U kompjuterskoj igrici «Minarett-Attack» korisnik interneta uništava munare koje poput otrovnih gljiva niču iz digitalne Švicarske. Po uzoru na popularnu pucačku igru «Moorhuhn» u kojoj tamanimo kokoške, ovdje svako malo na fundamentalistički balkon izleti mali mujezin. U zrak dignutih ruku. Sve sa fesom. Brkovima i bradom. Šicaj. Ne daj efendiji da ga kod nas zauči. Grlate muslimane što prije treba skinuti sa scene. Kliknite ga, odmah. Inače ste izgubili. Na ekranu će vam se pojaviti Game Over. To u prevodu znači Allahimanet. Online igrica Minarett-Attack nastala je u okviru desne inicijative i referenduma (29.11.2009) protiv gradnje munara u Švicarskoj. Iza marketinške kampanje, pod motom KISS (Keep it Simple and Stupid) stoji neonacistički inspirisani Nijemac Alexandar Segert. Tvorac rasističkih švicarskih plakata (u čiji opus spada onaj na kojem bijele iz tora tjeraju crne ovce) u medijima otvoreno izjavljuje da bi političku propagandu, bez problema, rado dizajnirao i za ljevicu. Bi on.

Minarett-Attack reklamira retardiranu rasističku ideologiju koja je mentalno ograničena na tlo i krv. Blut und Boden. Opasna stvar. U ime zapadno-balkonskog ministarstva unutrašnjih poslova hladno ne prepuručujemo prakticiranje ove pucačke igrice. Osim možda, u samoiscjeliteljske svrhe, ekstremnoj braći muslimanima koji na svom desnom ekranu, u licu junaka iz igrice, zaista prepoznaju svoju bradu i brkove, koje je u binarnom mi-vi-kodu programirao jedan te isti izumitelj mržnje. Androgeni programer profesionalac zaposlen u neutralno-radikalnom, švicarsko-teheranskom IT sektoru, spreman da za euro više svakog čovjeka, danas njih, sutra tebe, ošine kako lijevom tako desnom ideološkom šakom ravno u lice. Ili da nam možda zapali kuću. Crkvu ili munaru. Zavisi.

U Prijedoru su jednom zapalili munaru. U ratu. Ali nećemo sad o tome. Ustvari hoćemo. Gori li gori. Nikako da stane. Čaršijska džamija. Evo već sedamnaest godina. Jasno vidim vatru sa četvrtog sprata u Njemačkoj, u koju su me protjerali da ne smetam jednima već drugima. Pazi ti njega kako se raširio na Zapadnom Balkonu, ko Turčin nad Bečom, mogao bi pomisliti kolega kelnski neonacist odozdo, samo da me snimi kako sam mu zauzeo krvavi komadić domovine. Desno zatucani populisti u Kelnu podržavaju švicarsku inicijativu. Rasisti iz mog novog grada ovih dana garant marljivo raspaljuju po digitalnom Minarett-Attacku, vjerovatno pomalo tugaljivog srca, zato što nisu uspjeli zaustaviti dizanje 55 metara visokog muslimanskog koplja u Kelnu.

Pazi sad. S druge strane, tim istim, na sreću još uvijek usamljenim, neonacistima u Kelnu je sigurno izuzetno drago da se javno-tajno vrlo dobro razumiju i sarađuju sa ekstremnim krilom palestinskih fundamentalista u istoj ovoj Njemačkoj, recimo, kad su u pitanju akcije i PR protiv Izraelaca. Kao što je zagriženim Izraelcima duša na ulici vidjeti kad, na demonstracijama kontra njih, pokoji Palestinac musliman pod ruku prohoda s njemačkim neonacistima. Onda i oni imaju dokaz. Najkasnije tad se postavlja problem kako tu istinu prezentirati široj javnosti. A tu ulazi u igru marketing. I ljudi poput Aleksandar Segera, koji smišljaju i programiraju populističke kampanje protiv sviju i za svakoga. Oni to najbolje rade. Takvi maheri znaju da je tvrd identitet šuplja priča. Da je okorjela masa produkt površnog marketinga. Uvijek bio. Upravu su. Nažalost. Keep it simple and stupid. Marketing je star koliko i nacionalna mržnja. Krv i tlo.

