More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Podzemlje

U podzemlju balkonske saksije živi više bića nego ljudi na zemaljskoj kugli. U trbuhu nepregledne galaksije, na dlačicama korijena, sred bezglasnog sazviježđa gljivičnih niti pulsiraju planete naseljene čitavim narodima mikroorganizama – na čijem čelu stoje usamljeni oklopni insekti, guzati kraljevi pancirne kratkoročnosti, koje će, nakon smrti, prije novih evolucijskih izbora, bilioni paganskih bakterija, dok si rekao britva, rastvoriti u ništa, u poslušno plodni grumen crnice iz koje će se jednoga dana u vis vinuti, valjda, tamo neki novi vitezovi prolaznosti. Kosmičke zapadno-balkonske nacije u saksiji srljaju tamnim tunelima. Na kraju svakog počinje novi. Najviše njih i ne primijete da je završio stari. Jer dole nema svjetla. Podzemlje je dark room. Tu se ne zna ko koga, da prostite, božja bića ovdje kao i svugdje intenzivno komunicaraju, razmnožavaju se, umiru, dogovoraju nove projekte, koaliraju sa drugim bakterijama i slično. U podrumu najobičnije balkonske saksije zakopani su metuzalemska ljubav i mošti svetog interneta. U svakom grumenu zemlje po klica apokalipse i Novog Jeruzalema.

Njemačka saksija ima duplo dno u koje se sipa voda. Jednostavan dizajn sa praktičnim prednostima: U slučaju duže suše podzemni rezervar odozdo zalijeva biljku. Opet, ovaj princip borbe protiv meteorološke sudbine je dosta primitivan u odnosu na tehniku koja se upotrebljava ispod vječno zelenog travnjaka na stadionu fudbalskog kluba Schalke 04 u Gelsenkrichen-u. Odozgo vidimo tek besprijekornu zelenu površinu, a dole ispod pronalazimo također jednu vrstu duplog dna. Travnjak u Gelsenkrichen usađen je u jednu ogromnu betonsku saksiju sa izuzetno kompleksnom podzemnom arhitekturom: Složena mreža cijevi regulira navodnjavanje trave, rafinirani sistem radijatora spriječava mraz, dok velike hidrauličke pumpe služe za to da se cijeli travnjak (118m X 79m) između utakmica izgura van stadiona na sunce i svjež zrak. Fudbalska saksija za travu u Gelsenkirchen teška je 11 000 tona. Njeno podzemlje podsvijest je njemačke Bundeslige.

Upravo ova loše osvijetljena sfera profesionalnog fudbala našla se pod paljbom medijskih reflektora. Razlog kratkog rafala kolektivne pažnje bilo je samoubistvo Roberta Enkea, fudbalskog golmana iz Hannovera, koji je život i karijeru bacio pod voz. Smrt reprezentativca potresla je široke mase, jer su ljudi su u njegovom liku prepoznali zrno potisnute istine. Depresivni mladić u šorcu bio je dio okrutnog sportskog cirkusa, koji na perverzno razvijenom fabričkom nivou uslužuje vladajuću kulturu površnosti. Ništa novo. Robert Enke bio je marioneta zabave u areni medijsko-industrijske iluzije u kojoj dobrovoljno učestvujemo kada gledamo fudbal. Čak i onda kada pratimo prenos tužne komemoracije na istom tom stadionu. Na tribinama 35 hiljada fanova sa podignutim šalovima, na travi kovčeg, suze u očima suigrača, za mikrofonom udovica koja pada u nesvijest. Sve to malo prije televizijskog krimića ili novog izdanja urnebesnog njemačkog Supertalent-Show-a na RTL-u u kojem ima jedan koji perfektno prdi po notama.

Fudbalsko podzemlje miriši na loše svarene prdeže. Na potisnutu mrežu nevidljivog vlakna represije, na smrdljive insektoidne oklope kapitalističkih struktura, koje globalni novac oblači nekad u klupski, nekad u nacionalni dres. Na tihe ratove bakterijskih kultura, u mikrobiotičkim mitskim dubinama jedne sasvim obične saksije na četvrtom spratu Zapadnog Balkona. Na politički savršenu simbiozu između života i smrti, na biljke, gljive i sićušne organizme koji svaki leš, svaku tvar ispod zemlje rastvaraju u ništa, zeca za pet, čovjeka za trideset, pokoji kamen za nekoliko hiljada godina. Ukratko, na neznanje i hiperprodukciju samoće u vremenima beskonačne komunikacije.

