Čestitke stižu i sa Zapadnog Balkona. Naučni tim predvođen profesorom Yi Zhongom (Univerzitet Peking) do epohalnog otkrića došao eksperimentirajući s voćnim mušicama. Insekti su bili podijeljeni u dvije grupe. U prvoj skupini, tokom pokusa, ključni protein «rac» bio je umjetno ugašen. U drugoj, takozvanoj kontrolnoj grupi voćnih mušica, kao i uvijek – prirodno upaljen. Obje grupe sitnih stvorenja prethodno su bile obučene da asociraju jednu vrstu mirisa s hranom, a jednu drugu sa strujnim udarima. Rezultat: Zdravim mušicama trebalo je sat vremena da zaborave naučeno. Manipuliranim insektima, bez rac-proteina, čak više od jednog dana. Zaključak: Protein zaborava potiče gašenje memorije. Pamćenje se ne gubi, već ciljano briše. Brzina raste s količinom novih informacija. Yi Zhong smatra kako je time dokazano da je zaborav usmjereno aktivan postupak, pod kontrolom drevnog, evolucijski minimalno mutiranog proteina «rac», kojeg u istoj funkciji pronalazimo i kod ljudi.

Voćna mušica potvrđuje status omiljenog objekta u svijetu nauke. Dešifriran genom, kratak život, sposobnost da u kratkom vremenu producira više generacija. Superstar znanstvene spoznaje. Pregledan teren složenih istraživanja. Prosta podloga za komplicirane analogije koje naučnici prenose na homo sapiense. Od voćne mušice kičmenjaci, biologija, medicina, genetika, generali, politika i nacije mogu svašta naučiti. U tjelašce voćne mušice utkan je mehanizam antipamćenja, prastari protein koji nas upozorava da ćemo ionako sve smetnuti, da život bez zaborava biološki nije moguć. U zaboravnom jatu sićušnih insekata možemo vidjeti metaforu neindividulanosti, mikroskopsku sliku prirode i smrti, vječnog sna u kojem je budno samo ono što nikad nije spavalo. Dobacio bi ovom prilikom tamo neki prilično zaboravljeni Arthur Schopenhauer.

No o čemu je ovdje riječ. Priča o voćnim mušicama je nastavak dobro poznate serije naučnopopularnih novosti, dosadno senzacionalni breaking news o još jednom ubrzo potisnutom otkriću, produžetak blesave reportaže o, recimo, britanskim znanstvenicima koji pomno ispituju zagonetne šupljine u lobanjama dinosaurusa. Podatak više u vanredno blesavom članku o američkim stručnjacima koji istražuju posebnosti delfinskih dijabetičara: «Oni nam dobrovoljno daruju krv», objašnjava naučnica Stephanie Venn-Watson upirući prstom u fotografiju delfina, podvodno zavaljenog na leđa, sa ispruženom perajom. Nietzscheanski sretna životinja. Znatno opuštenija od ljudskih zlopamtila.

Vratimo se voćnoj mušici, zvijezdi znanja, stanovniku nevidljivog svijeta iz kojeg dopiru zrake beskonačne prolaznosti. Poezijom insekata vladao je vrhunski francuski entomolog Jean-Henri Fabre. Naučni kapacitet, inspirator Charles Darwina i Marcela Prousta. Slijedimo epski zagrijana pera uhvaćena u koštac s vremenom. Zaduženi njima, a ucijenjeni terorizmom tržišno korisnog, postavlja se pitanje na koji način danas eksploatirati voćnu mušicu. Zamišljam moderno opremljen fitness centar. Punudu za ljude opterećene viškom informacija. Ustvari, ne mora to biti fitness centar. Može to biti i Balkon. Balkon za zaborav. Zapadni. Na njemu dugačka klupa. Goli bijeli zidovi. Povratak u stan zazidan. Na stolu, pokraj praznog rama sa slikom aktualnog predsjednika, konzerva proteina. Napitak zaborava. Bujrum. Napolju topla kiša. Zima prošla. Proljeće još nije tu. U saksijama drijemaju larve voćnih mušica. Poput nas. Sve smo zaboravili, čekajući iduću zapovijed. Južno od Kelna, tamo negdje uzvodno, otapaju se snjegovi. Što je više vode u koritu Rajne, to je bujica jača.

