More DW Blogs DW.COM

Zapadni Balkon

Piše: Amir Kamber

Bošnjaci u Njemačkoj (2)

Činjenica je da su konji učestvovali u svim dosadašnjim globalnim i lokalnim ratovima kao neizbježno sredstvo za transport vojske i civila, hrane i oružja, opreme i leševa. Kratkovidno je smatrati da bi tehnološki napredak ratovanja funkciju konja uskoro mogao učiniti suvišnom. Jer upravo bosanska brdska rasa dokazuje suprotno. Kada u planinskim područjima mehanizovani transporti zakažu, tada žilavi balkanski kopitari stupaju na scenu. Njihova uloga je ključna. Oni su zbilja jedinstveni za ovu vrstu namjene. Kratke noge, široka pleća. Poslušna glava. Niko ne ubrzava uzbrdo poput njih! Stručnjake stoga naravno ne čudi da su iznimne penjačke sposobnosti ovih konja prepoznate i od strane njemačkih oružanih snaga.

Bundeswehr je četveronožne doseljenike iz Bosne i Hercegovina, tzv. Bošnjake (ovdašnji stručni naziv za Bosanskog brdskog konja) na koncu 20. stoljeća primjerno integrirao u svoje redove, zatim vrlo brzo poslao na front. Borbeni Bošnjaci, obučeni u Bavarskoj (Bad Reichenhall), postali su dio čuvene elitne jahačke brigade «Gebirgsjäger» (Brdski lovci)! Rame uz rame, tačnije, pod stražnjicama trenutno najboljih njemačkih vojnika, kojima javnost još uvijek prebacuje da se ne odriču podviga u Drugom svjetskom ratu, Bošnjaci su proteklih godina uspješno sudjelovali u misiji KFOR-a na Kosovu. Veliko priznanje za malu konjsku pasminu. Ko zna možda se uskoro nađu u Afganistanu. Ako nisu već tamo. Ili Somaliji. Svugdje su vrleti.

Iako ničije ratne uspjehe ne treba potcjenjivati (bez konja Aleksandar Makedonski nikad ne bi došao do Indije, Napoleon nikad ne bi vidio Moskve, niti Joschka Fischer Kosova), ne treba zaboraviti ni to da je svaki oružani sukob ipak, uvijek i na kraju jedna velika konjska tragedija. Bosanska kobila Branka samo je jedan primjer za to. Nikad nećemo saznati šta je Branka sve preživjela na Romaniji (Glasinac) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Znamo tek da je uz mnoge sreće i zahvaljujući dobrim ljudima uspjela pobjeći iz pakla. «Branka je bila kost i koža, kad je došla u kod nas», kaže Petra Lekler iz Wachtberga u dolini Rajne. Petra je velika obožavateljica balkanske rase. Zahvaljući njoj i ostalim ljubiteljima Bošnjaka, koji su u najgorim vremenima tutnjili jugoistočnom Evropom pomagajući bosanskim civilima, «traumatizirana» Branka je pronašla novi dom.

I ne samo to. Branka se u štali južno od Bona osjeća sasvim sjajno. U društvu Lawine, Balavca, Boruta, Majde, Lajle i Liške njoj ne fali Romanija. Svi oni vode jedan normalan život u jednom normalnom sređenom društvu. U Njemačkoj se zna kad je paša a kad počinak. Posla za konje nema budući da oni drugima predstavljaju posao, i naravno zabavu. Bosanski brdski konji su ovdje prije svega predmet hobija i ljubavi. Velika radost, golemo veselje za njih i ljude dešava se svake godine u septembru na Dan Bošnjaka (Tag des Bosniaken). Čudo! U okviru tradicionalnog praznika njemački zaljubljenici pristižu sa svih strana države, oblače prsluke, suknene čakšire, na glave si stavljaju crvene fesove. Sve to svojim zajahanim Bošnjacima u čast. Zdepasto bosansko biće zaista fascinira Nijemce.