Date

12:27 pm

Share

Feedback

1 Comment

Uvreda

Pažnja za volanom! Psovke pobunjenika upućene policajcima njemački zakon strogo kažnjava, upozorava auto klub ADAC, najbrojnije građansko udruženje u Njemačkoj. O njemu u sljedećem odlomku nešto više. Psovka ne vrijeđa samo policajca već i državu. Evo nekoliko aktualnih primjera. Ponižavanje saobraćajnog policajca podizanjem srednjeg prsta, cijena: 600 eura. Isti srednji prst u kombinaciji sa verbalnom psovkom «glupa svinjo» iznosi 1000 eura. To znači da sam izraz «glupa svinjo» košta 400 eura. Skuplji prekršaji. Ko policiji kaže «ti» a ne «vi» plati 500 eura. Drski «drkadžija» kotira duplo skuplje. Za «smotanka u uniformi» pripremite 1500 eura u sitnom, može i kartica. Isto vrijedi za savjet «idiote, idi u ludnicu». Svaka uvreda ima svoju cijenu. Njemački sud je dobro obavješten. Čak i za kreativnu jezičku tvorevinu: «Najrađe bih vam rekao da ste šupak» zakon predviđa debelu sankciju od 1600 eura.

Dosta psovanja. Vratimo se ADAC-u. Najveće upisano udruženje u Njemačkoj broji oko 16 miliona pripadnika. Allgemeine Deutsche Automobil-Club e.V od članarine godišnje ubere preko 600 miliona eura i sebe ideološki shvata i opisuje kao neprofitabilno orijentirani klub za dobrobit motorizovanih građana. ADAC zastupa interese vozača i nudi pregršt usluga od kojih je najpopularniji mobilni servis odnosno šlep-služba koja se oko 10 000 puta dnevno u obliku „žutih anđela“ ukazuje na njemačkim cestama. Kad je stani pani ADAC članove iz nevolje izvlači helikopterima. One u inostranstvu avionima. Šoferi su zadovoljni podrškom, iako priča o neprofitabilnoj orijentaciji milionskog udruženja malkice škripi. Kad motor zariba zna se ko pomaže. Broj učlanjenih konstantno raste.

Dok ADAC daje gas, drugi njemački klubovi iz godine u godinu gube članove. Rimokatolička i protestantska crvka, recimo, bilježe dramatičan pad upisanih. Samo u toku prošle godine iz rimokatoličke crkve izopćilo se 120 000 ljudi. U isto vrijeme protestantsku crkvu napustilo je čak 160 000 vjernika odnosno nevjernika, odnosno hajd znaj. U oba slučaja je broj ispisanih u odnosu na godinu ranije porastao za drastičnih 30 000. Eksperti ovaj trend naravno dovode u vezu sa ekonomskom krizom. Kroz ispis iz crkve ljudi izbjegavaju obligatorni crkveni porez (Kirchensteuer), koji se inače mjesečno skida sa plate. Religija – računica. Bilo kako bilo. U krizi mnogi Nijemci izlaze iz crkve, ostavljaju prazne klupe i oltare, okreću leđa tužnim popovima i ulaze u sveti automobil, možda zadnji zaštićeni prostor u kojem se čovjek osjeća vozačem sudbine.

Ali računica nije tako jednostavna. Jer volandžije od svojih automobila prave mobilne hramove, male crkvice, kapele, sinagoge, džamijice. Živimo u vremenima u kojima se lično vozilo pretvorilo u totem na četiri točka, u svetinju na benzin – kojoj se vjernici klanjaju u lokalnoj praonici, suzama glancajući aluminijske felge, kao Isusova stopala, čisteći šoferšajbu od pokvarenih pogleda na svijet. Ljubav prema automobilu je neobjašnjiva, neupitna kao ljubav prema Bogu. U automobilu pronalazimo koncentraciju svih puteva, sumu svih mogućih ciljeva do kojih bi se mogli odvesti, a ne moramo. Automobil je definicija potencije. Što više konja u motoru to veća mogućnost. Što više konja u motoru to veći kočijaš. «Stara svinjo» – 2500 eura. Brz automobil je utočište griješnika koji bježi od smrti. Što jače vozilo to arogantniji manevar. Automobil je sredstvo za prevoz na onaj svijet. Brojka za kraj. Godišnje na cestama Njemačke u ratu sa brzinom gine oko 5000 ljudi.