Najveću karnevalsku povorku u Kelnu (Rosenmontagzoch) vodi Cristoph Kuckelkorn, ujedno najuspješniji gradski pogrebnik. Oba posla zahtijevaju iznimnu preciznosti. Nema ponavljanja. Sve mora biti perfektno. Paralele su očite, kaže Christoph Kuckelkorn: „U slučaju da prva kola u koloni zaribaju, u sporednoj ulici uvijek čeka rezervni traktor.“ Saradnja kelnskog pogrebničkog klana s karnevalističkim strukturama je stvar tradicije. Porodica Kuckelkorn građane Kelna ispraća pod zemlju unatrag pet generacija. Pogrebničko preduzeće godišnje obavi oko 600 sahrana. Pristup profesionalan. Obrt pristojan. Kuckelkorn njeguje kontakte sa evropskim partnerima. Razvija nove koncepte. Ide u korak s vremenom. U svojoj drugoj ulozi, nadareni vođa karnevalske povorke (Zugleiter) Cristoph Kuckelkorn jednako angažirano upravlja maratonskim maškarama. Određuje moto i muziku. Preispituje kostime, pregovara s policijom i općinskim vlastima.

Tokom ovogodišnjeg karnevala Kuckelkornove dvije preciznosti mogle su postati žrtvom jedne velike građevinske neprofesionalnosti. Incident se mogao desiti na baušteli „Heumarkt“ u jezgru starog grada, nakon što se ispostavilo da su radnici, gradeći tamošnji metro-tunel, na stranu tušnuli osamdeset posto željeznih rešetaka, predviđenih za stabilizaciju betonskih zidova. Krađa materijala – koja se dovodi u vezu s prošlogodišnjom propašću gradskog arhiva – izazvala je blagu paniku među maškarama. Jer najveća karnevalska povorka prolazi baška pogođenom džadom. Međutim. Nakon hitrih preispitivanja kelnska vrhuška odlučila je ipak ne otkazati narodno veselje, jamčeći za sigurnost terena. Na svu sreću, beton je izdržao urnebesni marš. Dozvola grada ostavlja gorak ukus, budući da je poznato da se u Kelnu bukvalno mora desiti kijamet, prije nego što bi neko ljudima otkazao karneval. Posljednja vijest s bauštele: Prodre li voda, biće gusto.

Izostali kijamet lebdio je u zraku, kada su desetine hiljada otkačenih maškara skakale po destabiliziranom gradskom području, iznad mračnog tunela, predvođeni profesionalnim pogrebnikom Christophom Kuckelkornom. Dirigentska palica onoga što se (još) nije desilo nas vodi ravno u srž karnevalskog veselja koje kroz inverziju sučeljava smrt. Istjeruje zimu i demone. Priziva uskrs i proljeće. Ispod maske anarhičnog slavlja krije se grimasa podzemnog carstva. Urođena slutnja da ćemo jednog dana svi obući isti kostim. Lik i djelo Christopha Kuckelkorna služe kao direktni link ka maskiranom smislu karnevala u kojem kratkovidne krtice masovnih konzumenata vide jedan u nizu besmislenih partija, nakon kojeg će u Čistu srijedu meziti ukusnu ribu, dok će na televiziji pičiti izvještaji o svijetlim namjerama političkih stranaka koje će istog tog dana, širom Berlinske Republike, tradicionalno naivno zasjedati, optimistički raspravljajući pitanja posne budućnosti, u kojoj je izvijesno samo ono u mahmurluku zaboravljeno.

Kada maratonske karnevalske sesije prođu, ništa više neće biti kao što je bilo. Kao onda kada je ludilo vladalo gradom. Sve će biti isto. Kao i uvijek. Poklopljeno maskom svakodnevice. Sahranjeno u grobovima ozbiljnosti. Turisti će otići. Trudnice će ostati. Tradicionalno nepouzdani kelnski radnici (da nije bilo Prusa ni Kelnska katedrala još uvijek ne bi bila gotova, nakon 600 godina fuša) i dalje će bušiti nesigurne tunele ispod gradskog tla, otprilike brzinom bosanskih majstora na autoputu između Kaknja i Drivuše, radeći na pišljivih nekoliko kilometara metroa, zbog kojih lokalni saobraćaj evo već godinama pati od zastoja. I Christoph Kuckelkorn će obući tamno odijelo i nastaviti tamo gdje je stao. Profesionalno. Precizno. Transparentno. Smrt ne mulja.

Hitler je volio karneval. To ne znači da je u nacističkoj Njemačkoj bilo dozvoljeno sprdati se s Führerom. Iz svečanih prostorija uklanjale su se slike diktatora. Da slučajno ne bi ko došao na ideju okrenuti portret naopačke. Karnevalisti koji bi u humorističkim govorima čačkali u Adolfa, bili su skidani sa scene. Njih nije bilo baš previše. Ipak ružna priča. Iz davnih vremena. Karneval u današnjem Kelnu za mnoge predstavlja samo dobru zabavu. I ništa više.