U trećem dijelu: Četiri zadnja pastuha! Da li smo ipak ugroženi? & Sjaši Murta da uzjaše vitez Siegfried!

Date

10:08 am

Share

Feedback

1 Comment

Bošnjaci u Njemačkoj (1)

Naziv «Bošnjaci» (die Bosniaken) u njemačkom jeziku markira više od etničke pripadnosti. Nijemci ovim pojmom takođe označavaju autohtonu pasminu čuvenih Bosanskih brdskih konja. Mali zdepasti konjići porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Saveznoj Republici Njemačkoj već desetljećima uspješno puštaju korijene, pronalaze zaštitnike, pomagače i prijatelje. O njihovim fascinatnim integrativnim podvizima u tuđem društvu u nastavku nešto više. Zaista je veliko zadovoljstvo pisati o uspjesima naših konja u inostranstvu. No, konjska sudbina Bošnjaka u Njemačkoj još uvijek je mutna nepoznanica. Priloženi tekst tapka po nepreglednom brdu podataka i vijuga neutabanim naučnim stazama. Budimo oprezni! Putujemo po makadamu neistražene povijesti. Mnogo je zamršenih mitova i prepreka u šumama konjskog identiteta, na proplancima historijske istine. Evidencija je livada sa mnogo cvijeća i još više trave. Balkanske kopitare ne želimo žigosati zabludom. Već užarenim željezom kolateralnog znanja. Naš nužno neskromni cilj jeste napisati jednu, prvu i prije svega objektivnu iseljeničku biografiju Bošnjaka u Njemačkoj.

Ponajprije nekoliko u njemačkoj nauci široko prihvaćenih historijskih činjenica. Ovdašnji stručnjaci, u akordu sa balkanskim kolegama, smatraju da su se bosanski brdski konji kroz vijekove dokazali kao univerzalna bića. Ljudi Bošnjake od davnina koriste u razne svrhe (prijevoz, lov, zabava, rat, rekreacija, sport, cirkus, karnevali, hadž, mimohodi). Divlji predak Bosanskog brdskog konja nosi ime E. Przewalski, ima smeđu boju dlake, bradavke na sve četiri noge, rep obrastao strunom do korijena – i još uvijek je živ! E. Przewalski, nazvan po čuvenom ruskom naučniku Nikolaju M. Przewalskom, posljednji put na slobodi viđen 1969. godine u mongolskoj stepi (inače prima posjete u Praškom zoološkom vrtu), važi kao na svijetu jedini preostali predstavnik divljih konja od kojih potiče u međuvremenu preko 150 globalno registrovanih kopitarskih pasmina i tipova, pa tako i naš njemački Bošnjak. Od prahistorijskog E. Przewalskog do današnjeg Bosanskog brdskog konja, koji se na početku trećeg milenija evo sjajno snalazi u Saveznoj Republici Njemačkoj, konjogojstvo doživljave mnoge uspone i padove.

Prokaskajmo tisućljećima. Na tjelesnu građu i karakterno oblikovanje Bošnjaka prvenstveno su utjecali azijski tipovi konja. Velikom seobom Slavena, dolaskom Huna i Avara, ovi simpatični poniji pristižu na područje jugoistočne Evrope. Kroz ekspanziju Osmanskog carstva bosanski konjski brđani dolaze pod kopito orijentalnog arapsko-južnoazijskog punokrvnjaka (Tarpana), koji takođe ostavlja trajne tragove u biću balkanskog konja. Upravo iz ovog razloga stručna njemačka literatura vrlo često navodi da su njihovi Bošnjaci porijeklom: Przewalski-Tarpan. Njiiihahaha. Pardon. Evolucija je čudan jahač, koji ne prestaje bičevati daljnji razvoj Bošnjaka. Odlazkom Osmana, dolaskom Austrougara u Bosni i Hercegovini se osniva prvi ergelski centar na Borikama kod Rogatice. Dvojna monarhija, kako na Borikama tako i po brojnim štalama u Hercegovini, na razne načine, između ostalog uz pomoć mađaraskih kobila, precizno i kontrolirano, oplemenjuje domaću pasminu. Nakon povlačenja Austro-Ugarske uzgojni oblici degradiraju. Svjetski ratovi dodatno pogoršavaju situaciju. Pod utjecajem političko-ekoloških faktora u različitim područjima Bosne i Hercegovine stvaraju se različiti lokalni tipovi. Ističemo dva soja: glasinački i podveleški.

