More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Papagaj, svjedok zločina

Smrt ista, okolnost drugačija. Ubistvo u Dominikanskoj Republici. Nesretna Carmen Altagracia Castillo (60) hladnokrvno zatučena u dnevnom boravku. Jedini svjedok zločina bio je žrtvin papagaj, njen pričljivi ljubimac. Policija izašla na teren. Saslušala pticu. Privela u stanicu. Nadležni inspektor iz životinjskog brbljanja pokušava izvući korisne indicije, podatke, koji vode ka počiniocu, odnosno počiniocima. U fokusu istrage: svi oni koji su imali bilo kakav kontakt sa žrtvom. Kućne posjetioce papagaj poznaje poimenice. Odgovor na pitanje ko je ubio gospođu Castillo još se čeka. Većina ubistava širom svijeta ostaje nerazjašnjena. U slučaju Dominikanske Republike tračak nade plamti li plamti.

Lansirani vanserijskom saradnjom, iz Latinske Amerike selimo u Evropu, grad Keln, poznat po koloniji takozvanih divljih papagaja, nastanjenih u alejama platana na gradskom groblju Melaten. Zelene ptičice (psittacula krameri) ovdje već decenijama žive na slobodi, u jednom, može se reći, sretnom paralelnom papagajskom društvu. Otele se. Pa ih boli briga. Jedan od njih naš je poznanik. Papagaj de Cologne. Drugar s gelendera. Stalni posjetilac Zapadnog Balkona. Svjedok vremena u kojem živimo. Borac za istinu. Vrsno pero. Korifeja investigativnog novinarstva. Izdvajamo zanimljive detalje iz višesatnog razgovora, u kojem je bilo riječi o globalnoj pravdi, ljubavi, terorizmu i novom filmu Angeline Jolie.

– Zdravo, papagaju dobri.

– Zdravo. Zdravo.

– Ptica, svjedok zločina. Da li su papagaji pouzdani?

– Ošišaj me na ćelavo ako nisam.

– Šta se sve može posvjedočiti?

– Samo ono što možeš ponoviti.

– Sivi afrički papagaj Angeline Jolie opet stupio u štrajk glađu, nakon što ga je prezaposlena režiserka strpala u holivudski hotel za životinje?

– Ljubavna priča.

– Zavist?

– Ošišaj me na ćelavo ako nisam.

– Papagaju, pitaću te naivno. Da li si ikad ozbiljno razmišljao o pojmu globalne pravde?

– Kako kome.

– Imaš li strah od najavljenih terorističkih napada u Njemačkoj?

– Uvijek je bilo nekako.

– Njemački ministar unutrašnjih poslova, proročica Azira, iscjelitelj Torabi. Ko je jači?

– Ošišaj me na ćelavo ako nisam.

– Za kraj još nešto, prijatelju mili. Šta je to najveći zločin na svijetu?

– Ko ubije jednog papagaja kao da je ubio cijeli svijet.

Date

12:25 pm

Share

Feedback

Write a Comment

Jackie Chan Style

Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Skočio bih s balkona na oluk. Obuhvatio lim. Neustrašivo krenuo prema dole. Sa četvrtog sprata. Grabio bih, kao puma, pokraj prozora kovrčave komšinice s trećeg. Ništa je ne bih pitao. Kaskaderski bih zavirio kod studenata s drugog. Guten Morgen, Deutschland! Zatim tiho potonuo iza gelendera povučeno obitavajućeg bračnog para sa prvog sprata. Da li su živi? Da li se vole? Logikom kvadricepsa (mišić iznad koljena), sa visine od metar i pol, konačno bih, spektakularno, naglavačke, aterirao u hrpu jesenjeg lišća. Ššššššššššššš. Doček na ruke. Kolut naprijed. Padanje – osnova borilačke vještine. Toliko o tome. Zabezeknutom prolazniku bih kratko na kineskom pojasnio: «Hu, ha!» (Ko bi gori sad je doli). Potom nastavio svojim putem. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.

Kao balkonska Kung Fu Panda bih se vinuo u suprotnom pravcu. Preko limenog oluka popeo na krov. S jednog krova lako stižeš do drugog. Sa drugog na treći. Možda bih sreo nekog od raje. Zračni sport, inspiriran trikovima Jackie Chana, zove se «parkour». Pariz. New York. Berlin. Keln. Slijedim filozofiju opasnog skoka. Suštinsko pitanje glasi – kako savladati prepreku na putu. Elegantno i efikasno. Lokvu, žbun, auto, garažu, zid ili zgradu. Mimo profesionalnih trikova u filmu Luc Bessona «Banlieue 13», gledao sam more amaterskih klipova na internetu. Jedna od bazičnih disciplina parkoura je takozvani «proskok» (franchissment/underbar), akrobatsko provlačenje kroz urbane procijepe, rupe u prostoru, praznine između šipki na ogradama. Tim putem dolazimo do slijedećeg odlomka.

Da je rat, da je Prijedor, da sam Jackie Chan, ne bih dugo razmišljao. Popeo bih se na gelender i skočio sa balkona na krov Kina «Radnik». Odatle bih se frcnuo dalje uvis, na vrh Plavog nebodera. Sa Plavog bih skočio na Crveni neboder. Ništa mi ne bi bilo. Preletio bih Kokin grad, doletio do krova Osnovne škole 16. Maj. Doček na ruke. Kolut naprijed. Od osnovne škole do gradske klaonice nije dalek put. Nakon klaonice valja opet uzeti dobar zalet. Troskok: Vatrogasni dom – Robna kuća Patrija – Hotel Prijedor. Sa zadnjeg sprata Hotela Prijedor bih prekoračio do planine Kozare. Hvatao prvog bora u šumi. Zagrlio ga čvrsto. Prebacivao se uzbrdo, s grane na granu. Od šišarke do šišarke. Sve do Spomenika revolucije na Mrakovici. Lavirint od betona najlakše osvajaš tako što tijelo razapneš između dva bloka, oprezno koračajući ka nebu, kao gospodar zmajeva, u nekom uskom sokaku posred Hong Konga.

