Spasitelj rudara, čileanski predsjednik Sebastián Piñera prilikom posjete kolegi Christianu Wulffu u berlinskom dvorcu Bellevue upisao se u knjigu gostiju citirajući prvu, pogrešnu, zbog nacističke prošlosti ukinutu strofu njemačke himne: „Deutschland über alles“ (Njemačka iznad svega). Ljubazno upozoren, Piñera se ispričao domaćinu uz objašnjenje kako je želio izraziti poštovanje prema Nijemcima, neobavezno dopunivši da su ga svojevremeno, tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je kao klinac u Čileu pohađao njemačku školu, naučili stihovima: „Deutschland über alles“, odnosno kako mu je žao što nije znao da je tekst u međuvremenu postao tabu. Sebastián Piñera time dokazuje talenat za retoričke promašaje, u koji se također možemo uvjeriti gledajući erotski youtube hit, objavljen nakon spašavanja rudara, u kome presretni predsjednik holandskim novinarima uzbuđeno priznaje da je proveo noć s njima («I spent with them the hole night»).

Sebastián Piñera, pored toga, smotano upućuje na sumnjivi deficit latinskoameričke svijesti po pitanju nacističkih zločina. Više o manjku saznajemo od profesorice Maria Luiza Tucci Carneiro, autorice brojnih studija o antisemitizmu na prostoru Latinske Amerike. Carneiro upozorava na popularnost neonacizma u Brazilu, koji se, između ostalog, banalno ukazuje u rodnim listovima s imenima kao što Hitler, Himmler ili Eichmann. Ništa čudno. U debelom telefonskom imeniku Sao Paula pronalazimo broj čovjeka najozbiljnije zavedenog kao: Himmler Hitler Göring Ferreira Santos. Neonacistički afinitet Latinske Amerike vuče korijene iz Drugog svjetskog rata. Brazilski diktator, mrzitelj Jevreja Getulio Vargas do 1942. godine marljivo je sarađivao s Trećim rajhom. Blizak italijanskom fašizmu, tadašnji argentinski predsjednik Juan Domingo Perón intenzivno flertaše s Mussolinijem. Zbog toga, nakon kapitulacije, ratni zločinci brzo pronalaze utočišta u Brazili i Argentini, do Čilea i Bolivije nije dalek put.

Crtice s puta: Njemački nacisti razbježali su linijima pacova („Rattenlinie“) preko Alpa, Austrije, Italije, Roma do Đenove – gdje su, između ostalog, mogli računati s podrškom crkve, otjelotvorenoj u liku austrijskog biskupa Aloisa Hudala, koji je sređivao papire i izdavao manastirske kapuljače. Argentinski biro u Đenovi, za razliku od drugih ureda za iseljenje, priznavao je dubiozne nacističke dokumente opečaćene od strane Crvenog krsta. Ciao ragazzi! U Latinskoj Americi zločinci bacaju sidro: Bivši SS oficir Erich Priebke otvara prodavnicu kulinarskih specijaliteta. Dr. Josef Mengele radi kao mehaničar. Njegov asistent, Aribert Heim, zaboravljen po tome što je logorašima špricao benzin u vene štopajuću smrt, nestaje na jugu Čilea. Adolf Eichmann traži nove izazove u tekstilnoj industriji. Nacisti profitiraju od podrške domaćina. Bjeguncima leđa čuvaju rehabilitirani činovnici u domovini. Adolf Eichmann biva uhapšen početkom šezdesetih godina. Kidnapovanje, bez znanja njemačkog ministarskva vanjskih poslova(!), obavlja izraelski Mossad.

