More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Villa Balkonia *****

Ponuda koja se ne odbija. Besplatan odmor. Savršen smještaj. Budite naši gosti. Villa Balkonia. Keln. Pet zvjezdica. Deset dobrih razloga za produženo ljetovanje.

1. Pogled odozgo.*

2. Hrana kao kod kuće.

3. Atrakcije & senzacije: Jednodnevni izleti u nacionalni park «Bosiljak» (pješice). Poludnevne posjete susjednoj «Istočnoj Saksoniji» (sjedeći). Obilazak kulturnih i historijskih znamenitosti – tamo gdje su se susreli i još uvijek ukrštaju insekti i civilizacije za sobom ostavljujući trajne tragove kosmičke beznačajnosti (na koljenima). Alternativno: blic šoping u antičkom gradiću Peršun. Polazak, uvijek, u jutarnjim satima.

4. Sport & Wellness: Trčanje u mjestu. Gimnastika. Pikado. Aerobika. Šaranje očima. Mrdanje ušima. Joga. Šah. Bleja. Zuca. Tać. Čovječe ne ljuti se. Mozganje. Fućkanje. Mućkanje. Bodybuilding. Specijalna disciplina: Dizanje konja u zrak (po uzoru na Pipi Dugu Čarapu, koja je svog tačkastog kopitara također držala na balkonu)

5. Uređenje & oprema: Stol i stolice. Mini ležaljke za glavu. Lavor za ruke i stopala (jacuzzi na slamku). Besplatni suncobrani. Peškiri. Namještaj za kampiranje. Mjesto za roštilj. Nudističke plaže.**

6. Pitanje bezbjednosti: Pozitivno. Stopa kriminala stabilna. Čak štaviše. Boravak u «Villi Balkoniji» negativno utječe na broj provala u privatne stanove (u zemljama iz kojih gosti dolaze).

7. Nightlife: Buran ko buranija.

8. Lifestyle & Celebrities: Poseban geografski položaj znatiželjnim turistima nudi mugućnost diskretnog špijuniranja bogatih i slavnih. Posmatrajte najnovije modne tokove na ulici (streetstyle). U jednoj ruci koktel, u drugoj dvogled. Budite trendsetter. Isturenost balkona jednako nudi zgodan prostor za samopromidžbu i prezentaciju sopstvenih fashion ideja. Važno je vidjeti i biti viđen.

9. Program za djecu: Učenje kroz igru. Da li kaktus može letiti? Šta su to vodene bombe?

10. Specijalne ponude i paketi. Samoća. Spokoj. Izmještenost

*Upozorenje: Gostima koji imaju strah od visine (akrofobija), preporučuje se da u ovlaštenim turističkim agencijama pravovremeno rezerviraju smještaj na prvom ili drugom spratu.

**Njemački zakon zabranjuje skidanje u javnosti (§183a, StGB). Javni red i mir krši golotinja izložena na balkonu prema ulici. Nudistima okrenutim ka dvorištu državni organi ne stoje na putu. Oprez na suncu! Brinite o svojoj koži.

Date

7:45 am

Share

Feedback

Comments deactivated

Balkon blues

Hey yeah! Ispod Zapadnog Balkona prolazi žena u crnoj burki i jede sladoled. Podigla veo taman da ga može polizati. Gricne kornet s jedne strane. Mljacne s druge. Onda ga obliže odozdo. Gluho bilo. Vidi joj se jezik. Lagano. Nije neka vrućina. Pa joj se ne topi. Kako smije? Muslimanka u crnom. Zar ne primjećuje da je prate ispod oka. Na ulici punoj ljudi. Nijemci zbunjeni. Vlasnik fetiš šopa «Cosmic Store» (koža, lak, latex) porijeklom Belgijanac, vjerovatno razmišlja: «Ne bi ti ovako po Briselu slobodno hodala.» Zabranila bi joj i Francuska. Samo da može. Oh tell me mama! I taj sladoled i tu feredžu. Burkinih dvoje djece dobili su po kuglu. Što oni znaju. Ništa. Samo Bog zna. Da nam se ljeto svima blasfemično smješka. Kao komšo Belgijanac, bradica, karirana košulja, farmerke, dirty hatezejke. Kezom seksualno osviještenog biznismena. Zapalio cigaru. I računa. Why not? Ubuduće proizvoditi feredže od kože, laka i lateksa?

