Ovdje objavljena štiva dolaze iz Kine gdje su troškovi proizvodnje znatno povoljniji nego u Njemačkoj. Tekstovi nastaju u vrhunski opremljenim pogonima mašte, u provinciji Guangdong, na jugu Narodne Republike. Ono što ovu kolumnu čini profitabilnom jeste jeftina – ali vrijedna radna snaga. «Pogled sa Zapadnog Balkona» je produkt iza kojeg stoje desetine skromnih, marljivih kineskih radnika. Kreativno kombiniranje slova obavlja se u tri smjene, na proizvodnom prostoru od 25 000 kvadratnih metara – od čega je više od pola pod krovom. U samom susjedstvu nalazi se niz sličnih tvornica koje, također opslužuju evropsko tržište (obuća, elektronika, plombe za zube). S obzirom na zahtjev zapadnog klijenta da se kolumna sastoji od četiri homogeno inspirirana odlomka, kineski izvršioci donijeli su odluku da pisanje rasporede u četiri fabričke hale sa posve različitim proizvodnim linijama. Konzumenti imaju pravo upoznati uslove produkcije.

U tvorničkoj hali broj 1 zaposlena su isključivo djeca, radna snaga koja nije navršila 15. godinu života. Bojazan da se radi o zlouprotebi nije opravdana. Mladim ljudima nudi se mogućnost da, nakon obavljenog posla, u krugu fabrike pohađaju školu – tako im se pruža prilika za socijalni uspon koje, u selima iz kojih potiču, dakako nema. Radnici iz hale broj 1 se smiješe dok rade. Njihovo je da produciraju pasaže dječije mašte. Oni barataju tekstualnom burgijom naivnosti koja bi da buši i prožima sve tekstove «Zapadnog Balkona». Nevina dioptrija djeteta, iluzija svijeta viđenog neiskvarenim očima budi čitalačku požudu za zauvijek izgubljenom srećom. Zabava zagarantirana. Narudžba ispoštovana. Nalogodavac zadovoljan. Još jednom, zaista nema potrebe da se brinemo o pravima radnika, budući da je kineskim klincima na traci mnogo bolje od, recimo, indijskih mališana koji u prašnjavim kamenolomima dalekog Radžastana odlamaju stijene od kojih se izrađuju nadgrobne ploče za njemačka groblja.

U tvorničkoj hali broj 2 mahom srećemo radnike porijeklom iz planinskih predjela južnokineskog Nan Ling-a. Proletere navikle na visinu, čist zrak i dalek pogled. Oni u željene tekstove ugrađuju neophodne momente preglednosti. Ali i mutne elemente vizije. Njihovo je da motre javu i strukturiraju snove. Proizvodna linija sastoji se od tri dijela. Prva mašina vrši pregled ideja, odabir građe. (U magacinima tzv. «šoškama» nalazi se mnoštvo referenci i događaja iz njemačko-bosansko-svjetske zbilje). Na drugoj mašini izvodi se operacija savijanja materijala pod unaprijed projektovanim ideološkim uglovima. Konačno, uz pomoć treće mašine izvrsno obučeni kineski kadar obavlja dva oprečna postupka. U naručeni tekst se, s jedne strane, ugrađuju uzengije i rešetkasti nosači – važni armaturni elementi. S druge strane, u gustu slovnu smjesu upumpavaju se velike količine običnog vrućeg zraka. Na ovaj način povećava se volumen literarnog smisla, koji nikome ne škodi.

U hali broj 3 rade dobri ljudi iz kineske provincije Sečuan. Ovi visoko kvalificirani radnici vrše najodgovorniji dio posla. Oni u kolumne ugrađuju krizna područja, zemljotrese, požare, poplave i minska polja. Oni kopaju ispod vulkana. Do njih je da dramatiziraju. Oni poslužuju mašinu za konflikte, komplikacije, zaokrete i rješenja. U laboratoriji za analizu kvaliteta konstruktori napetosti iz hale broj 3 optimiraju turbulentne procese. U hali broj 4 vrši se montaža finalnog produkta. Sastojci iz hala 1, 2 i 3 spajaju se u jedno. Proizvodna linija je automatizirana. Ovdje se produkcija odvija bez uticaja čovjeka.

