Kao klinci smo se takmičili ko će pojesti kiflu u pedeset koraka. Porijeklo peciva i djevojačko prezime pekarove punice iz prvog braka nisu igrali bitnu ulogu. Brzina koraka također nije bila propisana. Uprkos tome, koliko se sjećam, junacima iz prijedorskog kvarta, potkraj osamdesetih godina, nije pošlo za rukom ispuniti zadatak.

Kiflu strpati u usta nije predstavljalo problem. Kakvu god. Neko bi to postigao u roku prvih pet, neko nakon deset koraka. Do komplikacija dolazi naknadno. Zbog suhoće tijesta zalogaj nije išao niz grlo. Trebalo je žvakati. I žvakati. Nedostajalo je pljuvačke. Deficit tekućine često bi vodio ka grcanju i prvim simptomima gušenja.

Dvadeset grhhh jedan, dvadeset dva, dvadeseti grrrhhhh tri.

Ova kratka i kosmički nerelevantna epizoda nas šalje ravno u jezgro opće teorije relativnosti – okruglih stotinu godina nakon što ju je Albert Einstein obznanio na Pruskoj akademiji nauka u Berlinu. Podsjetimo, ključni dio njegove epohalne teorije opisuje kako gravitacijska sila utječe na protok vremena.

Konkretno, za nas koje od istinskog razumijevanja teorije relativnosti dijeli otprilike pet do šest doktorskih titula, Einstein tvrdi: Povećanjem gravitacije vrijeme sporije prolazi. Prostije izraženo, tako postavljena stvarnost, ustvari, nalaže da sat u čovjekovoj glavi brže otkucava nego u njegovom stopalu koje je, prema prirodi stvari, bliže zemlji.

Laiku nedokučiv, ovaj efekt može se, u međuvremenu, gle čuda, doista izmjeriti – pomoću ultrapreciznih atomskih satova. Tačno trideset tri centimetra nadmorske visine su sasvim dovoljna za odstupanje između kazaljke na stolu i one spuštene na pod – potvrđuje fizičar i publicist Domenico Giulini s Univerziteta u Hanoveru.

Utvrđena vrijednost je, naravno, atomski minimalna. Ali, kako pored objektivnog vremena postoji i subjektivan osjećaj za protok svemirskih sekundi, nekome se i najmanja razlika, valjda, zna dobro odužiti. Preneseno na područje mentaliteta, usput, dobijamo fizičko objašnjenje za zajednice koje izležavanjem zaostaju u vremenu.

Elem. Primijenjeno na gore izneseni prijedorski pokus, pedeset koraka su prolazili relativno sporo, dok je štoperica u kiflom zagušenim ustima jurila znatno brže, ako se ne varam, na takmičarskoj stazi u Rudničkom naselju, mimo travnjaka na kojem su nešto stariji klinci razbacivali fuce. Priprema, pozor, sad!

Jesu li nas oni nagovorili na borbu protiv vječnih zakona fizike? Ili su to bili čupavi kockari iz bilijarskog salona Osmica? Šta je bilo bilo je. Nećemo znati kako tačno. S druge strane, iz perspektive opće teorije relativnosti, putovanje kroz vrijeme nije isključeno. Za povratak u prošlost bilo bi potrebno, sugerira Einstein, prostor i vrijeme saviti poput kifle.

Kao oko kakve crne rupe.

Četrdeset gkhhhhhhhhh osam. Četrdeset khhhh devet. Pedesghhhhhhhhkkkt.