«Ghhššš. Poštovani putnici Hair Bosne, obraća Vam se Vaš kapiten Salko Hadžihavić na letu od Sarajeva ka Kelnu. Ksssššš. Izvinjamo se zbog turbulencija iznad Salzburga. Fakat nije bilo do nas. Ghš. Trenutno prelijećemo Frankfurt preko Majne, rrrhhhhh, kroz otprilike pola sata bi trebali sletiti na aerodrom finalne destinacije. Vrijeme u Kelnu, pretežno oblačno, temperature oko nule. Zrrrž. Upozoravamo gospodu muške putnike koji prvi put prilikom karnevala posjećuju Keln. Postoji opasnost da vas neposredno nakon pasoške kontrole zaskoče namaškarene Švabzzz. Onaj. Njemice. Moguće je da ćete bez pitanja biti poljubljeni u obraz. Nakon toga može se desiti Vam žene makazama unakaze kravatu. Opet vas cmoknu. I naglo zbrišu. Ne uzrujavajte se. Poštujte običaje. Ostanite smireni. U okviru kelnskog karnevala sve je nenormalno sasvim normalno. Ghhššš. Savjetujemo da si već sada spremite kravatu na sigurno mjesto.»

Over. Tako bi otprilike mogla glasiti uputa upućenog pilota Hair Bosne prije slijetanja na aerodrom u Kelnu, u četvrtak (Weiberfastnacht), prvog dana uličnog karnevala, uoči takozvane Čiste srijede, Pepelnice («Aschermittwoch») – sedam dana prije početka katoličkog posta. Tog četvrtka kostimirane dame preuzimaju vlast, izlaze najčešće bez muških partnera u grad, prakticiraju žensko ludilo. Zafrkavaju tuđe frajere. Vrše vruću predigru svega onoga što će se desti idućih dana, kada Keln postaje karnevalska prijestolnica Njemačke, magnet za stampedo turista, koji od 19. stoljeća masovno maskirano mimohode Keln. Gladni veselja, zabave. Žedni alkohola. Princip je jednostavan. Preko dana maškare uživaju u šareno pompoznim povorkama («Zoch»). Uveče se dernečenje nastavlja u kafanama, dikotekama, klubovima.

Najveća povorka tutnji u pokladni ponedjeljak (Rosenmontag). Na ulicama, prozorima i tribinama, u ritmu muzike, gega se preko milion gledatelja. Preobučeni u tarzane, tampone, kaladonte, pink pantere, najaobičnije klovnove. U organiziranoj povorci učestvuje deset hiljada kostimiranih. Karnevalska društva plešu, sviraju i pjevaju – prezentirajući viceve, persiflaže ili politički folove na odgovarajućim alegorijskim kolima. Ove godine na meti karnevalista: Merkel uči prvačiće kako se prave dugovi. Berlusconi pliva u moru ženskih grudi. Bankarski zombi-plesači imitiraju Michael Jacksona iz spota za Thriller. Sa zadnjih kola sedam kilometara dugačke povorke maše nam otkačeno trojstvo, cetralni likovi karnevala: princ, djevica i seljak. Oni, kao i ostali učesnici, publiku časte slatkišima, alkoholom i cvijećem. Prolazeći mimo pučanstva milosrdni Princ ponosno uzvikuje «Kölle!» (Keln) a podanici veselo uzvraćaju «Alaaf!» (karnevalski pozdrav).

U svježe objavljenoj knjizi «Kölle Alaaf und Heil Hitler» autori Carl Dietmar und Markus Leifeld pažnju posvećuju maškarama za vrijeme Trećeg Reicha. Tabuiziranim ulicama nacističke istorije patroliraju povorke sa antisemtiskim parolama. Jednog gadnog ponedjeljka, tridesetih godina prošlog stoljeće, nastala je fotografija koja dokumentira kelnske karneveliste preobučene u bradate Jevreje. Na transparentima velikim slovima piše: «Die letzten ziehen ab. (…) ’Mer machen nur e kleines Ausflügche.\’» U prevodu: «Posljednji odlaze. (…) \’Odosmo na mali izlet.\’» Iz vrijedne knjige o mračnoj strani maskiranog veselja saznajemo na koji način su nacisti instrumentalizirali karneval u ideološke svrhe. To naravno ne iznenađuje, budući da su Hitler i Goebbels uvijek tražili blizinu široke narodne mase. Ono što uznemiruje jeste arogancija putem koje današnja karnevalistička društva ignoriraju pokvareni odlomak prošlosti. Nakon publikacije teksta autorski dvojac Dietmar/Leifeld bio je izložen prijetnjama. Bezbrižna masa ne voli kad joj neko kvari ćeif.