Latinskoameričkom zaobilaznicom stižemo do aktualno otvorene rane: Nekadašnje njemačko ministarstvo vanjskih poslova (Auswärtiges Amt) učestvovalo je mnogo aktivnije u Holocaustu nego što se dosad pretpostavljalo. Ovaj zaključak rezultira iz upravo objavljenog izvještaja istorijske komisije (Conze/Frei/Hays/Zimmermann) koja na 900 stranica razlaže zašto su diplomati bili upleteni u zločine i kako su mračnu mrlju nakon Drugog svjetskog rata uspjeli zataškati. Vrlo jednostavno – diplomatske ubice zadržale su ključne pozicije i u miru. Knjiga pod nazivom «Služba i prošlost» (Das Amt und die Vergangenheit) demaskira kontinuitet njemačke elite prije i poslije rata. Komisija upire prst u laž o buntovnicima iz ministarsva vanjskih poslova. Jedan od njih, Ernst von Weizsäcker, otac bivšeg predsjednika Richarda von Weizsäckera, dokazano je lagao pred sudom u Nürnbergu. Na stolu dokumenti s potpisima. Deportacija Jevreja iz Francuske. Oduzimanje državljanstva Thomasu Mannu. Kein Problem. Neki mu se sjećaju supruge, koja je tokom procesa drhtavim glasom molila sudije: «Pogledajte mu ruke, kako bi takve ruke mogle bilo šta potpisati?»

Protokol najvećeg izumiranja vijesti otkad su nestali dinosaurusi: Štrajk u Francuskoj. NASA na Mjesecu. FIFA u blatu. Njemački predsjednik maskiran u muslimana. Osmijeh brk, kapica. Gotova je naslovna strana. Karikatura koga? Komentar Lady Gage: «Pardon, ja se svakog dana molim bogu, slušam Beethovena, moja vanredna vagina uvrijeđena je takvom vrstom pitanja». U Švedskoj snajper skida crnce. Ulicama New Yorka šeta dijamantni grudnjak vrijedan dva miliona dolara. Ko sam ja, ko smo mi? Mogu li se snovi manipulirati? Da li je Njemačka ujedinjena? Hoće li Bosna i Hercegovina negdje otputovati bez vize? Stvarnost diše plućima Mobija Dika. Novosti žderu planktone i ljude. Jedu ostatke američke nafte. Gutaju čečenske mikroalge. Istina roni na dah. Gdje si, ribo nezasita? Pojavi se. Osveta će biti naša.

Postavlja se suštinsko pitanje. Ko je odgovoran za glad na svijetu? Propast morala, društvenu nepravdu, politički poguziluk? Haos, džumbus, cirkus. Mućku, mulj i majonezu? Ruku na srce, ako išta, barem to možemo pouzdano razlučiti. Miris kvarnog jajeta nas vodi do krasnog otoka Manorca, Sredozemno more, Baleari, godina 1756. Istoričari izvještavaju da je slavni francuski maršal, Duc de Richelieu, nakon bitke protiv Engleza, u luci Mahón, inspiriran pobjedom, skupa s ličnim kuharom, umutio prvu majonezu na svijetu. Hladni umak na bazi žumanca i ulja dobija ime Mahónnaise, sos koji tokom osvajačkog pohoda američkim kontinentom postaje Mayonnaise. Obična ratna priča. Bez tuđe krvi ne bi bilo majoneze. Osvrt na njenu istoriju kruniše podatak da ljudi diljem planete ovaj simpatični proizvod konzumiraju znatno više od kečapa. Dobro došli u klub.

Vratimo se problemu. U reportaži njemačkog časopisa «Manager Magazin» posvećenoj ovdašnjoj novčanoj aristokratiji, dakle iznimno bogatim Nijemcima, čitamo priču o familiji Albrecht (33 milijarde eura), najimućnijoj poduzetničkoj lozi, vlasnicima lanca jeftinih supermarketa ALDI. Iz porodične biografije proizilazi da je lova prvenstveno u količini majoneze, ne u njenom kvalitetu. Bitno je da se sos proda. Da se kupi. Samo nek se vrti. Upravo šokantno: Prema podacima kelnskog novinara Valentina Thurna, više od polovine svih ponuđenih namirnica, pa i majoneze, završava u smeću. Tržište je ne samo zasićeno. Roba se manipulira na jednostavan način. Skraćivanjem roka upotrebe. Forsiranjem konzuma. Što minimalniji vremenski period proizvođač uštembilji, to prodavač više obrne. Jeftina finta multiplicira proizvodnju svježe robe.

