More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Skejteri osvajaju Afganistan

Medijska zasićenost Afganistanom slična je onoj od koje je patila istina o ratu u Bosni i Hercegovini, da li je to bila 1993. ili 1994. godina (?), kada su informativni magazini na Zapadu dobivali upute da ne prozivaju snajperiste i ubice – jer su istraživači neoliberalnog tržišta bili izmjerili kako gledatelji mahinalno mijenjaju tv kanale čim im neko spomene tamo neke Srbe, Muslimane i Hrvate. „Dajder, sine, taj daljinski!“ Taj neki Zapad, dakle, ponašao se tada slično nama koji si danas voskom depiliramo uši kada neko iole spomene Kabul, iako smo pritom još uvijek itekako, hronično, vrlo duboko uvrijeđeni činjenicom da tokom 90tih niko nije ozbiljno bendao Bosnu i Hercegovinu. Vječnu žrtvu za ostatak svijeta boli đon. Licenca za vazda. Valjda. Ipak. Peglativno prenosimo:

Iz Pentagona procurile informacije. Kopije 75 000 tajnih dokumenata o prljavom ratu u Afganistanu, o američkoj diviziji Task Force 373 – specijalno obučenoj da likvidira pojedine Talibane. Iz papira saznajemo da talibanske protuhelikopterske jedinice koriste „stringer“ rakete, pomoću kojih su mudžahedini (uz podršku Washingtona) svojevremeno iz Afganistana išćerali Ruse. Škakljivi dokumenti sadrže opširne podatke o vojnim i civilnim žrtvama, izvještaje Isafa, raporte NATO-a. Sve je u mreži. Svima dostupno. Izvor nepoznat. Svjedočanstva su objavljena na stranici Wikileaks-a, internet portalu koji vlasnicima eksplozivnog materijala (Whistleblower) nudi prostor za anonimnu publikaciju. Globalno relevatna institucija dokumentaciju o Afganistanu prije objavljivanja proslijedila je časopisima Spiegel, The Guardian i New York Times. Na uvid. I puče bomba.

I nikom ništa. Zijev. Zijev. Klik. Klik. Dajder taj daljinski. Dosadno. Vjerovatno zato što u 75 000 super tajnih dokumenata nema niti slova ekstremnim akcijama skejtera u zapadnom Afganistanu. Priča počinje 2009. godine, kada Titus Dittman, otac njemačke skejterske scene, u Afganistan uvozi ravno dvije tone (!) šarenih skejtbordova prikupljenih pod pokroviteljstvom fondacije „Skate Aid“. Titus Dittmann ima 62 godine. Čovjeku ne fali daska u glavi. „Lord of the Board“ ih ima na milione. S točkićima odozdo. Vlasnik najvećeg evropskog skejtbord preduzeća (Titus GmbH), prije tridesetak godina, izgradio je prvi „skatepark“ u Njemačkoj. Isto to učinio je i u Afganistanu. U provinciji Herat. Zašto? Zato što je skejter, sportista ekstremista. Jer je završio pedagoški fakultet i zna kako ostvariti uspješnu komunikaciju s klincima. Titus zna kako funkcionira djetinstvo. Daš im dasku. I furaj, mali!

«Rampe i skakaonice u zapadnom Afganistanu gradimo niže od onih u zapadnoj Evropi. Ne želimo povrijeđenu, već sretnu djecu,» kaže Titus Dittman. U saradnji sa tamošnjim školama, Titus ove godine održava redovnu nastavu u skejtanju. Kacigu na glavu. Lijeva noga naprijed, desna natrag. Naleti li kakav Taliban ili Task force 373, staneš mu na rep, skočiš u zrak. «Prednost skejtborda leži u tome što nije kulturološki opterećen. U Afganistanu djevojčice i dječaci bez razlike otkidaju na njega. Skejtbord je sredstvo za osvajanje prostora. Igračka za istraživanje svijeta. Svejedno koliko puta da padneš na nos, ustaješ, iznova staješ na dasku, pokušavaš savladati jedan te isti trik. Danima, ponekad mjesecima. Pozitivno utječe na karakter.» Propovijeda Titus Dittmann, guru njemačkih skejtera, koji želi malo pomoći. Kada ta djeca narastu, više neće biti rata. Možda.

