Republikanac Newt Gingrich narodu obećao kolonizaciju Mjeseca. I ostao živ. Tokom kampanje za američku predsjedničku nominaciju Gingrich najavio okupaciju do kraja 2020. „Kada na Mjesecu bude živjelo 13 000 Amerikanaca, možemo zatražiti status države. U tome je razlika između romantičara i praktičnih osoba.“ Pod uslovom da ga izaberu, svakako samo pod tim uslovom, vizionar Gingrich do kraja drugog mandata najavljuje prvu stalnu američku bazu. S balkona na Mjesecu otvara se put dalje ka Marsu. Republikanac se zalaže za komercijalizaciju svemirske industrije. Očekuje investicije iz privatnog sektora. Šta je tu smiješno? Po unutrašnjoj strukturi predizborni govor republikanca Gingricha ne razlikuje se od većine političkih govora širom globusa. Od Berlina preko Velike Kladuše sve do Zanzibara.

Da li je smiješno to što je obećanje političara realno? Pretenzije na Mjesec dolaze iz više pravaca. SAD prednjači. Indija i Kina kane. Rusija najavljuje prvu nacionalnu bazu do 2030. godine. Istovremeno, osma lunarna ofanziva na scenu stupa putem komercijalnog interneta. Kompanija Google raspisala je natječaj i novčanu nagradu od 20 miliona američkih dolara – za prvog robota koji sa Zemlje odleti na Mjesec. Dodatni milion dobija izumitelj čiji se robot približi historijski značajnom mjestu spuštanja brodova Apollo 11 i Apolo 17. Navali narode. Lova leži na Mjesecu. Čekić u ruku. Gdje je želja tu je i put. Konkurs je otvoren prvenstveno za sve one koji nemaju pametnija posla. Od Berlina preko Velike Kladuše do Zanzibara.

Konflikt programiran. Budući da je NASA, oficijelno, Mjesec stavila pod zaštitu spomenika, tačnije, onu teritoriju trabanta koju su svojevremeno (Apollo 11 i Apollo 17) zapišali Amerikanci. Geopolitička metafora „zapišati“ prosto pogađa u srž. Zato što je NASA – valjda strahujući od agresivnih Kineza, divljih Indijaca, dolazećih Rusa, predstojećih horda bosanskih robota – posebno zabrinuta oko očuvanja kesica urina, što ih je na Mjesecu u među bacio astronaut Buzz Aldrin. Zbog toga NASA arogantno nalaže: U naš urin, u sveta stopala Neil Armstronga nema ko da dira. SAD iz nacionalnog interesa zabranjuje pristup muzeju na Mjesecu, uspješno ignorirajući činjenicu da lunarni ranč nije kategorija internacionalnog prava. U svemiru vlada zakon Divljeg zapada.

Od Berlina preko Velike Kladuše do Zanzibara, u predizbornoj kampanji, šupljoj priči o interesu nacije, poput poderanog barjaka vijori se pitanje veterana, narodnih heroja, bez kojih govornik ne bi bio tamo gdje jeste. Eh, pa. Apollo veterani od aktualnog trenda pokušavaju profitirati prodavajući svemirske suvenire na aukcijama, po internetu i Ebay-u. James Lovell prodaje originalnu check-listu leta (Apollo 13), Rusty Schweikart bi da kako utuši komadić registracije (Apollo 9), a Edgar Mitchell nudi kameru kojom je snimao golu gospođu Lunu (Apollo 14). Penzionirani astronauti bi da zarade koju paru. Ali im NASA to ne dozvoljava. Krivično ih goni pred sudom. U ime američkog naroda, uz argument: „Suveniri pripadaju naciji!“ Iako se junaci pozivaju na dogovor iz 1960. godine, kada su dobili pravo zadržati uspomene na let, NASA patriotski ne popušta.