Baš iz tog razloga pikantne količine majoneze ubrzano kruže zemaljskom kuglom. Predstavljaju globalnu opasnost. Tempo je fatalno visok. Svako malo dolazi do nesreća u saobraćaju. Tako i nedavno, na autoputu u Japanu, u slučaju masovne karambolaže prouzrokovane kamionom natovarenim azijskom majonezom (Hyogo). Neoprezni šofer na cesti, pri punoj brzini, zagubio više kontejnera. Tegle i tegle žutog umaka cvrknuše asfaltom. Vozači iza šlepera nisu bili u stanju zaobići klizavu prepreku. «Majoneza na autoputu mnogo je opasnija od snijega», potvrđuje policajac Masaaki Miyazaki. U sudaru sudjelovalo osam vozila, među njima jedan motocikl. Kamiondžija nestao bez traga. Da li je on je kriv za glad na svijetu?

Sekunda je sekunda.* Metar je metar.** No, koliko je težak kilogram?

Odgovor se krije ispod tri staklena zvona u trezoru zgrade «Pavillon de Breteuil» na rubu Pariza. Metalni valjak istog prečnika i dužine (3,9 cm). Mješavina platina i iridija. Ime mu je: «Le Grand K». Prototip kilograma. Veliki K. Zajednički referentni okvir za vage. Tata Kilogram. Prvi u lancu. Broj 1. Kila svih kila. Prakilogram. Univerzalan. Prolazan. Trend je alarmantan. Ravnoteži prijeti debalans. Pariški valjak iz dana u dan gubi masu. Opasno. Međunarodni ured za utege i mjere (BIPM) utvrdio da je u proteklih 120 godina prakilogram ofalio cijelih 50 mikrograma. Ne valja da lapi.

Svijetu su potrebne reforme. Nova, čvrsta, čvršća, tačnija, univerzalnija konstanta. Svjež kilogram. Kanadske kolege (National Research Council, Ottawa) predlažu formalnu elektromagnetnu definiciju, koja bi se u obliku jedinstvenog algoritma dala ugraditi u univerzalnu vagu, putem koje bi se dolazilo do egzaktne težine tako neophodnog kilograma. Senzacionalno precizan prijedlog dolazi iz redova njemačkih naučnika. Peter Becker iz Braunschweiga, uz podršku tima, čiji su članovi biće godinama zapostavljali familiju i prijatelje, uspio je izbrojati fantastičnu količinu atoma u kilogramu čistog silicija. On smatra da bi okruglo 22 kvadrimiliona silicijskih atoma ubuduće trebali činiti jedan kilogram. Voilà !

Međunarodni ured za utege i mjere (BIPM) uskoro donosi epohalnu odluku o novoj definiciji kilograma. Konsekvencije pogađaju sve slojeve društva. Subjekti obdareni masom nestrpljivo priželjkuju brzo i mudro rješenje. Ekonomija igra važnu ulogu. Za industriju nakita, kupoprodaju zlata, recimo, kao i za humanitarno orijentirane farmaceutske koncerne, decimalne jedinice budućeg kilograma predstavljaju goleme sume novca. Da se njih pitalo, pokvareni francuski prakilogram, prokleti «Le Grand K» davno bi bio okačen mačku o rep. Duboku zabrinutost izražavaju brojna ribarska udruženja širom zemaljske kugle. Neviđeni ulov na labavim je nogama. Kako mutiti, kad ne znaš koliko lažeš?

