More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Mujo brži od svjetlosti

Uđe neutrino u kafić. Naruči piće.
Kaže konobar: «Žao mi je, ne uslužujemo čestice brže od svjetlosti.»

Neutrino vicevi nevjerovatnom brzinom ulaze u modu – otkako su naučnici Evropske organizacije za nuklearna istraživanja (CERN) izmjerili elementarne čestice brže od svjetlosti. Podsjetimo se, fizičari tvrde da su «neutrini» nadmašili rekord najveće kosmičke brzine, dakle brzinu svjetlosti, za čitavih 60 nanosekundi, na razdaljini od 730 kilometera, od švicarske Ženeve do italijanskog Gran Sasa. Postupak mjerenja ponovljen je, navodno, 15 000 puta. Uvijek isti rezultat. Uvijek isti apsurd. Nema teorije. Jer prema Einsteinu svjetlost predstavlja maksimum. Ništa u univerzumu ne bi se trebalo kretati brže. Osim Messija u tuđem šesnaestercu. Negdje, ergo, mora biti greška u mjerenju. Samo gdje? Skeptični naučnici zovu upomoć. Ko pronađe lapsuz, spasio Einsteina. Uruši li se on, urušava se moderna fizika. K šejtanu onda teorija relativnosti.

Neutrino!
Ko je?
Kuc, kuc!

Pođemo li od toga da se vrijeme ne kreće brže od svjetlosti, te da zaista postoji nešto što je brže od iste (299,792 km/s), onda to praktično znači da je putovanje u prošlost u principijelno moguće. U istom slučaju, opet, između uzroka i posljedice puca svaka veza, drugim riječima, zakon kauzaliteta također leti u kantu za smeće. Kuku nama, ukoliko neko ili nešto ne pobije skandalozno otkriće fizičara. Negativne implikacije vezane sa svakodnevni život prevazilaze moć mašte. Političari, recimo, ne bi više bili obavezni argumentirati suvislo. Fale penzije? Ne brinite, dobićete ih prošle godine. Legalan pogled na svijet. Zbrda-zdola. Hm. Tako posmatrajući, političari s prostora jugoistočne Evrope izgleda da su oduvijek bili ispred svog vremena. Ispada da oni viceve o neutrinima pričaju već godinama.

Kaže kuhar: «Ispuniću ti tri paprike.»
Uhvatio Mujo kuhara.

Šalu na stranu, prva velika provala na račun neutrina dolazi iz italijanskog ministarstva za nauku i obrazovanje. Ministrica Mariastelle Gelmini iskoristila je priliku skromno se pohvalivši kako je italijanska vlada također zaslužna za «historijsko otkriće fizičara». Gelmini je ponosno objasnila da je u «tunel između CERN-a u Ženevi i laboratorija ispod italijanskog Gran Sasa» u prošlosti ukupno uloženo fantastičnih 45 miliona budžetskih eura. Vic je u tome, što između Švicarske i Italije ne postoji nikakav tunel, gluho bilo, dugačak čak 730 kilometara. Neutrini proizvedeni u Ženevi, naime, podzemno profuravaju kroz sve prepreke- putujući do laboratorija ispod Gran Sasa, gdje ih kolege naučnici dočekuju štopericama. Famoznih 45 miliončića završili su izgleda u nekom drugom podzemlju.

OK.
Dosta glupih viceva o neutrinima.
Čuli smo ih iduće sedmice

Date

9:03 pm

Share

Feedback

5 Comments

Papagaj pobio Aristotela

Aristotel nije bio u pravu – kada je kategorično tvrdio da su ljudi jedina božija bića koja mogu razmišljati logično. Bečki eksperimenti s papagajima dokazuju suprotno. Austrijska ekipa biologa primijenila je metodu šibicara. Tragajući za naučnom istinom, na oči papagaja, stručnjaci bi ispod plastičnog šeširića stavili jedan golem orah. Ispod jednog drugog plastičnog šeširića turili bi sitno sjeme. Dok ptica motri, šeširiće bi zatim demonstrativno pomiješali. Momenat spoznaje: Kada bi naučnici ispod jednog od šeširića maknuli recimo orah, papagaj, očigledno obdaren logikom, savršeno tačno bi znao šta se nalazi u drugom skrovištu. Jer gdje je orah nije sjemenka. To opet znači da je sjemenka uvijek tamo gdje nema oraha. Pa iako je senzacionalni eksperiment u Beču poprilično uzdrmao šire akademske krugove južno i sjeverno od Alpa, stanovnici Zapadnog Balkona nisu se našli iznenađeni.