Date

1:19 pm

Share

Feedback

2 Comments

Zaokret

Još nešto o zidovima. U ovom trenutku brojimo oko 18 000 oficijelnih kilometara. Između Izraela i Zapadnog Jordana. Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Ne zaboravimo Belfast. Kipar. Koreju. U ograničene statistike svjesno ne montiramo tri metra dugačak zid na granicama Zapadnog Balkona. S pravom. Moja međa nije politički bitna. Ovdje ne ginu ljudi, već paradajz i začini. Uvenule biljke u crvenim saksijama. Jesenji kovčezi, okićeni žutim liščem. Na zapadno-balkonskom zidu nema straže. Vojske. Niti žice. Odavde golim okom vidiš Mjesec, na njemu Kineski zid mašte. Dok dole ispod kuca ljudsko vrijeme, trudni datumi, neumorne sekunde, minute, i sati – prikazano dokazani u gornjem desnom kutu kompjuterskog ekrana, ili televizijskih vijesti. Digitalni brojčani puls, sidro sadašnjosti, uz pomoć kojeg se, valjda, mjeri vrijednost servirane informacije.

Aktualno emitovane novosti od prošlosti čine sadašnjost ukazujući na dvadesetogodišnji jubilej pada Berlinskog zida, u čijem horoskopskom znaku ove sedmice stoji većina ovdašnjih medija. Svakog dana (uz šmrcanje brojeva oboljelih od svinjske gripe) saznajemo sve što jesmo i nismo znali o epohalnom događaju koji se upotrebljava kao simbol za propast komunizma u Evropi, rušenje čelične zavjese, svečano ujedinjenje ljudi koji su godinama živjeli u apsurdno podijeljenom Berlinu. Uzroci za gašenje istočne Njemačke Demokratske Republike leže u koruptnom jednopartijskom lavirintu represivnog sistema, moglo bi se reći, koji se laganim korakom udaljavao od ljudi, sve dok jednog dana nije pukla tikva. Taj dan bio je 9. Novembar 1989. godine. Iako nije morao biti. Tog dana se vjerovatno ništa ne bi desilo da nije bilo jedne konferencije za štampu u Istočnom Berlinu, na kojoj je učestvovao visoko smušeni partijski funkcioner Günther Schabowski.

Na pitanje novinara Günther Schabowski kopa po dokumentima u kojima pronalazi listić papira sa najnovijim propisima za putovanja i kratkoročno napuštanje Istočne Njemačke. „Samo malo, samo malo, aha, evo ga.“ Drug Schabowski u mikrofon mucavo učitava nove uredbe prema kojima se istočnim građanima dozvoljavaju spontani izleti u inostranstvo, velikodušne vizne olakšice, na svim prelazima ka Zapadnoj Njemačkoj odnosno Zapadnom Berlinu. Na slijedeće pitanjce novinara – a kad to stupa na snagu (!?) – naglašeno smotani funkcioner diktature odgovara: „Kolko ja shvatam, hm, ah, valjda odmah.“ Konferenciju za štampu prenosili su radio i televizija. Uživo. Iste večeri ljudi u Berlinu izašli su na ulice, pohrlili ka takozvanom Antifašističkom zaštitnom zidu. Vojnici i policija nisu znali šta da rade. Neka raja je citirala Schabowskog, mahala između ostalog nekakvim fotokopiranim ceduljicama sa novim propisima, plakala, skakala, radovala se i na kraju srušila zid.

Kasnije će se ispostaviti da su se nove odredbe trebale objaviti tek sutradan, drugačije, retorički ušminkanije, rano ujutro, kad svi spavaju. Diplomatska greška u koracima. Sigurno, i bez neupućenog Günthera Schabovskog bi Berlinski zid nestao. Ali ne onako kako to danas pamtimo. Sa slikama noći i naroda koji pleše i ruši, postajući savršena medijska inkarnacija jednog historijskog momenta. Nijemci 1989. godinu slave kao godinu „Zaokreta“ (die Wende). Berlinski zid trajao je 28 godina. Treptaj u povijesti zidova, u poređenju recimo sa stoljetnim rimskim branama na britanskom zapadu ili sa sasanidskim zidinama na staro-perzijskom istoku. U poređenju sa činjenicom da je zidova oduvijek bilo. Da će ih uvijek biti. Zaokret je nešto drugo.

Date

10:25 pm

Share

Feedback

1 Comment

Katalog boljeg svijeta

SPEKTAKULARNO!