Čela mršte političari svih boja i opcija. Biračko tijelo varira na kilaži. Demokratija je u opasnosti. Konzervativne stranke složno zagovaraju ideju nacionalno definiranog kilograma. «Bilo bi lijepo kada bi se svaki narod ravnao prema svom izvornom Velikom K», dopire iz desno relevantnih krugova. Lijevo orijentirane stranke, pak, borbeno se zalažu za jednake šanse pri različitoj kilaži. Liberali, opet, proklamiraju da je svakom čovjeku dato da se slobodno opredjeli od čijih kilograma želi da živi. Politički pritisak na metrologe zasigurno je velik. U međuvremenu, u dalekom trezoru, ispod tri staklena zvona, na rubu Pariza, zajednički kilogram nezaustavljivo kopni. S krajeva ka centru. Kao kocka leda na toplom dlanu. Posljedice, među prvima, obznanila Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine, kada je prilikom objave rezultata, iskreno priznala da se «sitno iza zareza» nije moglo dobro iščitati.

*Trajanje od 9.192.631.770 perioda zračenja koje odgovora prelazu između dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezijuma 133 na nula stepeni kelvina.

**Dužina puta koju svjetlost pređe, u apsolutnom vakuumu, za vrijeme od tačno 1/299.792.458 sekundi.

Papagaji zapravo nisu eksperti za gnijezda. Tačnije, oni ih uopće ne grade. Kolonija divljih kelnskih papagaja domove pronalazi u šupljim stablima gradskih platana na groblju Melaten. Uprkos mračnom smještaju, papigama uglavnom ništa ne fali. Komfornije je živjeti na crnoj slobodi negu u krletkama obasjanim suncem. Iz tog pravca na betonsku barikadu Zapadnog Balkona u posjetu pristiže stari dobri poznanik Papagaj de Cologne. Novinar, reporter, stručnjak za civilne proteste i društvena previranja ekskluzivno komentira najnovije vijesti iz svjetske politike.

– Selam aleikum, Papagaju zeleni.

– Aleikum selam.

– Njemački predsjednik Christian Wulff izjavio da je islam dio Njemačke?

– I tebi sinko.

– Kao da nemamo drugih problema: Ovog vikenda širom globusa aktivisti kreativno demonstriraju protiv klimatskih promjena, 180 zemalja, 350 organizacija. Meni se najviše dopada japanska akcija pod nazivom «Sumo hrvači na biciklima». Tvoj favorit?

– Sadnja orahovih stabala u Moldaviji.

– Protesti na svim kanalima. U Stuttgartu se građani penju na drveće protiv izgradnje megalomanske željezničke stanice. Greenpeace i saveznici u Berlinu mobilizirali stotinu hiljada ljudi protiv nuklearne industrije. U Kelnu se formira inicijativa kontra šoping centra koji bi potisnuo kultne klubove i kafiće. Kako ocijeniti situaciju u njemačkoj barikada republici?

– No pasarán.

– Dodirne tačke s izborima u Bosni i Hercegovini – da li će ljudima biti bolje?

– Pomoz Bog.

– Oprez, kolega! Evropski aktivisti zloupotrebljavaju tvoj lik. «Savez protiv psovanja» iz Amsterdama proizvodi plakate s tvojom slikom i potpisuje: «Psovanje se uči. Ne budite papagaji!»

– Svaka familija je sretna kada ima papagaja kod kuće.

– Nauštrb vaše sreće.

– I tebi sinko.

– U Kelnu ste se oslobodili. Pobjegli iz kaveza. Pronašli svoj mir. U mračnim stablima iznad groblja Malaten. Papagaju, pitao bih te nešto lično: Da li vjeruješ u život nakon smrti?

– Nebo zamišljam kao veliku biblioteku.

U nedjelju 3. oktobra 2010. godine završava se Prvi svjetski rat. Nakon 92 godine nepodmirenih računa, poražena Njemačka pobjedničkim državama tog vikenda uplaćuje finalnu ratu, posljednjih 69,9 miliona ratne odštete – definirane Versajskim sprazumom 1919. godine. „Isključivi krivac za rat“ konačno otkvitava reparaciju uništenog. Do 1983. godine berlinska Agencija za financije, zadužena za vladine dugove i pozajmice, otplatila je bila glavni dio dogovorene, dakle, nametnute svote. Preostale su bile još samo „zamrznute kamate“ zaključene Londonskim sporazumom 1953. godine, čija je isplata nastavljena nakon ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke.

