Njemački investitor, Bernd Siebler, pokrenuo je zanimljiv projekat pod nazivom «Time Machine 1212». Uz stručni «support» fizičara (Walter Gith) i inženjera (Uwe Aloe), vizionar Siebler odlučio je dokazati da su putovanja vremeplovom ipak moguća. Business plan ukratko: Sponzori eksperimenta, tzv. «temponauti», osnovali su futurističku fondaciju, preciznije rečeno, izgradili poslovnu strukturu pomoću koje svoju ideju pravolinijski namjeravaju proslijediti idućim generacijama. Startni kapital 90 000 eura. Govorimo o poslovnom pokusu otvorena tipa. Što više članova (donatora) učestvuje – to su veće šanse da će izvorna slutnja temponauta opstati do onog momenta kada putovanje kroz vrijeme tehnički zaista bude moguće. Prema internim prognozama bi to mogla biti godina 2500. Okrugla brojka.

Tada, onda, dakle kad vakat sazrije, jedan od nasljednika ideje imaće pravo podići nagomilan novac sa računa firme – u svrhu putovanja natrag, u današnju sadašnjost, kako bi svojom prisutnošću, hic et nunc, dokazao da svijetla budućnost itekako postoji. Datum za spektakularni doček vremenskog putnika, nepoznatog temponauta čije financiranje već traje, debelo je zacrtan u kalendar investitora. Upravni odbor odabrao je 12.12.2012. (rođendan inženjera Uwe Aloea). Djeluje simpatično i skromno. Ali utisak vara. Jer pokretači projekta od povratnika iz 2500. godine, pored slave, očekuju svojevrstan povrat kamata, u obliku profitabilnih informacija. Između ostalog, listu svih izvučenih loto brojeva u svim zemljama svijeta narednih 500 godina. Pohlepa. Kapitalna greška. Neko ih mora spriječiti.

Stop, temponauti! Ideja vam je dobra, ali timing loš. Preduhitrićemo vas bez većih novčanih ulaganja. Zašto čekati još dvije godine dana kad je raniji dokaz vrlo moguć? Isključivo u znaku nauke, dokolice i drugarstva. Pokažimo da je putovanje kroz vrijeme stvar zabave a ne novca. Neka sjedište naše neprofitablne firme bude ovdje, na Zapadnom Balkonu. Da li nam kao datum odgovara, recimo 1.1.2011.? Nova godina. Zašto ne? Zvijezde su na našoj strani. Budući da digitalna mašina zvana internet ništa ne zaboravlja, veliki su izgledi da će ovi moji sasvim bezvrijedni redovi preživjeti do godine 2500. Da će naša besmrtna poruka, plutajući prljavom rijekom vječnog besmisla, dospjeti do tamo nekog dobrog temponauta. Skupa s bezbroj biliona slično sujetnih slova, vijesti, komentara i blogova – čiji kompjuterski trag ostaje zauvijek neizbrisiv, koliko i nebitan.

Uzmimo bolest besmrtnosti za adut. Koncentracija! Kako bi projekat uspio potrebna mi je pomoć čitatelja, koji su, bilo gdje, bilo kada, zalutali do ovog blesavog teksta. Pomozite u širenju ideje, kopirajte, pogurajte nas. Prepričavajte ovu priču svojim unucima. Budimo besmrtniji od drugih. Nije zgorega. Šanse su realne. Kada putovanje kroz vrijeme bude moguće, tamo neka fina raja pročitaće ovaj tekst. Garant. Spakovati kofer. Sjesti u spravu i doći nam u posjetu. Tek tako. Bujrum! Kao što rekoh predlažem da se čudo desi za Novu godinu, 1.1.2011. Još samo nešto: Nužno je odrediti oblik, modus, formu, code, lozinku, password pomoću kojeg bi mogli identificirati našeg prijatelja iz budućnosti. Čuvajmo se šarlatana! Zbog toga, pošto smatram da nisam pouzdan svjedok, tražim da se naš temponaut ukaže vama, poštovani čitatelji. Izađite za Novu godinu na balkone, bacite poglede na ulice. Ako vidite čovjeka na magarcu. Sa šakom u zraku. Neće biti sumnje. To je on. Ili ona.