Hey yeah! Ernesto Livinius – Argentinac s litvanskim korijenima i njemačkim pasošem – upalio sva četiri žmigavca. Ispod Zapadnog Balkona. Penje se bijelim kombijem na trotoar, parkira ispred španskog restorana «Boquerenes». Nedozvoljeno. Neće dugo. Španskim lokalima Ernesto jednom heftično dostavlja svježe zamrznute iberijske specijalitete. Sardele iz Andaluzije. Vino – La Rioja. Datule sa Mallorce. Pablo, ćelavi šef restorana dolazi iz Galicije. Baš kao i njegov badžo i kuhar Adelino. Dvije sestre. Dva brčića. Jedan biznis. Hey, hey mama! Pablo i Adelino pomažu Ernestu pri istovaru. Argentinac prti najviše. Težak posao. Loša plata. Stalni zastoji u saobraćaju. Ernesto od djetinstva sanja da postane pilot. Nikad nije kasno. Uzima satove letenja. Već ima dozvolu za aviončiće s jednim motorom. I say hey, hey, mama! Kada položi za profesionalce, Ernesto će sjesti u cockpit Boeinga 747 ili nekog drugog airlinera, pokupiti prce i odletiti daleko odavde. Vinuće se Che iznad gradske gužve, vječno začepljenih autoputeva i prokleto crvenih semafora.

Hey yeah! Džaba snovi, Che. Ernesto još si tu. Rintaš i znojiš se. Dok žena u feredži lizucka sladoled. Dok iza tvojih leđa prolazi parada gejeva. Uhvatila se kolona. Kratko ošišani, mišićavi muškarci u uskim sportskim šorcevima: «Gay Games» u Kelnu. Osma po redu Olimpijada homoseksualaca. Hey Lordy mama! Ispod Zapadnog Balkona. Strejterima takmičenje dozvoljeno: 10 000 sportista, 70 nacija, 35 disciplina. Fudbal, košarka, plivanje, skokovi u vodu, atletika, softball, bridge, squash etc. Moto manifestacije: «Be part of it!» Važno je učestvovati, mantraju organizatori. Dobro se provesti, ukazati na diskriminaciju i homofobiju. Sijaset takmičara nastupa anonomimno. U zemljama porijekla prijeti im marisana, smrt ili zatvor. Hey Lordy Lordy mama! Kako smiju? Zaljubljeni ljudi. Baviti se sportom. Noću pijani skakutati po kelnskim ulicama. Plesati. U karnevalski ružičastim uniformama pruskih vojnika pjevati iz sveg glasa «Lets get physical…»

Hey yeah! Hey no! Jok. Ernesto nije gej. Argentinac hetero. Poput žene u crnoj burki. Koja samo što ga nije smazala. Ukusan sladoled. Ništa ne primjećuje. Ne konta. Niti je zanima. No, no, no. Stala pod Zapadni Balkon i uživa. Da li se boji produžiti, da je iza ugla ne bi vidio suprug, sin ili brat? Da li sam ja pun predasruda? Tell me what you gonna do now, mama! Dok španske badže Adelino i Pablo zadovoljno potpisuju dostavnicu. Tapšu Ernesta po ramenu. Zovu u restoran na piće. «Da bacimo koju sardelicu (boquerones) u tavicu? Por favor, samo da znaš kakvog vina imamo što si nam ga dovezao?!» Ne, hvala. Ernestu se žuri. Ulazi u bijeli kombi. Staje ne gas. Ko u Njemačkoj sanja, nema vremena. To je sva mudrost. Pojela. Oblizala. Dokrajčila. Namiče veo preko lica. Pruža jednu ruku jednom djetetu, drugu drugom. Brzim korakom zamiče iza čošeta. Kelnska burka nestaje u paradi olimpijskih gejeva. Kao da ništa nije bilo.