U podzemlju balkonske saksije živi više bića nego ljudi na zemaljskoj kugli. U trbuhu nepregledne galaksije, na dlačicama korijena, sred bezglasnog sazviježđa gljivičnih niti pulsiraju planete naseljene čitavim narodima mikroorganizama – na čijem čelu stoje usamljeni oklopni insekti, guzati kraljevi pancirne kratkoročnosti, koje će, nakon smrti, prije novih evolucijskih izbora, bilioni paganskih bakterija, dok si rekao britva, rastvoriti u ništa, u poslušno plodni grumen crnice iz koje će se jednoga dana u vis vinuti, valjda, tamo neki novi vitezovi prolaznosti. Kosmičke zapadno-balkonske nacije u saksiji srljaju tamnim tunelima. Na kraju svakog počinje novi. Najviše njih i ne primijete da je završio stari. Jer dole nema svjetla. Podzemlje je dark room. Tu se ne zna ko koga, da prostite, božja bića ovdje kao i svugdje intenzivno komunicaraju, razmnožavaju se, umiru, dogovoraju nove projekte, koaliraju sa drugim bakterijama i slično. U podrumu najobičnije balkonske saksije zakopani su metuzalemska ljubav i mošti svetog interneta. U svakom grumenu zemlje po klica apokalipse i Novog Jeruzalema.

Njemačka saksija ima duplo dno u koje se sipa voda. Jednostavan dizajn sa praktičnim prednostima: U slučaju duže suše podzemni rezervar odozdo zalijeva biljku. Opet, ovaj princip borbe protiv meteorološke sudbine je dosta primitivan u odnosu na tehniku koja se upotrebljava ispod vječno zelenog travnjaka na stadionu fudbalskog kluba Schalke 04 u Gelsenkrichen-u. Odozgo vidimo tek besprijekornu zelenu površinu, a dole ispod pronalazimo također jednu vrstu duplog dna. Travnjak u Gelsenkrichen usađen je u jednu ogromnu betonsku saksiju sa izuzetno kompleksnom podzemnom arhitekturom: Složena mreža cijevi regulira navodnjavanje trave, rafinirani sistem radijatora spriječava mraz, dok velike hidrauličke pumpe služe za to da se cijeli travnjak (118m X 79m) između utakmica izgura van stadiona na sunce i svjež zrak. Fudbalska saksija za travu u Gelsenkirchen teška je 11 000 tona. Njeno podzemlje podsvijest je njemačke Bundeslige.

Upravo ova loše osvijetljena sfera profesionalnog fudbala našla se pod paljbom medijskih reflektora. Razlog kratkog rafala kolektivne pažnje bilo je samoubistvo Roberta Enkea, fudbalskog golmana iz Hannovera, koji je život i karijeru bacio pod voz. Smrt reprezentativca potresla je široke mase, jer su ljudi su u njegovom liku prepoznali zrno potisnute istine. Depresivni mladić u šorcu bio je dio okrutnog sportskog cirkusa, koji na perverzno razvijenom fabričkom nivou uslužuje vladajuću kulturu površnosti. Ništa novo. Robert Enke bio je marioneta zabave u areni medijsko-industrijske iluzije u kojoj dobrovoljno učestvujemo kada gledamo fudbal. Čak i onda kada pratimo prenos tužne komemoracije na istom tom stadionu. Na tribinama 35 hiljada fanova sa podignutim šalovima, na travi kovčeg, suze u očima suigrača, za mikrofonom udovica koja pada u nesvijest. Sve to malo prije televizijskog krimića ili novog izdanja urnebesnog njemačkog Supertalent-Show-a na RTL-u u kojem ima jedan koji perfektno prdi po notama.

Fudbalsko podzemlje miriši na loše svarene prdeže. Na potisnutu mrežu nevidljivog vlakna represije, na smrdljive insektoidne oklope kapitalističkih struktura, koje globalni novac oblači nekad u klupski, nekad u nacionalni dres. Na tihe ratove bakterijskih kultura, u mikrobiotičkim mitskim dubinama jedne sasvim obične saksije na četvrtom spratu Zapadnog Balkona. Na politički savršenu simbiozu između života i smrti, na biljke, gljive i sićušne organizme koji svaki leš, svaku tvar ispod zemlje rastvaraju u ništa, zeca za pet, čovjeka za trideset, pokoji kamen za nekoliko hiljada godina. Ukratko, na neznanje i hiperprodukciju samoće u vremenima beskonačne komunikacije.