Pale su obilne količine snijega. Dva i pol metra. U dužinu. Metar u širinu. Na Zapadnom Balkonu. U Kelnu. Zima stoljeća. Dramatiziraju medijski meteorolozi. Bitno je da vijest opasno zvuči. Da su saksije zamrznute. Temperature ispod ništice. Dok četiri sprata niže, klizavim trotoarom korača osoba gorda pogleda. Kraljica bljuzgavice. Krznene čizmice. Na uzici bijeli pas. Kao ovca golema – na čičak isefenirana pudlica. Elegentna šetnja u dvoje. Da li to žena zaista voda bekana? Jok. Laje. Nešto ne štima. Neugodno joj se otima. Tetura. Čini se da pas šepa. Na sve četiri noge. Kao da hoda po vrelom asfaltu. A ne po snijegu. Možda ga nagriza so. Odozdo. Vjerovatno. Komunalna služba sipala je svu noć. Mlada damo, trebali ste mu šape namazati vazelinom. Morate to imati kod kuće. Manje će ga boliti. Vi ste obukli čizme, dok on hoda bos.

Zima je nepravedna. Ljudi zli. Nebo mutno. Avioni u letu. U pravcu kelnskog aerodroma. Spušta se. Lagano. Gore nije hladno. Gore grijanje radi. Tek na zemlji nastaje belaj. Kada pilot ugasi motor, kada putnici napuste mašinu, čeličnim pticama ekspresno se ledi lijevo, zatim desno krilo. Ili obratno. Najčešće istovremeno. Ukočiće se mlaznjak ispod pazuha. Smrznuće se kljun. Okovaće ga led. Neće moći maknuti. Šta ćemo sad? Kein Problem. Kucnuo je čas junake. To je momenat kada profesionalni kelnski odmrzivači aviona stupaju na scenu, stručni tim okupljen oko Heinza Plueckthuna. Antifriz gladijatori imaju zadatak, u roku od deset minuta, uoči narednog leta, od leda osloboditi svaki avion, svaku cessnu, svaki boing, koji je naumio napustiti zračnu luku. Po bio to tamo i nekakav pišljivi jumbo jet. Makina na dva sprata.

Zašto posao mora biti završen u roku od deset minuta? Zato što nakon deset minuta prvi, novi, tanki sloj mraza ponovo opsjeda krila aviona. Led ometa aerodinamiku. Naopaki protok vazduha, pri startu, ugrožava stabilnost mašine, sigurnost putnika. Zbog toga profesionalni odmrzivač Heinz čuči u maloj korpi, na petnaest metara visine, iznad jumbo jet-a. Osam sati dnevno. U stilu vatrogasca, podignut dizalicom, natakaren na prikolicu kamiona, u čiji rezervar stane nekoliko hiljada litara antifriza. Na glavi šljem. Na nogama dupli par čarapa. U rukama crijevo, mlazni pištolj iz kojeg pršti tečnost. Antifriz udara od avion, stvara tamni oblak, sačinjen od pare, leda i snijega, koji pada prema dole, ka asfaltu, kompletno zavejavajući kamion u kome se nalazi Heinzov partner, koji naslijepo vozi oko boinga 747. Naravno, uz pomoć toki-vokija, pomoću kojeg šef odozgo daje upute. Vozi Miško, nemamo vremena!

Zima je nepravedna. Nebo mutno. Avioni u letu. Vraćaju se odakle su došli. Putuju tamo odakle će se vratiti. Dok poštovani pasažiri gore žvaću sedviče, slušaju muziku, gledaju filmove, dole, u sniježnoj areni aerodroma, Heinz i gladijatori zaskaču narednu mašinu. Borba protiv leda se nastavlja. Novac je velik. Životi su u pitanju. Ovih dana ima toliko posla da junak ne stiže izaći iz korpe, sići na pistu, otići na wc. Desi se, kad zagusti, da odmrzivač odozgo jednostavno baci piš. To niko ne primijeti. Čak štaviše. Antifriz tada brže otapa. Podigneš nogu, kao pas, zatim fino kroz nogavicu, na jumbo jet. Vau! Vau! Vau! Raduje se pudlica ispod Zapadnog Balkona. Maše repom. Spušta nogu. Pokazuje njuškom prema meni. Na četvrtom spratu. Da li me vidi, kako virim iza saksije? Gospođo, gospođice, kraljice bljuzgavice, smijem li Vašem psetu baciti jednu paštetu iz Bosne? Odozgo. Ja ih više ne jedem. Pun ih mi je ormar. Bolje bi mu prijalo, nego da liže odvratnu komunalnu sol. Sa šapica. Zaboliće ga stomak.