Date

11:50 am

Share

Feedback

Comments deactivated

Skejteri osvajaju Afganistan

Medijska zasićenost Afganistanom slična je onoj od koje je patila istina o ratu u Bosni i Hercegovini, da li je to bila 1993. ili 1994. godina (?), kada su informativni magazini na Zapadu dobivali upute da ne prozivaju snajperiste i ubice – jer su istraživači neoliberalnog tržišta bili izmjerili kako gledatelji mahinalno mijenjaju tv kanale čim im neko spomene tamo neke Srbe, Muslimane i Hrvate. „Dajder, sine, taj daljinski!“ Taj neki Zapad, dakle, ponašao se tada slično nama koji si danas voskom depiliramo uši kada neko iole spomene Kabul, iako smo pritom još uvijek itekako, hronično, vrlo duboko uvrijeđeni činjenicom da tokom 90tih niko nije ozbiljno bendao Bosnu i Hercegovinu. Vječnu žrtvu za ostatak svijeta boli đon. Licenca za vazda. Valjda. Ipak. Peglativno prenosimo:

Iz Pentagona procurile informacije. Kopije 75 000 tajnih dokumenata o prljavom ratu u Afganistanu, o američkoj diviziji Task Force 373 – specijalno obučenoj da likvidira pojedine Talibane. Iz papira saznajemo da talibanske protuhelikopterske jedinice koriste „stringer“ rakete, pomoću kojih su mudžahedini (uz podršku Washingtona) svojevremeno iz Afganistana išćerali Ruse. Škakljivi dokumenti sadrže opširne podatke o vojnim i civilnim žrtvama, izvještaje Isafa, raporte NATO-a. Sve je u mreži. Svima dostupno. Izvor nepoznat. Svjedočanstva su objavljena na stranici Wikileaks-a, internet portalu koji vlasnicima eksplozivnog materijala (Whistleblower) nudi prostor za anonimnu publikaciju. Globalno relevatna institucija dokumentaciju o Afganistanu prije objavljivanja proslijedila je časopisima Spiegel, The Guardian i New York Times. Na uvid. I puče bomba.

I nikom ništa. Zijev. Zijev. Klik. Klik. Dajder taj daljinski. Dosadno. Vjerovatno zato što u 75 000 super tajnih dokumenata nema niti slova ekstremnim akcijama skejtera u zapadnom Afganistanu. Priča počinje 2009. godine, kada Titus Dittman, otac njemačke skejterske scene, u Afganistan uvozi ravno dvije tone (!) šarenih skejtbordova prikupljenih pod pokroviteljstvom fondacije „Skate Aid“. Titus Dittmann ima 62 godine. Čovjeku ne fali daska u glavi. „Lord of the Board“ ih ima na milione. S točkićima odozdo. Vlasnik najvećeg evropskog skejtbord preduzeća (Titus GmbH), prije tridesetak godina, izgradio je prvi „skatepark“ u Njemačkoj. Isto to učinio je i u Afganistanu. U provinciji Herat. Zašto? Zato što je skejter, sportista ekstremista. Jer je završio pedagoški fakultet i zna kako ostvariti uspješnu komunikaciju s klincima. Titus zna kako funkcionira djetinstvo. Daš im dasku. I furaj, mali!

«Rampe i skakaonice u zapadnom Afganistanu gradimo niže od onih u zapadnoj Evropi. Ne želimo povrijeđenu, već sretnu djecu,» kaže Titus Dittman. U saradnji sa tamošnjim školama, Titus ove godine održava redovnu nastavu u skejtanju. Kacigu na glavu. Lijeva noga naprijed, desna natrag. Naleti li kakav Taliban ili Task force 373, staneš mu na rep, skočiš u zrak. «Prednost skejtborda leži u tome što nije kulturološki opterećen. U Afganistanu djevojčice i dječaci bez razlike otkidaju na njega. Skejtbord je sredstvo za osvajanje prostora. Igračka za istraživanje svijeta. Svejedno koliko puta da padneš na nos, ustaješ, iznova staješ na dasku, pokušavaš savladati jedan te isti trik. Danima, ponekad mjesecima. Pozitivno utječe na karakter.» Propovijeda Titus Dittmann, guru njemačkih skejtera, koji želi malo pomoći. Kada ta djeca narastu, više neće biti rata. Možda.