Budući da redovni balkonski posjetilac, stanoviti Papagaj de Cologne, svakodnevno pobija Aristotela. Čak decenijama prije bečkog otkrića ovaj divlji papagaj preživljavao je profesionalno šibicareći u zemljama bivše Jugoslavije. Primjenjujući neprekoračiva pravila logike na pijaci u Ljubljani. („Ena, dva, tri!“) Indukativno vrteći šibice u redu ispred stranih ambasada u Sarajevu. („Gdje je košpa, gdje je košpa?“) Držeći predavanja pokraj ceste, kod naplatne rampe, u Bubanj Potoku. („Evo je ovde!“) Težak život je natjerao životinju da razmišlja logično. Isplatilo se. Papagaj de Cologne danas živi u njemačkom Kelnu, baveći se uglavnom novinarstvom. Ekspert za privredu, politiku, društvo i razno. Balkonski prijatelj. As logike. Trenutno možda jedina osoba u biznisu koja zna kuda srlja Evropska unija i zašto sve krave na zemaljskoj kugli pasu u polukrugu. Blic intervju o temama koje nas se tiču.

– Papagaju, idemo odmah u glavu: Zar Grčka nije de facto bankrotirala?

– Gdje je košpa, gdje je košpa?

– Američke rejting agenture ugrožavaju eurozonu. Istovremeno, zaduženim Sjedinjenim Državama gledaju kroz prste. Ima li tu logike?

– Ako američki berber brije sve ljude osim onih koji sami sebe briju – ko onda brije njega?

– Niko.

– Ena, dva, tri.

– U pravu si, papagaju.

– Logičar operira, metafizičar promatra.

– Ne razumijem? Misliš na Palestince? Buduća država?

– Evo je ovde!

– Hm. Pitanje za kraj: Kokoška ili jaje?

– Kokoška.

Date

10:25 pm

Share

Feedback

Write a Comment

Umjetnost u kružnom toku

Automobilska industrija je krizi rekla «Ne». Podrška politici. Pogled naprijed. Pozitivna poruka. Na četiri točka. Ovogodišnji Internacionalni sajam automobila (IAA) u Frankfurtu poriče recesiju – proričući carstvo bezgranične mobilnosti. Industrija slavi motore protiv globalnog zatopljenja, predstavlja futuristička vozila kontra recesije. Volkswagen na struju. Audi bez volana. Porsche u internetu. Tržištu još samo fali porodični auto protiv islamskog terorizma i budućnost planete je spašena. Bez brige. Dočekaćemo i to. Pitanje dana. Ništa ne iznenađuje. Jer svaka nova karoserija nosi klicu krntije, masku one stare, prevaziđene, one od jučer. Kada nove tehnologije sugeriraju da su prošla bile loše, istoriju tehničkih dostignuća možemo čitati kao istoriju zabluda. U beskonačno jednakom saobraćaju ideja, sasvim logično, savremena umjetnost dobija počasno mjesto u kružnom toku.

Shodno tome, na Trgu Rathenau, u zapadnom Berlinu, autom opkružujemo skulpturu «Dva betonska kadilaka u obliku gole Maje». Kipar Wolf Vostell umjetničko djelo, postavljeno 1987. godine, opisuje kao «zlatno tele» – oko kojeg plešu vozila glavnog grada. Na ulazu u istočnonjemački gradić Holzhausen, tamo gdje umjetnička sloboda oplođava provincijske mitove, otkrivamo četiri metra dugačku kobasicu od hrastovine. Kružnim tokom opasan drveni kip pozdravlja turiste, falusoidno reklamirajući kako je prvi njemački «Bratwurst», upravo ovdje napravljen, navodno u 15. stoljeću. Nekoliko stotina kilometara dalje, u Rurskoj oblasti, tamo gdje su granice između gradova gotovo nevidljive, u rondeli nekada rudarske kasabe Bergkamen, zgodno blješti zeleno-bijela rampa sačinjena od svjetlosti, fotonska materijalizacija međe koje nema.

Umjetnost u kružnom toku uzima maha. Budući da «raskrsnice u kojoj se saobraćaj odvija kružno u smjeru suprotnom od kazaljke na satu» (BIHAMK) u Njemačkoj doživljavaju renesansu. Prednost leži na dlanu. Najsigurnije rješenje čvorova na cesti. Agresivni vozači u njemu, htjeli ne htjeli, moraju usporiti. Na kočnicu. Pa okolo. Koliko je poznato, u kružnom toku dosad još niko nije uspio proći kroz crveno. Svakako, kada divljak previdi raskrsnicu, rondela postaje skijaška skakaonica uslijed koje vozilo mogućno završava na krovu obližnje kuće. No, to se rijetko dešava. U pravilu slijedi smanjenje zastoja, ubrzan protok saobraćaja. Vozači tako štede gorivo. Grad struju. Od ušteđenog novca brojne komune financiraju ukrašavanje brisanog prostora. Ničija zemlja unutar kružnog toka dobija reprezentativno značenje.

