy». Britanski autori (David Leigh & Luke Harding) pišu o tome kako je internet aktivista agente CIA-e varao istim, njihovim, sredstvima. Prepredeni dvometraš bi se, navodno, prerušavao u starije žene kako bi nesmetano mogao razgovarati s novinarima Guardiana.

– Tri sina u Australiji. Jedna kćerka u Americi
– Imate li unuka?
– Unuka i praunuka.
– Nedostaju li Vam?
– Na kraj svijeta da su – samo nek su zdravi.

Možda ipak ne radi za CIA-u? Čupkanje nevidljivih končića sa šamije. Rečenice koje zvuče kao lozinke. Da li su to konspirativni migovi u mom pravcu? Dupli agent? Nana špijun na našoj strani? Može biti. Možda mi namjerava nešto došapnuti? Ima li Muamar dvojnika? Ko je sljedeći? Abdullah? Ali Abdullah? King Abdullah? Osim toga. Zašto je čašu vode poklopila salvetom? Da ne uleti muha? Ništa ne razumijem. Postao sam žrtva hipnoze, sugestije, mentalne špijunaže?

– Niste žedni?
– Ne žeđam. Samo kvasim.
– Još malo pa smo sletili.
– Sine, srkni ti ovo, prije nego što izađemo.

Dirty trick. Avion probija oblake. Prbližavamo se pisti. Držim njenu čašu vode u ruci. Ona gleda kroz prozor. Stjuardese sjede nedostižno zavezane, kod klozeta. U tekućini otrov. Smrtonosni polonij. Psihodelične droge. Klackanje krila. Točkovi dodiruju asfalt. Bruuuuuum. Kočimo. Pasažiri ustaju, oblače jakne. Drhtavim prstima balansiram napola punu plastičnu čašu vode. Nana gura tašnu pod pazuh, kao napadač ragbija, protrčava pokraj mene.

– Rekla sam joj: Amerikanko, da si i ti došla u Australiju, obići familiju!

Probija se kroz zastoj. Kolona putnika strpljivo čeka da se otvore prednja vrata mašine. Sumnjiva čaša vode, u međuvremenu, putuje od ruke do ruke u suprotnom pravcu. Ka stjuardesama. Kod klozeta. Uzme li neko gutljaj, mene će zatvoriti. U autobusu od aviona do pasoške kontrole nane špijuna više neće biti.

Date

10:07 am

Share

Feedback

Write a Comment