Pažnja za volanom! Psovke pobunjenika upućene policajcima njemački zakon strogo kažnjava, upozorava auto klub ADAC, najbrojnije građansko udruženje u Njemačkoj. O njemu u sljedećem odlomku nešto više. Psovka ne vrijeđa samo policajca već i državu. Evo nekoliko aktualnih primjera. Ponižavanje saobraćajnog policajca podizanjem srednjeg prsta, cijena: 600 eura. Isti srednji prst u kombinaciji sa verbalnom psovkom «glupa svinjo» iznosi 1000 eura. To znači da sam izraz «glupa svinjo» košta 400 eura. Skuplji prekršaji. Ko policiji kaže «ti» a ne «vi» plati 500 eura. Drski «drkadžija» kotira duplo skuplje. Za «smotanka u uniformi» pripremite 1500 eura u sitnom, može i kartica. Isto vrijedi za savjet «idiote, idi u ludnicu». Svaka uvreda ima svoju cijenu. Njemački sud je dobro obavješten. Čak i za kreativnu jezičku tvorevinu: «Najrađe bih vam rekao da ste šupak» zakon predviđa debelu sankciju od 1600 eura.

Dosta psovanja. Vratimo se ADAC-u. Najveće upisano udruženje u Njemačkoj broji oko 16 miliona pripadnika. Allgemeine Deutsche Automobil-Club e.V od članarine godišnje ubere preko 600 miliona eura i sebe ideološki shvata i opisuje kao neprofitabilno orijentirani klub za dobrobit motorizovanih građana. ADAC zastupa interese vozača i nudi pregršt usluga od kojih je najpopularniji mobilni servis odnosno šlep-služba koja se oko 10 000 puta dnevno u obliku „žutih anđela“ ukazuje na njemačkim cestama. Kad je stani pani ADAC članove iz nevolje izvlači helikopterima. One u inostranstvu avionima. Šoferi su zadovoljni podrškom, iako priča o neprofitabilnoj orijentaciji milionskog udruženja malkice škripi. Kad motor zariba zna se ko pomaže. Broj učlanjenih konstantno raste.

Dok ADAC daje gas, drugi njemački klubovi iz godine u godinu gube članove. Rimokatolička i protestantska crvka, recimo, bilježe dramatičan pad upisanih. Samo u toku prošle godine iz rimokatoličke crkve izopćilo se 120 000 ljudi. U isto vrijeme protestantsku crkvu napustilo je čak 160 000 vjernika odnosno nevjernika, odnosno hajd znaj. U oba slučaja je broj ispisanih u odnosu na godinu ranije porastao za drastičnih 30 000. Eksperti ovaj trend naravno dovode u vezu sa ekonomskom krizom. Kroz ispis iz crkve ljudi izbjegavaju obligatorni crkveni porez (Kirchensteuer), koji se inače mjesečno skida sa plate. Religija – računica. Bilo kako bilo. U krizi mnogi Nijemci izlaze iz crkve, ostavljaju prazne klupe i oltare, okreću leđa tužnim popovima i ulaze u sveti automobil, možda zadnji zaštićeni prostor u kojem se čovjek osjeća vozačem sudbine.

Ali računica nije tako jednostavna. Jer volandžije od svojih automobila prave mobilne hramove, male crkvice, kapele, sinagoge, džamijice. Živimo u vremenima u kojima se lično vozilo pretvorilo u totem na četiri točka, u svetinju na benzin – kojoj se vjernici klanjaju u lokalnoj praonici, suzama glancajući aluminijske felge, kao Isusova stopala, čisteći šoferšajbu od pokvarenih pogleda na svijet. Ljubav prema automobilu je neobjašnjiva, neupitna kao ljubav prema Bogu. U automobilu pronalazimo koncentraciju svih puteva, sumu svih mogućih ciljeva do kojih bi se mogli odvesti, a ne moramo. Automobil je definicija potencije. Što više konja u motoru to veća mogućnost. Što više konja u motoru to veći kočijaš. «Stara svinjo» – 2500 eura. Brz automobil je utočište griješnika koji bježi od smrti. Što jače vozilo to arogantniji manevar. Automobil je sredstvo za prevoz na onaj svijet. Brojka za kraj. Godišnje na cestama Njemačke u ratu sa brzinom gine oko 5000 ljudi.