Date

7:36 am

Share

Feedback

Write a Comment

Ljeto nekulture

Juli arogantno korača ka augustu. Hoda preko usijanih krovova. Ko fakir po žaru. U hladu se odmara. Sjedi na ekserima. Na ivici trotoara. U lotosovom položaju. Na pet minuta. Lažni Buda. Bez daha i domovine. Beskućnik. Siromah, mučenik. Zatvorenik u bilo kakvom logoru u blizini grada Prijedora prije ravno 18 godina. Pa onda dalje. Vrijeme ide. Bosih nogu luta gradom Kelnom, jede staklo, izvodi akrobatiku, ulazi u haustore, penje na četvrti sprat, dahće, hukće, hropće, puše, meni u uho. Ljeto ima sedam glava. U svakoj ruci plamteći mač. Na Zapadnom Balkonu. Juli postavlja pitanja koja se ne postavljaju. U ozbiljnom poslovnom svijetu. Nekulturni stvor. Ko koliko mjesečno zarađuje? Ko te plaća? Zašto te nismo smaknuli kad smo ostale smaknuli? Juli je balon vrelog vazduha, berza sjećanja, što jezdi ka nebu, koje je plavo i perfektno, kao pulover njemačkog fudbalskog selektora Joachima Löwa, za koga financijski aspekti ni nisu od velike važnosti. Fudbaleri imaju više ciljeve. Blago se njima.

Blago se Josefu Ackermannu, šefu Njemačke banke (Deutsche Bank), koji godišnje ubere 9,8 miliona eura. Angeli Merkel može biti 15 832 eura mjesečno. Nije loše ni inženjerima, godišnje 73 114 eura, u Njemačkoj. Teže je glumcima, 12 318 eura. Penzioneri mjesečno 963, penzionerkama 526 eura. Ženama inače nije lako. Nasljeđuju lošije plaćene poslove. Zarađuju manje od muškaraca. Čak na identičnim vodećim pozicijama primaju 28 % nižu novčanu nadoknadu od muških kolega, utvrđuje Savezni statistički ured (Statistisches Bundesamt Deutschland). Na dnu njemačke ljestvice socijalnim škaricama zajedno škljocaju muški i ženski frizeri za prosječnu satnicu od 3 eura u Saksoniji. U akordu sa 3 miliona radnika u ostatku Berlinske republike koji također zarađuju manje od 6 eura u satu. Taman da pokriju nužne troškove. I otvore račun kod gospodina Josefa Ackermanna.

Helem. Ako nas ovo nekulturno ljeto ne ubije toplotnim mačem, onda će to učiniti tupim tračem. Skoknimo do Sjedinjenih Država. Pa da vidimo ko tamo koliko zarađuje? Na internet portalu Networthiq realtivno brzo dolazimo do zanimljivih informacija o platama i privatnim sferama tamošnjih građana. Stranica Networthiq-a funkcionira otprilike kao Facebook za financije. Ko se učlani, ostatku svijeta nudi uvid u stanje tekućih računa. Članovi Networthiq-a publiciraju podatke o imovini, platama, kreditima, nasljedstvu i dugovima. Korisnici koriste pseudonime. Moto: prati, podijeli, uporedi („Track. Share. Compare“). Motivacija: samokontrola i orijentacija u platnom sistemu US-a. U masovnoj akciji skidanja digitalnih gaća dobrovoljno učestvuju đaci, radnici, studenti, menadžeri i vjerovatno još pokoji internet haker, koji pokušava provaliti stvarne identitete pojedinih parajlija. Politika zaštite podataka u svemu tome ne igra baš tako bitnu ulogu.

Kad smo već kod politike, love i ličnih podataka. Ne znam koliko zarađuje Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Ali moja mama, u ulozi Visoke predstavnice haustora broj 39 u Novom Sarajevu, zaradi mjesečno finih 70 maraka. Bogami uvijek ima posla. A nije joj vala ni dosadno. Pokvari li se u ulazu lift – zna se ko rješava stvar. Računi za struju? Mama napravila tabelu, pa upisuje ko je platio a ko još nije. Sve je praktično u njenim rukama. Bez mame u haustoru broj 39 u Novom Sarajevu skoro niko ne može promijeniti ime na zvoncu. Jednom došli radnici, kopali cijevi u podrumu, nisu iza sebe ništa očistili. Kako ih je ona u sekundi sriktala! Samo da znate. Tih 70 maraka mjesečno njoj idu direktno na račun. Otvorila ona sebi. Maksuz. I nećete vjerovati – ali nakupilo se već nije bitno koliko.