Pikanterija za početak: Grad Hamburg odnedavno koristi klasičnu muziku u borbi protiv narkomana. Ovisnici se noću tjeraju ispred glavnog kolodvora tako što im se uperi vječni Mozart u uši. Neka beskonačno pila Bach. Može i Beethoven. Recimo 9. simfonija. Samo da vidite kako ujedinjeni evropski drogeraši bježe glavom bez obzira. Hamburg tako spriječava da ozbiljni poslovni ljudi, putnici i turisti, koji dakako znatiželjno hrle u ovaj grad, dobiju pogrešnu sliku o divnoj sjevernonjemačkoj halal metropoli – dunjaluku inače poznatoj po prvim Beatlesima, pristojnoj ribi, kao i po sasvim kulturno načičkanim bordelima u crvenoj četvrti «Reeparbahn». Viriti zabranjeno! Uhapšeni u iskrivljenom ogledalu realno nadrealne svjetske zbilje, radikalne akustične mjere iz Hamburga nas transportuju ravno u Guantanamo, gdje je CIA također upotrebljavala muziku kao oružje u paranoidnom «ratu protiv terora» i zlih ljudi. Iz magazina Spiegel saznajemo da američki DJ eksperti za istinu i mučenje zaista imaju širok, ali istančan glazbeni ukus, kada su u pitanju melodije za muslimane.

Tu su Metallica i Britney Spears. Neka trese Eminem bez prestanka. Odvrni Rage Against the Machine. Samo nek je glasno. The Bee Gees – do boli. Bruce Springsteen ide pod kožu: «Born in the U.S.A». Može Pink. Prince. Zatim Queen: «We Are the Champions». Pa onda opet sve ispočetka. Zatvorenik Ruhal Ahmad kaže da je priznao šta god su željeli. Englez porijeklom iz Bangladeša je u međuvremneu pušten na slobodu. Taj više ne sluša nikakvu muziku. Osim Kur\’ana s kasete. Sve ostalo – Meho gasi! Meat Loaf. Marilyn Manson. Christina Aguilera. Kako bi bol bio veći, učinak u ušima intenzivniji, ispitivači bi u ćelijima Guantanama putem klima-uređaja drastično spuštali temperaturu, opisuje Ruhal Ahmad. Ozebli osumnjičeni su na preslušanjima bili primorani da u takozvanoj poziciji stresa („stress position“) satima trpe glasnu muziku. Niti čuče. Niti sjede. Niti stoje. Sve dok ne pokleknu. I ne priznaju. Sve. Što znaju i ne znaju.

Praksa akustičnog mučenja rezultat je duge tradicije. Ne samo američke. Akustika je jedna od najstarijih eksperimentalnih nauka. Njeni korijeni sežu od starih Grka, preko matorih Kineza sve do metuzalemskih Metuzalema. Ali ko nas pita za njih. Od tridesetih godina prošlog stoljeća, uporedo s porastom gustine saobraćaja, paralelno s povećanjem industrijske buke na radnom mjestu, bilježimo prva znanstveno potkovana istraživanja vezana za fenomene akustičnog trovanja (Frederik C. Bartlett: «Problem of Noise», 1934). Nauka utvrđuje izravnu korespondenciju između buke i bolesti. U recentno objavljenom radu Prof. Eberhard Greiser (Bremen) upozorava da srčane bolesti, moždani udar i rak alarmantno vrebaju ispod takozvanog «zvučnog tepiha» u okolini kelnsko-bonskog aerodroma. Rizik teške bolesti drastično raste kod osoba tokom noći izloženih konstantnom zvučnom valu od 40 avionskih decibela i više, tvrdi Eberhard Greiser, pozivajući se na terenski dokazanu medicinsku sponu između nesvjesne slušne percepcije, stresa i imuniteta. Dijagnoza profesora Greisera ne uznemiruje samo multimilionske poduzetnike koji rade na proširenju megalomanskog aerodroma u Frankfurtu na Majni, već i brojne sasvim obične bračne parove. U čijim krevetima se dobro zna ko hrče (60-80 db) a ko puše (10-20 db). Pažnja! Teroristi prijete i u spavaćim sobama.

Pikanterija za kraj: U gradu Rize na sjeveroistoku Republike Turske došlo je do svojevrsnog religiozno-akustičnog incidenta, javlja CNN-Türk. Nepoznatom kompjuterskom hakeru pošlo je za rukom da manipulira centralno radijsko emitovanje ezana, kojeg svakodnevno preuzima velika većina gradskih džamija. Gluho bilo. Sa 170 munara tog jutra orila se turska narodna muzika sumnjive kvalitete. Pet dugih minuta. Čaršijski muftija Iliyas Serenli oštro je osudio ovaj teroristički napad na uši i srce, riječima: «Miriše na sabotažu».