Umjetničke rondele sve češće pronalazimo na ulazima u velika njemačka mjesta – tamo gdje bi vladari nekoć dizali velike kapije. Pomoću kružnog toka urbane sredine se brane od najezde varvara koji gaze gas do daske. Ulaskom u kružne tokove došljaci uplovljavaju u začarane zone potencijalno «beskonačnog saobraćaja» (F. Kafka). Prolaze proces civilizacije opisujuću kružnice (¼, ½, ¾) oko apsolutno ničega, vrteći se oko savršene praznine, koju zapažamo tek onda kada na scenu stupi nešto što s pravom zovemo umjetnost. Civilizirani vozači prate znakove. Oni voze oprezno. Obazrivi šoferi obećanjima na Internacionalnom sajmu automobila u Frankfurtu kažu «Ne». Saobraćajno osviješteni subjekti ne nasjedaju na šuplje priče iz krugova moći. Zaobilaze ideološke iluzije. Pravovremeno se prestrojavaju. Provjeravaju mrtvi ugao. Oprezni vozači znaju šta je bitno. Da. U životu je bitno pri isključenju dati žmigavac

Date

10:58 am

Share

Feedback

Write a Comment

Kamo dalje, Hektore sa Rajne?

Ispod Zapadnog Balkona prolazi njemački ovčar. Velik kao tele. Jak kao lav. Za sobom vodi policajca. Podigao glavu kao da oslobodio Keln. Žuri mu se. Nešto ko njuška. Odnekud miriše kobasica. Iz španskog restorana «Boquerones»? Služba je služba. Policijsko pseto ima druga posla. Na Trgu Rudolfa anarhisti razapeli šator. Protesti u jeku. Protiv sistema. Prošli put ih usred noći razbili nacisti. Možda opet bude belaja. Njemački vučjak održava red i mir. Međutim. Kad bi znao šta na internetu pišu o njemu, ne bi ovako gordo koračao gradom. Dobro bi se zabrinuo. Podrvnuo bi rep. Krenuo svojim putem. Ne bi mu bilo lako. Potražio bi novi posao. Čitao oglase. Počeo cugati. Odšetao do Rajne. Razmišljao o emigraciji. Kad bi samo znao kako izlazi iz mode, njemački ovčar bi se pridružio anarhistima ispod šatora. Protestirao bi i on. Protiv sistema.

Upropastiše ga statistike. Pišu da previše ujeda. Psiholozi kažu da nije bistar. Doktori ustanovili fatalnu degeneraciju leđa. Savila se ko kod šarana. «Preuzgojenosti». Višak čiste krvi. Takav nikome ne treba. Njemački ovčar na rubu egzistencije? Propast ponosne rase? Quo vadis, Hektore sa Rajne? Jok. Nije Njemačka ono što prije bila. Posla nema. Pljušte otkazi. U saveznoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji od 350 policijskih pasa preostalo 28 domaćih vučjaka. Prednost dobija belgijski ovčar (Malinois). Belgijanac raspolaže «črvšćim živcima». Krasi ga bolja građa. Bistrija glava. Nema problema sa kukom. Günther Bonke, nastavnik na policijskoj školi za pse, objašnjava kako belgijski štenci na prijemnom ispitu «žustrije trgaju krpe» i «bolje trče za loptom». Rekrutacija pomlatka vrši se u čuvenom dvorcu Holke-Stukenbrok, u blizini grada Gütersloh.

Bilo pa prošlo. Nekada je njemački ovčar bio porše među psima. Planski uzgoj klasičnog vučjaka uzima maha 1899. godine, pod pokroviteljstvom stanovitog oficira Maxa von Stephanitza. Vojska od «Hektora sa lijeve strane Rajne» ubrzo pravi kult. Oružje na četiri noge. Mašinu za masovni izvoz. Germanski ovčar postaje atribut moći i discipline. Dušu dao za graničare, policiju, deminere i rudare. Partner diktatora. Kuja Adolfa Hitlera zvala se Blondi. Prijatelj protivnika. Ker Josipa Broza zvao se Luks. Holivudska zvijezda. Sjetimo se Rin Tin Tina. Ostao je prah i pepeo. I ovaj jedan jado što patrolira ispod Zapadnog Balkona. Ubila ga čistokrvnost. Umislio da su anarhisti njegov problem. Upečio se. Junačina. Neko bi ga trebao upozoriti. Prije nege što bude kasno. Balkonska agentura za poslovnu preorijentaciju njemačkom ovčaru servira tri savjeta za budućnost:

1. Nastaviti policijsku karijeru na Alipašinom polju u Sarajevu. Tamo poštuju Nijemce. Bosanske džukele ne moraju znati da si gore ostao bez posla.

2. Postati vegetarijanac. Nastaviti karijeru kao pisac. Napisati knjigu o tome kako si postao vegetarijanac.

3. Kupiti majicu s natpisom: «Ja volim Ibricu». Autostopom do Dubrovnika. Posjetiti koncert Ibrice Jusić. Možda te prisvoje

Date

8:05 am

Share

Feedback

Write a Comment