Date

10:07 am

Share

Feedback

Write a Comment

Zavjera Bielefeld

Štreku Keln – Berlin (ca. 500 km) superbrzi voz ICE (Intercity-Express) sprži za malo više od 4 sata. Tokom munjevite vožnje od 200-300 kilometara na sat ICE prolazi mimo jedne autentične džamije u Rurskoj oblasti, kao i pokraj jedne falširane, visoke pseudo munare u gradu Bielefeld. Placebo minaret u Bielefeldu integralni je dio velikog gradskog bazena «Ishara», čiji vlasnik očigledno igra na kartu nikad otrcanog egzotičnog Orijenta: «Kupanje kao u 1001 noći». Golemi toranj opasan je zmijugavim toboganom. Uzbudljiva ponuda njemačkim kupačima. Protustrujno plivanje. Talasni tuš. Mlaznice za masažu. Temperatura vode: 27 stepeni u sportskom bloku za odrasle («Ali Baba»), 32 stepena Celziusa u bazenčiću za mališane («Sindbad»).

U gradu Bielefeldu, na željezničkom kolodvoru, nadomak bazenskog minareta, proteklog vikenda došlo je do masovne panike. Razlog nije bio strah od islama – već posve banalni kvar u supermodernom njemačkom vozu ICE. U prepunim vagonima, jedan za drugim, zakazali su klima uređaji. Đavo se krio u detalju: ICE je dizajniran bez prozora. U trbuhu voza razvile su se temperature od 50 stepeni Celziusa. Grupa učenika na povratku sa ekskurzije doživjela kolektivni kolaps. Toplotni udar. Dehidrirana djeca ležala na podu. Trudnica pokušala razbiti prokleti prozor. U Bielefeldu paklena vožnja napokon biva prekinuta. Đaci odvezeni u bolnicu. Njemačka željeznica (Deutsche Bahn) izrazila je duboko žaljenje. Savezna policija (Bundespolizei) u međuvremenu pokrenula istragu zbog nanošenja tjelesnih ozlijeda iz nehaja.

Znoj i suze. Klaustrofobična vrućina u kupeu. Sauna na šinama. U očima toplotno ošamućenih putnika užareni svijet pokraj pruge prima oblik fatamorgane. Fikcija u istočnoj Westfaliji. Horor u Bielefeldu. Da li taj grad uopće postoji? Da li je teorija zavjere (Bielefeld-Verschwörung) osnovana? Pozadinski podaci: Više od 16 godina grupa naučnika iz raznih krajeva Njemačke pokušava dokazati da grad Bielefeld, ustvari, ne egzistira. Prema mišljenju alternativnih naučnika iza priče o fantomskom šeheru stoje CIA, Mossad, u najmanju ruku vanzemaljci pod vodstvom stanovitog gospodara svemira, Ashrama Sherana, čiji je svemirski brod kamufliran kao zgrada univerziteta. Mnogo indicija govori u korist ove teorije. Da li vi poznajete nekoga iz Bielefelda? Naravno da ne.

Bajku o imaginarnom Bielefeldu izmislila je grupa akademskih šaljivdžija. Vic je pokrenuo lavinu legendi o nestvarnom gradu, u kojem su krili kidnapovanog John F. Kennedija. Nakon što ga nisu ubili. Pretpostavlja se da je Bielefeld tajni „Space Center“ odakle katolička eminencija iz Vatikana redovno leti na Mars. Koga zanimaju piramide u Visokom, više informacija o Lej linijama u Bielefeldu pronalazi u stručnoj literaturi: „Zagonetka Bielefeld“ (Günther Butkus, ur., 2010). Nas, ipak, više kopkaju konkretna pitanja: Kako je moguće da klima uređaji u Njemačkoj željeznici serijski zakažu? Zašto Deutsche Bahn putnicima u Bielefeldu nije pružio prvu pomoć? Pa mogli su ljude odbaciti do gradskog bazena, da se rashlade. Do munare opasane toboganskom gujom. Ključno pitanje dakle glasi: Zašto su njemački ICE vozovi napravljeni da ne možeš otvoriti prozor? Kako Selma da se nagne? Kad zagusti. Za sve postoji samo jedno objašnjenje. Zavjera protiv muslimana.