Blokade kao i hronična začepljenja pojedini njemački homeopati liječe uz pomoć specijalnog sirupa na bazi udrobljenih kamenčića Berlinskog zida („Murus berlinensis“). Istucati, promućkati, razblažiti. Potegnuti. Sutradan crijevo cvrkuće kao ptičica.

BESPLATAN SAVJET!

Dvadeset godina nakon rušenja, od onomad 111,9 kilometara dugačkog betonskog Berlinskog zida (44,5 kilometara žice ne brojimo) u međuvremenu naravno nije ostalo mnogo . Homeopatski zainteresovanima, sa rodbinom i prijateljima u Berlinu, savjetujemo da si već sad osiguraju zalihe. Srušenih zidova je sve manje. Budući da je glupo nadati se brzom padu, recimo, Kineskog zida, pacijentima ovom prilikom prepuručujemo da si pokušaju polupati tarabe u sopstvenim glavama. Najjeftinije rješenje. Od trule domaće daske se da napraviti vrlo ukusna klin-čorba protiv nacionalnog zatvora.

SKANDAL!

Od ograničenosti svakodnevno umire više ljudi nego od svinjske gripe. Najopasnija zazidanost najčešće nije personalno-psihološke već društveno strukturalne prirode. Podvucimo naprimjer skandaloznu vijest da će njemački državnici, policajci, vojnici i ostali orwelovski privelegovani demokrati, u okviru preventivnog cijepljenja protiv moguće pandemije svinjske gripe, biti tretirani specijalnim, boljim cjepivom, dok će normalna raja biti pelcovana medicinskom zaštititom druge klase. Dugoročne posljedice: Kada birači budu imali temperaturu, činovnik, pendrek i puška će raditi šta hoće.

UPOZORENJE!

Možda nam ne bi bilo loše već sad si izmjeriti temperaturu. Čisto preventivno. Moguće da smo već odavno svi oboljeli od kojekakve svinjske gripe. Konzument medijske demokratije je more biti birvaktile oslijepio i ogooglao. Jer kako drugačije objasniti ošamućenost prosječnog korisnika koji prduckajući u lokalni minder pasivno posmatra kako isti oni koji su svjetsku privredu lani obukli u crno ove godine na berzi opet veselo kockaju, isto onako kao i prije takozvane krize na kojoj je ovaj put pogodite ko najviše zaradio?

BROJ DANA!

Ovogodišnje premije u američkim bankama iznose 140 000 000 000 dolara. Novčani bonusi za potpirivače krize, godinu dana nakon kolapsa, obaraju rekord.

BANKROT GODINE!

Javljamo stečaj najstarijeg i na svijetu najvećeg preduzeća za katalošku prodaju: QUELLE. Kapitalistička melodrama. Građani Zapadnog Balkona zatečeni. Uspomene naviru. Mirišljivi katalozi moćnog koncerna obilježili su snove i djetinstva ne samo u Bosni i Hercegovini. Poput Biblije debela knjiga, tekst na njemačkom jeziku, fotografije u boji. Materijalna obećanja boljeg svijeta na staklenom stolu u dnevnom boravku jedne prosječne porodice u Prijedoru. Na kataloškim slikama nasmijani ljudi u debelim bundama. Jakne, pidžame, čarape, peškiri, kape i šeširi. Zgodne žene u čipkastom rublju, ko se dobro zagleda garant nazire više. Blještavi poklopci i lonci. Svakako. Njemački, čelični, oplemenjeni lonci. Mnogo njih. Duboke okrugle ćase od kojih su se teoretski mogle napraviti vatrene kacige za dječije glave, za najbrže kawasaki i suzuki motore, koji će nas jednog dana voziti brzo i daleko, daleko od svega.

Date

6:29 pm

Share

Feedback

Write a Comment

Bošnjaci u Njemačkoj (3)

Postavlja se pitanje: Zašto Nijemci vole Bošnjake? Da li su germanski jahači i jahačice stvarno zaljubljeni u usku njušku, strmu plećku i kratke bosanske noge. Ili ih mnogo više privlače karakterne osobine brdskog konja? Šta je to zapravo ljubav? Duša ili tijelo? Odgovori na vječna pitanja, ako to smijemo primijetiti, nikad ne iznenađuju ali beskonačno intrigiraju. Tako i u ovom slučaju. Nijemci su, naravno, prvenstveno očarani unutrašnjim vrijednostima četveronožnih doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Balkanski konj, koga mještani ovdje od milja zovu «Bossi», u svojim tamnim očima krije dirljive ljudske dubine. Kopito od kamena. Srce od melema. Bosanski brdski konji su u Njemačkoj osvojili prijatelje koji ih iskreno ljube, cijene i razumiju.