Iako su najtiražnije njemačke novine (Bild) naveliko objavile da je Prvi svjetski rat gotov, građani na ulicama Kelnu reagiraju vrlo skromno do skoro nikako. Trotoarom ispod Zapadnog Balkona prolazi milijarditi po redu debeli čovjek na ovoj planeti, odsutno uživajući u masnom kroasanu, za koga su naučnici izračunali da ima kalorija koliko i dobar argentinski steak. „Guten Appetit, Meister!“ Fućka se njemu za Versajskim sporazumom. Lagano stiže do tramvajskoj stanice, staje pod staklenu strehu, zadovoljno žvačući čeka tihi tramvaj u pravcu idućeg kilograma. Istovremeno, ispred supermarketa, dvije ofucane lutalice, dva brata, Piko i Rod, žicaju za tajlandsku supu od 49 centi. Jedna konzerva za njih dvojicu. Taman. Kad ništa nemaš. Proćelavi Rod je stariji i vođa puta. Piko je malkice pričljiviji: „Gospođo, vidite, kako mi je pacov nagrizao kačket na spavanju.“ Kelnske klošare, danas također, baš, boli neka briga za Prvi svjetski rat.

Razloga za slavlje ima. Bio bi red da nazdravimo. Rat je gotov! Da se izgrlimo. Dugo smo čekali ovaj dan. Niko makar petardu da baci. Ispod Zapadnog Balkona. Možda zato što je vrijeme ružno. Jesen utiče na raspoloženje. Ljeto je prerano dezertiralo preko Rajne. Zavezalo čaršaf za čaršaf, spustilo se niz balkon. Dalo u bijeg. Bila mu je puna kapa žute štampe, guzica, sisa i mirovnih konferencija. Bye bye everybody, odoh ja svojim putem. Na vrh veličanstveno čađave Kelnske katedrale spustili su se sivi oblaci. Ili se to možda sa rijeke digla magla? A na platou pokraj katedrale grupa turista prati izlaganje gradskog vodiča, koji najozbiljnije tvrdi da je u obližnjem „Hotelu Dom“ počeo Prvi svjetski rat. Legenda kaže, objašnjava turistički guide, da se upravo u ovom hotelu slavna nizozemsko-njemačka špijunka Mata Hari, uoči rata, do ušiju zaljubila u jednog francuskog agenta, kome je tokom burne noći, u sobi 206, odala tajne planove za boj kontra Francuske.

Sorry, Gavrilo, izgleda da nisi ti kriv. Kriv je Adolf Hitler. Koji je sa balkona tog istog hotela vojnike otpremio u produžetak Prvog svjetskog. Rata. Führer je u „Versajskom diktatatu“ prepoznao poniženje, nacionalnu sramotu, ideološki razlog, retoričku gorivo za mobilizaciju masa koja mu je sa platoa Kelnske katedrale oduševljeno klicala: „Heil Hitler. Heil Hitler.“ Tokom takozvanog Trećeg Reicha isplaćivanje ratne odštete za Prvi svjetski bilo je, naravno, stopirano. Nakon njega, opet, nakalamljeno. Elem. Poražena Njemačka 3. Oktobra 2010. godine konačno izlazi iz obaveze. Došlo je vrijeme da se bace puške. Dignu čaše u zrak. Rat je gotov! Život lijep. Vojnici, izađite iz rovova. Rukujte se. Frljucnite kape u zrak. Zašto se ne radujete? Gotov je rat, rat je gotov, ljudi. Može biti da su zaboravili da je još uvijek trajao. More biti da se ne možemo sjetiti nečega što nije prošlo.