Otkriven protein zaborava
Čestitke stižu i sa Zapadnog Balkona. Naučni tim predvođen profesorom Yi Zhongom (Univerzitet Peking) do epohalnog otkrića došao eksperimentirajući s voćnim mušicama. Insekti su bili podijeljeni u dvije grupe. U prvoj skupini, tokom pokusa, ključni protein «rac» bio je umjetno ugašen. U drugoj, takozvanoj kontrolnoj grupi voćnih mušica, kao i uvijek – prirodno upaljen. Obje grupe sitnih stvorenja prethodno su bile obučene da asociraju jednu vrstu mirisa s hranom, a jednu drugu sa strujnim udarima. Rezultat: Zdravim mušicama trebalo je sat vremena da zaborave naučeno. Manipuliranim insektima, bez rac-proteina, čak više od jednog dana. Zaključak: Protein zaborava potiče gašenje memorije. Pamćenje se ne gubi, već ciljano briše. Brzina raste s količinom novih informacija. Yi Zhong smatra kako je time dokazano da je zaborav usmjereno aktivan postupak, pod kontrolom drevnog, evolucijski minimalno mutiranog proteina «rac», kojeg u istoj funkciji pronalazimo i kod ljudi.
Voćna mušica potvrđuje status omiljenog objekta u svijetu nauke. Dešifriran genom, kratak život, sposobnost da u kratkom vremenu producira više generacija. Superstar znanstvene spoznaje. Pregledan teren složenih istraživanja. Prosta podloga za komplicirane analogije koje naučnici prenose na homo sapiense. Od voćne mušice kičmenjaci, biologija, medicina, genetika, generali, politika i nacije mogu svašta naučiti. U tjelašce voćne mušice utkan je mehanizam antipamćenja, prastari protein koji nas upozorava da ćemo ionako sve smetnuti, da život bez zaborava biološki nije moguć. U zaboravnom jatu sićušnih insekata možemo vidjeti metaforu neindividulanosti, mikroskopsku sliku prirode i smrti, vječnog sna u kojem je budno samo ono što nikad nije spavalo. Dobacio bi ovom prilikom tamo neki prilično zaboravljeni Arthur Schopenhauer.
No o čemu je ovdje riječ. Priča o voćnim mušicama je nastavak dobro poznate serije naučnopopularnih novosti, dosadno senzacionalni breaking news o još jednom ubrzo potisnutom otkriću, produžetak blesave reportaže o, recimo, britanskim znanstvenicima koji pomno ispituju zagonetne šupljine u lobanjama dinosaurusa. Podatak više u vanredno blesavom članku o američkim stručnjacima koji istražuju posebnosti delfinskih dijabetičara: «Oni nam dobrovoljno daruju krv», objašnjava naučnica Stephanie Venn-Watson upirući prstom u fotografiju delfina, podvodno zavaljenog na leđa, sa ispruženom perajom. Nietzscheanski sretna životinja. Znatno opuštenija od ljudskih zlopamtila.
Vratimo se voćnoj mušici, zvijezdi znanja, stanovniku nevidljivog svijeta iz kojeg dopiru zrake beskonačne prolaznosti. Poezijom insekata vladao je vrhunski francuski entomolog Jean-Henri Fabre. Naučni kapacitet, inspirator Charles Darwina i Marcela Prousta. Slijedimo epski zagrijana pera uhvaćena u koštac s vremenom. Zaduženi njima, a ucijenjeni terorizmom tržišno korisnog, postavlja se pitanje na koji način danas eksploatirati voćnu mušicu. Zamišljam moderno opremljen fitness centar. Punudu za ljude opterećene viškom informacija. Ustvari, ne mora to biti fitness centar. Može to biti i Balkon. Balkon za zaborav. Zapadni. Na njemu dugačka klupa. Goli bijeli zidovi. Povratak u stan zazidan. Na stolu, pokraj praznog rama sa slikom aktualnog predsjednika, konzerva proteina. Napitak zaborava. Bujrum. Napolju topla kiša. Zima prošla. Proljeće još nije tu. U saksijama drijemaju larve voćnih mušica. Poput nas. Sve smo zaboravili, čekajući iduću zapovijed. Južno od Kelna, tamo negdje uzvodno, otapaju se snjegovi. Što je više vode u koritu Rajne, to je bujica jača.