Date

7:56 am

Share

Feedback

1 Comment

Originalne imitacije sreće

Bosiljku nikad bolje. Margarita i dalje cvjeta. Na Balkonu sve kao u pjesmi. Kad je ljeto nek je ljeto. Ispod prugaste tende rajski hlad. Tri kvadratna metra sreće. Taman. U krošnji preko puta divlji zeleni papagaj. Kreči li kreči. Kome? Čemu? Nikome. Ničemu. Vjerovatno meni. U novinama planetarno relevantna vijest o istraživanjima holandskog ornitologa Hansa Slabbenkoora: Naučnik je utvrdio, dakle otkrio, bolje reći izmjerio, da gradske ptice signifikantno glasnije pjevaju od raje u slobodnoj prirodi. Takmičenje protiv gradske buke. Papagaji. I švrake. Piše u novinama. Pogotovo švrake. Radikalno prilagođavanje okolini. Urbane ptice agresivno imitiraju požarne sirene, zvonca od bicikla, tonove mobilnih telefona. Originalno zar ne. Jašta. Život je borba. Nema čega nema. Na ovom svijetu. Svakakvih švraka. I čvaka.

Švicarski novinar Tom Kummer jedan je od njih. Originalnih imitatora. Prije desetak godina holivudski reporter u njemačkim novinama (SZ & FAZ) objavio je seriju izmišljenih intervjua s velikim zvijezdama. Od Sharon Stone preko Pamele Anderson do Whitney Houston. Courtney Love je maksuz za maštovitog reportera izjavila: «Dirkam si grudi više kako bi izazvala gađenje a ne divljenje.» Ona to nikome tako ne bi rekla. Tom Kummer bio je sit plakativnih, dosadnih, stotinu puta prežvakanih razgovora s prominentnim ličnostima. Žurnalist je bio željan autentičnosti. Trač-novinar je želio da s golišavom Ivanom Trump konačno razgovora o filozofiji. Sjedeći na kauču imenjaka Toma Hanksa talentirani imitator glasova došao je na ideju da izmisli priču o tome kako holivudska zvijezda pomoću bizarnih japanskih feng šui metoda traži novi stan. I upali foluška. Početak uspješne karijere.

Tom Kummer bio je zvijezda njemačkog novinarstva. Super su mu bili intervjui. Dvoje djece. Kuća u Los Angelesu. Sretan porodični život. Dok ga nisu provalili. Dok nije dobio crvenu kartu. Doživotni otkaz. Zasluženo. Nešto kasnije, propali plagijator sročio je autobiografiju, priče iz sopstvenog života, pod nazivom «Blow up». Napumpano štivo ostaje nezapaženo. Tužna je sudbina imitatora koji umije tuđe glasove imitirati. Ali svoj ne. Rekao bi na toj baušteli Austrijanac Thomas Bernhard (Der Stimmenimitator, 1978), proslavljeni autor knjiga o nepoznatim ljudima, kojima je malo falilo da ih neko spomene u novinama. Poput sudijske pište prodorno pero, pisac Thomas Bernhard nas polako ali sigurno uvodi u svijet fudbala. Kako to? Vrlo lako. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici svi putevi vode u istom pravcu.

Muška metafora fudbala nalazi se na vrhuncu medijske moći. Napuhani jezik sporta paušalno primjenjujemo na narode i kontinente. Komentatori i kolumnisti kreče kao divlji kelnski papagaji. Svaki iz svoje krošnje. Sa svog balkona. Latinska Amerika ipak podbacila. Afrika ne zna pucati penale. Nijemci kao Nijemci. Gdje smo u svemu tome mogli biti mi? Svake četiri godine jedna te ista predstava. Jedan te isti krimić. Uvijek s različitim raspletom. Zašto smo toliko naivni, kamo nas to vodi i kako će se ovaj put sve završiti zna samo vidovita hobotnica pod imenom Paul. Popularni okotopus prorok živi u velikom akvariju (Sealife) u Oberhausenu. Bosanska proročica Azira gleda u kašike. Njemačka hobotnica Paul u lonce. Prije utakmice mu se pred pipke gurnu dvije posude označene različitim zastavama. U svakoj po školjka. Koju prvu smaže, ta zastava pobjeđuje. Paul je do sad pogodio sve i jedan rezultat (njemačkih tekmi) na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.

Date

8:06 am

Share

Feedback

Write a Comment