Nijemci prije svega ispravno shvataju i poštuju poznato nasukanu, i u krajnjem efektu, pozitivnu bosansku tvrdolgavosti. Bošnjaci ne skreću sa zacrtane trase, ma koliko očigledna, neplodna i debilna da je bila izvorna ideja. Kad naš konj tupo ošine u jednom, svom, pravcu, ne treba mu ular, naočnjak ni nozdrvača. Ne treba mu ništa ni niko. Taj će dokaskati do cilja, pa makar na kraju lupio glavom u zid. Polako, kopito za kopitom, u laganom orijentalnom tempu. Zanimljivo da Nijemci obožavaju upravo ovu osobinu, jer ona istovremeno implicira i luksuz da ovim konjima ustvari nije potreban ni jahač, iz čega opet proizilazi da se Bošnjaci skoro pa nikada neočekivano ne ritaju, saginju, niti uspinju. Jasno da ova tvrdoglava atituda jahače ponekad dovodi do ludila. Recimo kad Bošnjak Boško, đogo iz doline Rajne, navali kroz kukuruz u Eifel-u, pa na pola puta zakoči – i počne natenane brstiti sve oko sebe, satima meziti komušu i žuto zrnje, ko da u životu kuruze nije vidio.

Ali čak i u ovim čudesnim hirovima osviješteni njemački jahači pronalaze nešto lijepo i ljudski vrijedno. Ljubitelji konja za Bošnjake tvrde da imaju najganutljivije i najgladnije oči na svijetu. Konjsku čežnju za sretnim životom (šta je glad ako ne potraga za srećom?) Nijemci objašnjavaju kroz vrtoglave historijske okolnosti. Kroz prokletu ratnu prošlost. Ako ne u Osnovnoj školi zvanoj Iskustvo, gdje bi onda inače jedan obični brdski konj mogao naučiti opuštenost i izdržljivost na duge staze. Odakle da zrači povjerenje ako ne iz dobrog bića, koje je tako često, u trenucima sudbine, bilo prevareno? «Bosanski konj ima pamćenje ko slon, on te nikada te neće iznevjeriti, ako ga ti ne iznevjeriš.» Kaže se u njemačkih krugovima ljubimaca. «Bošnjaci idu s tobom ako treba i kroz vatru.»

Niko to ne može bolje potvrditi od njemačkog hobi-viteza Siegfrieda koji na srednjevjekovnim ljetnim festivalima, u punoj germanskoj opremi, redovno jaše Bošnjake. Dajte Siegfriedu željezni oklop! Dajte vitezu koplje u ruke! Dajtu mu Bošnjaka pod guzicu! I niko junaka sa sedla srušiti neće! Na kraju karnevalsko veselog turnira, između ruina impozantne tvrđave Freienfels u Hessen-u, samo za raju, Siegfried zna zaskočiti dorata i na njemu kroz živu vatru projahati. Dok ispod njegovih mamuza hukće li hukće original Bošnjak, obučen u svečanu vitešku čohu, ispod koje slutimo nasljeđenu historijsku tugu za zlatnim Srednjim vijekom, kada je cijela majka Bosna bila na konju, a njeni konji u njoj.

Vratimo se budućnosti, dakle u sadašnjost. Jesen 2009. Od ljubavi se u dijaspori ne živi. Bošnjacima u Njemačkoj prijeti nestanak. Stručnjaci smatraju da bi do 2029. godine bosanski brdski konji u Saveznoj Republici Njemačkoj mogli izumrijeti. Uzgoj se ne odvija sistematski. Za produžetak krvne linije preostala su samo četiri prava pastuha. Uvoz iz matične države je gotovo presušio. Konji u Bosni tonu u političkom haosu. «Zadnje što umire jeste nada» – govore njemački zaljubljenici iz raznih udruženja koja se zalažu za opstanak bošnjačke rase. Izdvajamo: «Društvo prijatelja, pomagača i uzgajivača Bosanskog konja» na zapadu, kao i «Mrežu Bošnjaka» na istoku Njemačke.

KRAJ

Date

11:32 am

Share

Feedback

3 Comments