Ovaj vic je nastao prije zemljotresa na Haitiju. Nakon njega priloženi tekst gubi tlo. Ispisana slova dokumentiraju svoj beznačaj i katastrofalno mašenje teme. Samo kao takva imaju nekakvu vrijednost. Možda.

————————————————————

Eva je dala Adamu. Mogla je to biti i banana. Iz Biblije ne saznajemo o kakvoj se vrsti voća radi. Vrlo je vjerovatno da se radilo o banani. Podmetanje jabuke u Stari zavjet greška je u prevodu. Prenos zablude. Banana bolje paše u kontekst. Banana je prosto prosta. Ko zamisli Evu kako gola na livadi gricka bananu – mnogo bolje razumije Adama. Ali džaba nam se sad nadizati. Svete knjige su odavno prevedene, odštampane, ukoričene. Na nebeski internet okačene. Nesporazum je progutan. Ljubitelji banana snose posljedice. Poput bavarske nastavnice koja je dobila otkaz, samo zato što je uz pomoć žutog pseudo penisa učenicima objašnjavala kako se pravilno stavljaju prezervativi. Da ga je natakarila na kiseli krastavac, ne bi ostala bez posla. Uprkos svemu. Budućnost banane je svijetla. Njeno vrijeme tek dolazi. Konsultirajmo kratko Thomasa Baumgärtela, kelnskog umjetnika, koji se više od dvadeset godina srcem i sprejem zalaže za stvar banane.

Thomasa Baumgärtel po zidovima grada Kelna šprica banane i živi od toga. Sve počinje 1986. godine kada mladi student umjetnosti na ulaz renomiranog muzeja «Ludwig» ucrtava svoju prvu bananu. Žutim sprejem kroz šablon kostarikanske «Chiquite». Pod okriljem rajnskih noći Thomas svoje grafite protesta ilegalno ostavlja na kapijama konzervativnih galerija i bankovnih ustanova koje građanima tradicionalno pomažu pri interpretiranju kulture i kapitala. Popularnost nepoznatog grafiti-umjetnika raste iz dana u dan. Iznenadne žute banane zabavljaju štampu i komšiluk. Snobovi se ljute. Jer su snobovi. Akcija sjajno fercera. Sve dok ga jednog dana ne provale i strpaju u zatvor. Budući da sprejeri nisu baš neki teroristi, Thomas Baumgärtel brzo biva pušten iz ćuze.

A kelnska banana, ustvari, tek onda postaje popularna. Njemački pop-produžetak pomalo nagnjile pionirske banane sa ploče «The Velvet Undergrounda», koju je, sjetimo se, onomad dizajnirao Andy Warhol, kome se ovom prilikom duboko klanjamo, budući da je zaista mnogo učinio za viši status banane kao takve. Helem. Tek kad su ljudi saznali ko stoji iza žutih grafita, tek onda su navalili. Hoću i ja bananu? Može meni jedna banana? Gospodine sprejeru, platiću Vam duplo! Thomas Baumgärtel se od tad ne može spasiti od narudžbi. Njegova ponosna banana napušta granice Kelna, kiti međunarodne zidove, krasi muzeje i galerije od Berlina, preko New Yorku do Tokija. U raznima varijantama i kostimima. Između ostalih, vrijedi spomenuti aktualnu izložbu: «100 banana za Rursku oblast» u Duisburgu, zatim zgodnu tunel-bananu u Londonu (Leake Street), te naravno i dalje dosta kontroverznu instalaciju: «Banana na krstu» iz 1983. godine.

Vratimo se u raj. Ako smo iskreni, moramo priznati da ne znamo sasvim tačno kakvo sve voće tamo raste. Crv sumnje koji je izašao iz pogrešne jabuke nas pomalo nagoni da pomislimo da taj raj možda i ne postoji. Ko bi ga znao. Konkretne predstave o nebeskim baštama imaju samo teroristi samoubice, u talu s tvrdoglavim tumačima svete tradicije. Ostatak raspolaže šareno prenesenim sjećanjima na raj, koje dobijamo na tomboli, najčešće devet mjeseci prije rođenja. Ovisno od religije i svjetonazora u kojem su nam roditelji jeli banane. I vodili ljubav. U najboljem slučaju. Bilo bi bolje da smo se okliznuli i pali. U prošlosti. U raju. Nego da su nas od tamo protjerali. Bilo bi lijepo da su tamo rasle banane. Smijeh, ne grijeh.