Nijemci dvadestog stoljeća svoje Bošnjake došljake najvećim dijelom regrutuju sa Borika. Počeci su zamršeni. Uvozni putevi bosanskih ponija u pravcu Alemanije još uvijek su nejasni. Poznato je da bosanski brdski konji u Saveznu Republiku Njemačku prvi put u većem broju (3000 grla) pristižu početkom sedamdesetih godina i to u kamionskoj prikolici Walther Dill-a iz Harz-a. Walter Dill je imao jedan dosta prozaičan motiv za import konja. Pasionirani ljubitelj Karl Maya je jednostavno želio jahati ono što je čitao. Omiljeno avanturističko štivo ovog Nijemca bilo je «U kanjonima Balkana» (In den Schluchten des Balkan, 1908). Stoga ovaj put slobodno možemo zaključiti pretpostavkom: Da nije bilo maštovitog pisca Karl Maya, koji nikad nije bio u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci nikad ne bi došli u Njemačku. U kojoj ih do tada nije bilo.

U drugom dijelu: Bošnjaci dolaze! Kome fali Romanija? Bosanski konj kao oružano sredstvo!

Date

9:40 am

Share

Feedback

4 Comments

Povratak Čejena

Pusti to. Najbolje je nikome se ne javljati. Makar nekoliko dana. Neka svi misle da si još uvijek u nekoj dalekoj zemlji. Na nekoj drugoj planeti. Na obalama plavog mora. U galaksiji godišnjeg odmora. Da još uvijek u dubokom hladu borova glačaš bore kapitalističkog stresa. Slobodno. Neka šefovi vjeruju da se i dalje sretno brčkaš u plićaku zadnje plate. Sto miliona svjetlosnih Ramazana udaljen od telefona i mreže. Savršeno nedostupan. Daleko od svih obaveza. Od posla, kompjutera, interneta, pošte, reklamnih prospekata, računa, poreza, familije, prijatelja, komšija i vodoinstalatera. Neka cijeli svijet vjeruje da si tamo gdje nisi. Popni se na Zapadni Balkon, zapali vatru samoće i budi Indijanac dokolice. Odgodi kraj opuštanja. Neka kolege rade, neka djeca idu u školu. Ti ne. Ništa. Ti si danas tu, samo da bi bio tu.

Baš kao što si prošlog vikenda bio tamo, samo da bi bio tamo. U Bosni. Na dženazi stare majke Latife. Očeve mame. Osamdesdeset i četiri godine. Fina starost. Tužna smrt. U zadnjih nekoliko godina od Latife skoro ništa nije ostalo osim očiju. Živjela je kao biljka. Kopnila iz dana u dan. Gubila pamćenje, sposobnost kretanja, moć govora. Nauka tu bolest zove demencija. Mi bi ovaj poseban slučaj mogli nazvati bosanski Alzheimer. Od rata pa na ovamo nam se majka na specifičan način postepeno gasila. Najprije prestaje kuhati, zatim hodati, na kraju govoriti i smijati se. Latifine kognitivne sposobnosti isparavaju jedna za drugom. Tu su još samo njene živahne krupne oči koje nas kao iz neke druge zemlje, ili duboke prošlosti, gladno gledaju.