Da sam Jackie Chan ne bih razmišljao. Iz lavirinta prošlosti, od Kozare put vodi preko Alpa do rijeke Rajne. Penjem se na most Pruskih kraljeva, visoku željeznu konstrukciju. Na federima potisnute želje skačem na vrh Kelnske katedrale (157,38 m). Saltom savladavam ponor pješačke zone, šoping centar, čiju nevinost teško podnosim. Doček na ruke. Kolut naprijed. Na krovu bivše zgrade njemačkog Gestapoa. Balansiram niz požarne stepenice, s druge strane zida, muzej zločina, noktima ugrebani epigrami mučenika: «Ovdje sam, ne znam zašto». Ništa me ne može spriječiti. Lebdim iznad tramvaja, sijevam kao mačka na prvo drvo, s grane na granu, do televizijskog tornja «Colonius» (166 m). Sa tornja na kuku, na prečku dizalice iznad gradilišta nove džamije, odatle prečicom do stare sinagoge, sa čije kupole se direktno obrušavam na komšijinu satelitsku antenu. Odozgo. Sa tanjira satelitske elegantno silazim na Zapadni Balkon, vraćam odakle sam krenuo. Zašto? Zato što je Bruce Lee bio ozbiljan i postigao sve u životu. Meni je ostalo da se sprdam.

Date

7:54 am

Share

Feedback

Write a Comment

Smrt je menadžer iz Njemačke

Kanjonima grada Kelna, ispod Zapadnog Balkona, ide ćiro i pomalo svirka. Niko ne smije da ga dirka. Gumeni točkovi. Žuto-zeleni vagoni. Tutuuuu! Turistička atrakcija. Firma Wolters inače vozi od zoološkog vrta do Muzeja čokolade. Danas ne. U minijaturnim kupeima, u kojima uobičajno sjede djeca, ovaj put čuče drugačiji putnici. Bakice i dekice. Sijeda kosa. Sendvič. Štap. Termos boca. Specijalno naručena tura. Finalna destinacija: gradsko groblje Melaten. Za volanom i mikrofonom gospodin Wolters lično. Menadžer i turistički vodič prozu zna napamet. Posjetitelje zanima istorija, arhitektura, život istaknuto sahranjenih. Budući da odavde ne možemo tačno čuti riječi kelnskog Čičikova, biznis s mrtvim dušama nadižemo na drugi, viši nivo. Četvrti sprat. Zapadni Balkon.

Priznajem, priloženim slovom također zarađujem od tuđe smrti. Ali pardon. Lova je velika. I negdje drugdje. Prošle godine ukupno umrlo 854 000 Nijemaca. Ovim putem, u komunalne ustanove, na račun pogrebnih preduzeća, u džepove gradskih vrtlara završilo oko 14 milijardi eura. Trend pozitivan. Posljednjih 5 godina – porast od 40 posto. Sahrane poskupljuju. Jer ljudi u međuvremenu više umiru. Zato što su duže živjeli. Prema podacima Alexandra Helbacha («Inicijativa Aeternitas») dolazećeg desetljeća branša očekuju skok na 1,2 miliona preminulih godišnje. Smrt je menadžer iz Njemačke. Mašinerija trenutno zapošljava oko 128 000 radnika. Prosječan pogreb košta 6000 eura. Cijene variraju. U gusto naseljenim mjestima troškovi viši. Diskonti ukope obavljaju van državnih granica, recimo u Češkoj, za smiješnih 499 eura.

Ruku je najlakše zavrnuti mrtvima u gradu u kojem živiš. Pogotovo u kriznim vremenima. Njemačke komunalne vlasti u grobnom sektoru vide izdašan izvor financija. Istraživanje savjetodavnog preduzeća «Ernst & Young» potvrđuje da su dvije od tri njemačke općine u minusu, te da skoro trećina njih budžet krpe prihodima sa groblja. Kokuz odnekud mora. Širom Berlinske republike zasebna parcela plus ceremonija 2010. godine prosječno su poskupili za 10 posto, navodi organizacija «Aeternitas». Eugen Brysch iz nezavisne fondacije «Deutsche Hospiz-Stiftung» odlučno kritizira: «Takav ukop si narod ne može priuštiti». Može svako kritizirati dok je živ.

Ali treba biti fer. Od posljednjih ispraćaja, pored ostalih, fino profitiraju diverzna osiguravajuća društva, muntajući revnosne mušterije, osobe koje nakon seobe na onaj ili bilo koji svijet, ublažujući troškove, najbližima ne žele padati na teret. Za ovaj slučaj, naglašeno kreativna osiguranja izmislila su odgovarajuću policu za vječni san: «novac za umiranje» (Sterbegeld). Karakter simpatične ponude zgodno opisuje tiha i nenametljiva reklama, slogan kao u mermer uklesan: «Život je dovoljno skup, štedite za umiranje!»

Ima i grupna tarifa.

Date

10:14 am

Share

Feedback

Write a Comment