Čitajte uskoro: «Mrkva za mir», «Nebeski patlidžani» & «Tikvica za predsjednika»

Vršimo upis članova:

1. Fidel Castro & Ernesto Guevara.
Pušili cigare na Balkonu u Meksiku. Dogovarali iskrcavanje u Kubi. Fidel je rekao „Viva la Balkonización!“ Che odgovorio: „Hasta el balcón siempre.“ Digli šake u zrak. Skočili sa Balkona – ravno u revoluciju.

2. Karl Liebknecht.
Vođa njemačkih socijalista. Zauzeo Balkon Berlinskog gradskog dvorca. Proglasio „Socijalističku republiku“. Rekao „Živjeli sloboda, sreća i mir“. Skočio u ponor neostvarenih ideala. Rosa Luxemburg nestala za njim. Ostao samo Balkon, muzejski sačuvan ostatak kraljevskog dvorca, na čijem mjestu je za vrijeme DDR-a podignuta čelična „Palača republike“, koja je u međuvremenu također iz srušena.

3. Did Edhem.
Bosanski mlinar u penziji. Pazarnog petka, rano izjutra, sjeo na Balkon Lovačkog društva „Sana“, naručio veliku porciju sitnih ćevapa. Potuko ih vrele („čupav jezik“), kulturno zavrnuo čačkalicu među zube i rekao: „Konobar, može račun, čekaju me placarke!“

4. Šeik Mohammed.
Njegovo visočanstvo. Rekao „Inšallah“. Kupio reciklirano gvožđe porijeklom iz DDR-a (nosače bivše „Palače Republike“) kako bi u pustinji Dubaija izgradio najvišu kulu na svijetu. Burj Khalifa, 828 metara. Ekspresnim liftom za 60 sekundi do neba. Sa balkonske platforme simbolična naziva „At the Top Experience“ inače do grla zaduženi Šeik zabrinuto je pružio pogled u daljinu i vidio puno pijeska.

5. Nimrod.
Njegovo visočanstvo. Čuveni Lovac. Kralj Babilona. Graditelj najvećeg lovačkog društva na svijetu. Babilonska kula, 91 metar. Pjehe na vrh. Izašao na Balkon, pružio pogled u daljinu i vidio puno pijeska. Brbljao riječi koje niko nije razumio. Skočio sa Balkona u zaborav.

6. Barack Obama.
Političar. Globalni pokretač. Nobelova nagrada za mir. Pravdao rat. Sa Balkona u Oslu (Grand Hotel) pao u ralje svjetske politike. U letu proučio: «Yes we can». Supruga Michell, čipkana haljina u zlatnom dezenu, preko nje isti takav divan jelek. Poletila za njim

7. Hans-Dietrich Genscher.
Njemački ministar vanjskih poslova. Konfigurirao ukidanje DDR-a, dakle demontažu komunističke „Palače Republike“ – i dizanje tornja Burj Khalife u Dubaiju. Sa polukružnog Balkona ambasade u Pragu istočnoj braći Nijemcima objavio da su dobili vize za bijeg iz republike. Okupljena masa pohrlila je ka zapadu. Genscher rekao: „Dragi zemljaci…“ i skočio sa Balkona.

9 Nana Latifa.
Žena mlinara u penziji. Najbolja pita maslenica balkonske hemisfere. Bosanska šamija u njemačkom izbjeglištvu. Ljubitelj stranih filmova o životinjama: „Allahu dragi, vidite hajvana“. Pored nje did koji razmišlja s koje strane bi prišao prikazanom germanskom vepru. Skočila s Zapadnog Balkona, vratila se u Bosnu. Nakon toga ništa više nije rekla. Osim što je ostarila i sve zaboravila.

10. Friedrich II.
Friedrich Veliki. Stari Fritz. Pruski kralj. Ratnik. Ljubitelj klasične note. Graditelj Berlinske državne opere. Naredio bataljonu vojnika da, tokom zimske sezone, dahom i toplim tijelima, griju salu za predstavu. On gore u balkonskoj loži, oni dole u uniformama. Definicija visoke kulture. Nakon sasvim uspjele arije, prosvijećeni pruski vladar je rekao: „Bravo!“. I skočio sa Balkona.

Prijave primamo putem interneta. Članarina besplatna.

Hvala.