I tu je još jedna, posljednja funkcija njenog tijela, koje vjerovatno ne bi bilo da nije odrasla tamo gdje je umrla. Kognitivno čudo: Sve do pred smrt majka je umjela, po svim propisima i standardima, ispiti fildžan bosanske kahve. Zavrtimo film unazad. Zadnja uspomena vezana za Latifu. Otac, brat i ja mršuljavu ženu na plastičnoj stolici iznosimo iz stare kuće u avliju, pod jabuku. Šarena haljina. Na glavi bijela šamija. Iznad nje gusta zelena krošnja. (Rana jabuka koju je prije 40 godina posadio moj otac.) Ispod krošnje okrugli stol. Na njemu džezva. Fildžani za nas i nepokretnu majku. Dva žedna oka upijaju sve oko sebe. Dugo su uperena najprije u svog sina, dakle mog u oca, zatim u mog brata pa onda u mene. Pa onda opet ispočetka. Naspemo joj, pošećerimo, stavimo fildžan u ruku. De ti, majka! Staračka ruka, kao da se budi iz mrtvih, uzima fildžan, diže ga u zrak i prinosi ustima. Srrk. Srrk. Srrk. Zna da je vrela. Pa srče.

Jeste. Bilo je naroda. U Sanskom Mostu. U jedan popodne. Sredina avgusta. Sunce. Sana idealna za kupanje. Stotine ruku nosile su tabut od džamije do mezara. Efendija je rekao da ga se digne visoko u zrak. Muškarci su šaptali da se tako kod nas rahmetlije nikad nisu nosile. Niko se nije bunio. Nije prilika. Duga kolona. Muslimani ne nose crno. Desna traka krajiške ceste bila je kao kandžama izgrebana. Radio se novi sloj asfalta. Bager gusjeničar, kamioni, lopate. Bio je vruć dan. Radnici su nas pustili da prođemo, možda otišli do rijeke da se rashlade. Jeste. Bilo je ljudi iz takozvane dijaspore. Indijanaca koji su se zadesili. I onih koji su maksuz došli. Sa ljetovanja na moru. Dženaza se snimala digitalnom kamerom. Na istoj kartici su memorisani Bosna, Jadran, mercedesi, jahte, janjetina, turisti, guzice, sise, hodža i smrt. Tri sedmice godišnjeg odmora. Sve ćemo mi to još jednom gledati.

Date

11:01 am

Share

Feedback

1 Comment

O projektu

Zapadni Balkon nalazi se u Njemačkoj. U gradu Kelnu, na četvrtom spratu. Na njemu stoji Amir Kamber – i posmatra, analizira i imaginira. U fokusu su pop-fenomeni bosanske i njemačke svakodnevice: politika, kultura, sport, razonoda, religija, rat, mediji, ideologija, porodica, životinje, prijatelji, seks, društvo, moć i life-style. Tekstovi površno, opušteno i ironično dokumentiraju život u Njemačkoj iz perspektive jednog Balkonca. Blogovi Amir Kambera ispituju i opisuju, prije svega, privatno područje zapadnog Balkona u Kelnu, sa kojeg puca pogled na Bosnu i Hercegovinu i čitav zapadni Balkan…

Date

10:47 am

Share

Feedback

Write a Comment

Amir Kamber

Rođen 1977. godine u Sanskom Mostu. Odrastao u Prijedoru, 1992. godine protjeran u Njemačku. Studirao germanistiku, opću lingvistiku i filozofiju na univerzitetu u Kelnu. Godine 2001. nagradjen za najbolju kratku priču na štokavskom jeziku – u okviru književnog konkursa Bun(t)ovna P(r)oza organiziranog od strane UNESCO-a i sarajevskog Omnibusa. Objavio knjigu kratkih priča „Constructing Kamber“. Muzički novinar, radio-reporter, putopisac. Priprema doktorat na Univerzitetu Keln, tema: “Izmišljanje istine u reportažnim tekstovima”. Publicira na njemačkom i bosanskom jeziku. Živi u Kelnu.

Date

10:47 am

Share

Feedback

Write a Comment