Nastanak bloga, koji će promijeniti svijet, zbog bolesti autora dugo je bio odgađan. Možda predugo. O kobnoj bolesti kasnije nešto više. Pored objektivnih psihosomatskih poremećaja, revolucionarnom štivu poput gomile teških balvana, ispriječila se bila takozvana sudbina, izrešetana bazukom svakodnevnih obaveza i događaja, bum, tras, fljas, nabrojimo neke od njih: rođenje djeteta, vatrogasci u komšiluku, računi, prazan frižider, popravak bicikla, higijena braka, aktualiziranje appova u smartfonu, posjeta zubaru, televizija, novine, internet, čaj, kafa, kviz, usisivač, krpa, veš, poljubac, pošta, šetnja, auto, tramvaj, šoping i smrt punice. Katalog opravdanih razloga usko vezanih za odlaganje teksta, što obilježava početak nove ere, mogao bi se svakako nastaviti u nedogled. O njemu nekom drugo prilikom.

Vratimo se dijagnozi blogerove, i ne samo njegove, bolesti: prokrastinacija – patološko odlaganje. Kada manjak organizacije postane life style, ključni potezi privatne, političke ili pjesničke prirode, neminovno kasne. Moto: «Bolje sutra nego prekosutra». Polako. Easy. Mañana. Prokrastinacija (lat. procrastinatio, pro – «za», cras – «sutra») opisuje globalni simptom stresom umreženih subjekata, kojima nikada nije lakše bilo izbjeći uspjeh, baveći se sporednim stvarima. Pješadiju prokrastinatora, recimo, čine studenti, koji vječno pripremaju ispite. Konjica profesora elegantno prokrastinira, argumentirajući gomilama knjiga koje nikad neće pročitati. Kraljica je u šopingu, a kralja svih prokrastinatora otjelotvoruje predsjednik države. U Njemačkoj, u toj ulozi trenutno brilira Christian Wulff, poglavar iz dvorca Bellevue – sedmicama odlagajući ostavku.

Međutim, za Nijemce, kao uvijek, postoji nada. U gradu Münsteru pacijenti pronalaze profesionalnu pomoć u «Ambulanti za prokrastinaciju». (Prokrastinationsambulanz). Psihoterapeuti tamošnjeg univerziteta (Westfälische Wilhelms-Universität Münster) pogođene osobe liječe korisnim vježbama i savjetima iz oblasti pravovremenog otpočinjanja («Pünktlich anfangen») i realnog planiranja («Realistisch planen»). Specijalnu ambulantu na zapadu Berlinske republike krasi pristojan nastup na internetu. Posjetiocima stranice pruža se mogućnost da online provjere sklonost ka patološkom odugovlačenju. Na kraju ankete stoji rezulat. Pozitivan ili negativan. Kvaka je u tome što kandidati precizno klikajući imaju apsolvirati naporan test, koji je kao takav dušu dao za odgoditi ga za kasnije. Prije samospoznaje, bolje ipak još jednom čekirati facebook, napisati mail, osjeći nokte, oprati suđe, nazvati nekoga, zapaliti cigaretu…

Da li prokrastinacija ima pozitivne efekte? Naravno. Prokrastinatori kasnije vode ratove. Logično bi bilo da kasnije i umiru. Da. Život je na strani prokrastrinatora. Život odgađa smrt. Sve su prilike da i evolucija namjerno odugovlači. Zašto? Eh, to treba pitati morske spužve. Bog je mogao svijet stvoriti u trenu. Pa nije. Valjda. Rastegao na heftu dana. Zašto? Hajd znaj. Praznina odgođenih obaveza proizvodi mentalne parcele s one strane pragmatičnosti. Oslobađa puteve kojima iz dana u dan batrljamo, nekad uz manje, ponekad uz više loše savjesti da nešto propuštamo, nekakav rok, termin, deadline, nešto važno, veliko i sigurno vrlo bitno. Duž jedne takve trase nastao je ovaj tekst, između ručka i večere. Otprilike popodne. Sasvim je izvjesno da će ovaj blog promijeniti svijet. A možda i neće.