Naredba je naredba. Ispod Zapadnog Balkona maršira pijan vojnik. Crveno-bijela uniforma. Plastična puška. O bajonet okačena kapa. Pripadnik najstarijeg karnevalskog korpusa u Kelnu: „Rote Funken“. Pješadija napada. Karneval ulazi u vruću fazu. Peto godišnje doba traje već od prošlog novembra. Nakon sesija u zatvorenom, organizirano gradsko ludilo polako izlazi na ulicu. Karnevalisti osvajaju kvart po kvart. Sve ih je više. Veselje eskalira: Tradicionalna artiljerija u plavo-bijelim uniformama „Blaue Funken“ nakon plesnog nastupa nehotice zapišala zid osnovne škole u Odenthalu. Karneval u kombinaciji s alkoholom ne bira. Žrtvu niti mjesto. U predgrađu gusarski brod udario u semafor. Saobraćaj zakrčen. Devetnaestogodišnji kapetan priznao krivicu. Stepen kolektivne otkačenosti raste iz dana u dan. Kulminacija predstoji u četvrtak 11. Febraura. Tada oficijelno počinje ulični karneval. Koji traje sedam dana.

Gradsku ludost koordinira “Svečani komitet Kelnskog karnevala”. U izvršnom odboru sjedi osamnaest luda (“Jecke”). Centralni komitet je osnovan 1823. godine. Bitan momenat u istoriji kelnskih maškara: Nakon Francuza grad zauzimaju Prusi. Oni ne razumiju šalu. Prijete da će ukinuti blesave običaje, čiji korijeni sežu u duboku prošlost. Kelnski srednji sloj spašava karneval kroz strogu reformu zabave. Praveći radikalan rez. Vještu hijerarhizaciju sistema. U epicentar ekstatičnog slavlja novoosnovani “Svečani komitet” postavlja karnevalskog princa, po uzoru na pruskog kralja. Organiziraju se prva udruženja. Priznata društva dobijaju karakteristične šaljive kapice “Narrenkappen” – da bi ih Prusi mogli legitimirati. Karneval sačuvan. Princ dobija pratnju. Od 1883. godine na njegovoj strani nalaze se reprezentativno namaškarena djevica (Jungfrau) i seljak (Bauer). Institucija djevice simbolizira suvernost odnosno neprobojnost gradskih zidina. Seljak je seljak. Njih troje – princ, djevica i seljak – čine takozvani «Trifolium», karnevalsku vrhušku. Do dan danas. Otkačeno trojstvo.

Ove godine to su djevica Martina, seljak Hubert i Princ Markus I. San svakog karnevaliste. Više od toga u Kelnu ne možeš postati. Velika je čast biti luda nad ludama. Nihovo je da oslobode i ukrote mase. Milione maškara u povorkama, na ulicama. Da ih vode i zabave. Ozbiljan posao. Sprdajmo se koliko hoćemo. Karneval je industrija. Ekonomski instituti računaju da se u Kelnu za vrijeme karnevala obrne 460 miliona eura. Aktualna istraživanja govore da od ovdašnje karnevalske fešte zavisi 5000 radnih mjesta. Od sprdanja profitiraju gastronomija, taksisti, krojači, mala privreda, velika preduzeća. Vrijednost karnevala dodatno raste ako uzmemo u obzir takozvani socijalni kapital, koji nastaje tokom slavlja. Dogovaranje biznisa, uspostavljanje poslovnih veza brže funkcioniraju u opuštenoj karnevalskoj atmoseferi. Svašta se tu sklopi. Da prostite. Alkohol ne bira. Žrtvu niti mjesto.

Kada kelnski karneval mine, novine će preplaviti oglasi u kojima zaljubljeni traže zaljubljene: «Javi se što prije, Pipi Duga Čarapa. Traži te tvoj Gorila!». Ili možda: «Gdje si Vanzemaljac? Tačkasta žabica te zove.» Ili pak: «Začarani Vampir žedno sanja slatkokrvnu Vješticu iz povorke te i te. Šifra ta i ta…..» Ko se javi javi. Osim toga. Devet mjeseci nakon ovog karnevala, u kelnskim porodilištima desiće se drastičan porast novorođenih. Kao i svake godine. O tom po tom. Karneval još nije prošao. On zapravo tek sad počinje. Ludilo se ustvari tek zahuktava. Jer ispod Zapadnog Balkona defilira još jedan pijani vojnik. Ulazi u pivnicu „Pütz“. Zatim izlazi. U društvu druga iz jedinice. Crveno bijeli vojnici tradicionalno salutiraju u pravcu mog Balkona. Trljajući guzicu o guzicu. Njihove uniforme dolaze iz prošlosti i podsjećaju na stare gradske vojnike, ulični strah i trepet, iz 18. stoljeća.

U idućem broju: Grobovi ozbiljnosti, Napad na kravate & Karneval u Trećem Reichu