Date

7:36 am

Share

Feedback

Comments deactivated

Ljeto nekulture

Juli arogantno korača ka augustu. Hoda preko usijanih krovova. Ko fakir po žaru. U hladu se odmara. Sjedi na ekserima. Na ivici trotoara. U lotosovom položaju. Na pet minuta. Lažni Buda. Bez daha i domovine. Beskućnik. Siromah, mučenik. Zatvorenik u bilo kakvom logoru u blizini grada Prijedora prije ravno 18 godina. Pa onda dalje. Vrijeme ide. Bosih nogu luta gradom Kelnom, jede staklo, izvodi akrobatiku, ulazi u haustore, penje na četvrti sprat, dahće, hukće, hropće, puše, meni u uho. Ljeto ima sedam glava. U svakoj ruci plamteći mač. Na Zapadnom Balkonu. Juli postavlja pitanja koja se ne postavljaju. U ozbiljnom poslovnom svijetu. Nekulturni stvor. Ko koliko mjesečno zarađuje? Ko te plaća? Zašto te nismo smaknuli kad smo ostale smaknuli? Juli je balon vrelog vazduha, berza sjećanja, što jezdi ka nebu, koje je plavo i perfektno, kao pulover njemačkog fudbalskog selektora Joachima Löwa, za koga financijski aspekti ni nisu od velike važnosti. Fudbaleri imaju više ciljeve. Blago se njima.

Blago se Josefu Ackermannu, šefu Njemačke banke (Deutsche Bank), koji godišnje ubere 9,8 miliona eura. Angeli Merkel može biti 15 832 eura mjesečno. Nije loše ni inženjerima, godišnje 73 114 eura, u Njemačkoj. Teže je glumcima, 12 318 eura. Penzioneri mjesečno 963, penzionerkama 526 eura. Ženama inače nije lako. Nasljeđuju lošije plaćene poslove. Zarađuju manje od muškaraca. Čak na identičnim vodećim pozicijama primaju 28 % nižu novčanu nadoknadu od muških kolega, utvrđuje Savezni statistički ured (Statistisches Bundesamt Deutschland). Na dnu njemačke ljestvice socijalnim škaricama zajedno škljocaju muški i ženski frizeri za prosječnu satnicu od 3 eura u Saksoniji. U akordu sa 3 miliona radnika u ostatku Berlinske republike koji također zarađuju manje od 6 eura u satu. Taman da pokriju nužne troškove. I otvore račun kod gospodina Josefa Ackermanna.

Helem. Ako nas ovo nekulturno ljeto ne ubije toplotnim mačem, onda će to učiniti tupim tračem. Skoknimo do Sjedinjenih Država. Pa da vidimo ko tamo koliko zarađuje? Na internet portalu Networthiq realtivno brzo dolazimo do zanimljivih informacija o platama i privatnim sferama tamošnjih građana. Stranica Networthiq-a funkcionira otprilike kao Facebook za financije. Ko se učlani, ostatku svijeta nudi uvid u stanje tekućih računa. Članovi Networthiq-a publiciraju podatke o imovini, platama, kreditima, nasljedstvu i dugovima. Korisnici koriste pseudonime. Moto: prati, podijeli, uporedi („Track. Share. Compare“). Motivacija: samokontrola i orijentacija u platnom sistemu US-a. U masovnoj akciji skidanja digitalnih gaća dobrovoljno učestvuju đaci, radnici, studenti, menadžeri i vjerovatno još pokoji internet haker, koji pokušava provaliti stvarne identitete pojedinih parajlija. Politika zaštite podataka u svemu tome ne igra baš tako bitnu ulogu.

Kad smo već kod politike, love i ličnih podataka. Ne znam koliko zarađuje Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Ali moja mama, u ulozi Visoke predstavnice haustora broj 39 u Novom Sarajevu, zaradi mjesečno finih 70 maraka. Bogami uvijek ima posla. A nije joj vala ni dosadno. Pokvari li se u ulazu lift – zna se ko rješava stvar. Računi za struju? Mama napravila tabelu, pa upisuje ko je platio a ko još nije. Sve je praktično u njenim rukama. Bez mame u haustoru broj 39 u Novom Sarajevu skoro niko ne može promijeniti ime na zvoncu. Jednom došli radnici, kopali cijevi u podrumu, nisu iza sebe ništa očistili. Kako ih je ona u sekundi sriktala! Samo da znate. Tih 70 maraka mjesečno njoj idu direktno na račun. Otvorila ona sebi. Maksuz. I nećete vjerovati – ali nakupilo se već nije bitno koliko.