Još nešto o zidovima. U ovom trenutku brojimo oko 18 000 oficijelnih kilometara. Između Izraela i Zapadnog Jordana. Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Ne zaboravimo Belfast. Kipar. Koreju. U ograničene statistike svjesno ne montiramo tri metra dugačak zid na granicama Zapadnog Balkona. S pravom. Moja međa nije politički bitna. Ovdje ne ginu ljudi, već paradajz i začini. Uvenule biljke u crvenim saksijama. Jesenji kovčezi, okićeni žutim liščem. Na zapadno-balkonskom zidu nema straže. Vojske. Niti žice. Odavde golim okom vidiš Mjesec, na njemu Kineski zid mašte. Dok dole ispod kuca ljudsko vrijeme, trudni datumi, neumorne sekunde, minute, i sati – prikazano dokazani u gornjem desnom kutu kompjuterskog ekrana, ili televizijskih vijesti. Digitalni brojčani puls, sidro sadašnjosti, uz pomoć kojeg se, valjda, mjeri vrijednost servirane informacije.

Aktualno emitovane novosti od prošlosti čine sadašnjost ukazujući na dvadesetogodišnji jubilej pada Berlinskog zida, u čijem horoskopskom znaku ove sedmice stoji većina ovdašnjih medija. Svakog dana (uz šmrcanje brojeva oboljelih od svinjske gripe) saznajemo sve što jesmo i nismo znali o epohalnom događaju koji se upotrebljava kao simbol za propast komunizma u Evropi, rušenje čelične zavjese, svečano ujedinjenje ljudi koji su godinama živjeli u apsurdno podijeljenom Berlinu. Uzroci za gašenje istočne Njemačke Demokratske Republike leže u koruptnom jednopartijskom lavirintu represivnog sistema, moglo bi se reći, koji se laganim korakom udaljavao od ljudi, sve dok jednog dana nije pukla tikva. Taj dan bio je 9. Novembar 1989. godine. Iako nije morao biti. Tog dana se vjerovatno ništa ne bi desilo da nije bilo jedne konferencije za štampu u Istočnom Berlinu, na kojoj je učestvovao visoko smušeni partijski funkcioner Günther Schabowski.

Na pitanje novinara Günther Schabowski kopa po dokumentima u kojima pronalazi listić papira sa najnovijim propisima za putovanja i kratkoročno napuštanje Istočne Njemačke. „Samo malo, samo malo, aha, evo ga.“ Drug Schabowski u mikrofon mucavo učitava nove uredbe prema kojima se istočnim građanima dozvoljavaju spontani izleti u inostranstvo, velikodušne vizne olakšice, na svim prelazima ka Zapadnoj Njemačkoj odnosno Zapadnom Berlinu. Na slijedeće pitanjce novinara – a kad to stupa na snagu (!?) – naglašeno smotani funkcioner diktature odgovara: „Kolko ja shvatam, hm, ah, valjda odmah.“ Konferenciju za štampu prenosili su radio i televizija. Uživo. Iste večeri ljudi u Berlinu izašli su na ulice, pohrlili ka takozvanom Antifašističkom zaštitnom zidu. Vojnici i policija nisu znali šta da rade. Neka raja je citirala Schabowskog, mahala između ostalog nekakvim fotokopiranim ceduljicama sa novim propisima, plakala, skakala, radovala se i na kraju srušila zid.

Kasnije će se ispostaviti da su se nove odredbe trebale objaviti tek sutradan, drugačije, retorički ušminkanije, rano ujutro, kad svi spavaju. Diplomatska greška u koracima. Sigurno, i bez neupućenog Günthera Schabovskog bi Berlinski zid nestao. Ali ne onako kako to danas pamtimo. Sa slikama noći i naroda koji pleše i ruši, postajući savršena medijska inkarnacija jednog historijskog momenta. Nijemci 1989. godinu slave kao godinu „Zaokreta“ (die Wende). Berlinski zid trajao je 28 godina. Treptaj u povijesti zidova, u poređenju recimo sa stoljetnim rimskim branama na britanskom zapadu ili sa sasanidskim zidinama na staro-perzijskom istoku. U poređenju sa činjenicom da je zidova oduvijek bilo. Da će ih uvijek biti. Zaokret je nešto drugo.