Date

10:07 am

Share

Feedback

Comments deactivated

Zavjera Bielefeld

Štreku Keln – Berlin (ca. 500 km) superbrzi voz ICE (Intercity-Express) sprži za malo više od 4 sata. Tokom munjevite vožnje od 200-300 kilometara na sat ICE prolazi mimo jedne autentične džamije u Rurskoj oblasti, kao i pokraj jedne falširane, visoke pseudo munare u gradu Bielefeld. Placebo minaret u Bielefeldu integralni je dio velikog gradskog bazena «Ishara», čiji vlasnik očigledno igra na kartu nikad otrcanog egzotičnog Orijenta: «Kupanje kao u 1001 noći». Golemi toranj opasan je zmijugavim toboganom. Uzbudljiva ponuda njemačkim kupačima. Protustrujno plivanje. Talasni tuš. Mlaznice za masažu. Temperatura vode: 27 stepeni u sportskom bloku za odrasle («Ali Baba»), 32 stepena Celziusa u bazenčiću za mališane («Sindbad»).

U gradu Bielefeldu, na željezničkom kolodvoru, nadomak bazenskog minareta, proteklog vikenda došlo je do masovne panike. Razlog nije bio strah od islama – već posve banalni kvar u supermodernom njemačkom vozu ICE. U prepunim vagonima, jedan za drugim, zakazali su klima uređaji. Đavo se krio u detalju: ICE je dizajniran bez prozora. U trbuhu voza razvile su se temperature od 50 stepeni Celziusa. Grupa učenika na povratku sa ekskurzije doživjela kolektivni kolaps. Toplotni udar. Dehidrirana djeca ležala na podu. Trudnica pokušala razbiti prokleti prozor. U Bielefeldu paklena vožnja napokon biva prekinuta. Đaci odvezeni u bolnicu. Njemačka željeznica (Deutsche Bahn) izrazila je duboko žaljenje. Savezna policija (Bundespolizei) u međuvremenu pokrenula istragu zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda iz nehaja.

Znoj i suze. Klaustrofobična vrućina u kupeu. Sauna na šinama. U očima toplotno ošamućenih putnika užareni svijet pokraj pruge prima oblik fatamorgane. Fikcija u istočnoj Westfaliji. Horor u Bielefeldu. Da li taj grad uopće postoji? Da li je teorija zavjere (Bielefeld-Verschwörung) osnovana? Pozadinski podaci: Više od 16 godina grupa naučnika iz raznih krajeva Njemačke pokušava dokazati da grad Bielefeld, ustvari, ne egzistira. Prema mišljenju alternativnih naučnika iza priče o fantomskom šeheru stoje CIA, Mossad, u najmanju ruku vanzemaljci pod vodstvom stanovitog gospodara svemira, Ashrama Sherana, čiji je svemirski brod kamufliran kao zgrada univerziteta. Mnogo indicija govori u korist ove teorije. Da li vi poznajete nekoga iz Bielefelda? Naravno da ne.

Bajku o imaginarnom Bielefeldu izmislila je grupa akademskih šaljivdžija. Vic je pokrenuo lavinu legendi o nestvarnom gradu, u kojem su krili kidnapovanog John F. Kennedija. Nakon što ga nisu ubili. Pretpostavlja se da je Bielefeld tajni „Space Center“ odakle katolička eminencija iz Vatikana redovno leti na Mars. Koga zanimaju piramide u Visokom, više informacija o Lej linijama u Bielefeldu pronalazi u stručnoj literaturi: „Zagonetka Bielefeld“ (Günther Butkus, ur., 2010). Nas, ipak, više kopkaju konkretna pitanja: Kako je moguće da klima uređaji u Njemačkoj željeznici serijski zakažu? Zašto Deutsche Bahn putnicima u Bielefeldu nije pružio prvu pomoć? Pa mogli su ljude odbaciti do gradskog bazena, da se rashlade. Do munare opasane toboganskom gujom. Ključno pitanje dakle glasi: Zašto su njemački ICE vozovi napravljeni da ne možeš otvoriti prozor? Kako Selma da se nagne? Kad zagusti. Za sve postoji samo jedno objašnjenje. Zavjera protiv muslimana.

Date

7:56 am

Share

Feedback

1 Comment