Mećava na planini između Pakistana i Afganistana. Julian Assange ulazi u pećinu Osame bin Ladena.
– Dobar dan, imate li wireless?
– Imamo.
– Smijem li kratko?
– Naravno.
– Hvala.
– Znam kako ti je, mladiću.
– Hvala.
– Čaj?

U špilju upada Dick Cheney. Blijed ko krpa. Bivši potpredsjednik SAD-a.
– Dobar dan, imate li wireless?
– Izvolite.
– Hvala.
– Loše izgledate.
– Nigerija. Zaganjaće me preko interpola.
– Čuj to.
– Korupcija. 180 miliona dolara. Halliburton & Co. Bivša firma. Nisam kriv.

Julian Assange iza laptopa.
– Ja mislio vas dvojica neprijatelji.

Osama i Dick istovremeno.
– Hakeru, naivan si kao kengur.

U pećinu uskače vojnik, sjevernokoreanska uniforma. Salutira pred domaćinom.
– Dobar dan, imate li wireless?
– Od koga si ti, sine, zbrisao?
– Od tate.
– Ja mislio ozbiljan diktator.
– Gledao «Ghostwrither-a». Totalno poludio. Pobiću vas. Svi ste vi CIA, kaže.

Dick Cheney – kikot. Julian Assange – ruka u kosi. Kroz okno u pećinu utrčava Mesut Özil, u dresu Reala. Opće oduševljenje.

Sjevernokoreanac baca kapu u zrak.
– Mesuuuuuuuuuuuuuut!
Društvo dodaje.
– Öziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiil
Vojnik ponavlja.
– Mesuuuuuuuuuuuut!
Svi skupa mnogo glasnije.
– Öziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!l
Pa još jednom
– Mesuuuuuuuuuuut
– Öziiiiiiiiiiiil

Mesutu neugodno. Tiho u pravcu Osame.
– Selam aleikum, imate li wireless?
– Imamo.
– Naprašio me Mourinho.
– Eh?
– Teror. Otkako smo izgubili protiv Barcelone.
– Neka malo.
– Nisam Ronaldo, da mu u slobodno vrijeme pravim trbušnjake

Zaglušujuća eksplozija. Dim. Dreka. Panika. U pećinu provaljuju maskirani specijalci. Britanski komandosi. Naoružani do zuba. Snajper, crvena tačka na bradi Osame bin Ladena.
– Odgovaraj! Šta je ovo?
– Internet kafić.
– Otkud wireless?
– Od komšije.
– Čiji je ono crni Jeep ispred pećine?
– Moj.
– Niste stavili zimske gume, kazna, 80 eura. Odmah!

Osama karticom plaća kaznu. Vojnici se povlače, ulaze u transporter. Julian Assange zatvara laptop, ustaje, polazi za njima.
– Sačekajte. Predajem se! Samo malo.

Bizaran primjer direktne internet demokratije u Sjedinjenim Američkim Državama: Kolebljiva trudnica od posjetitelja bloga «Birht or not» tražila da glasaju za ili protiv abortusa. Rezultat indikativan. Za porođaj glasalo 22,03%. Opciju pobačaj kliknulo 77,97% korisnika. Glasanje traje do 9. decembra tekuće godine. Do tad u Minnesoti neodlučna žena ima pravo legalno abortirati. Vijest o etički sumnjivom upitu pustila je digitalne krake, začela diskusiju, trač, furtutmu u blogosferi. Pfui Teufel. Kako može? Zašto ne? Jedni su bili pro. Drugi kontra. Sve dok neko nije provalio patku. Bio je to jedan veliki neukusni fejk, sramotni lov na klikove (attention whoring), objavljuju naposljetku novinari CNN-a. Olakšanje diljem mreže. Gorak okus za sobom ostavlja oko dva miliona glasova izbrojanih tokom degutantne kompanje.

Onesviješteni korisnici interneta koji se smatraju dovoljno osviještenim da putem kompjutera glasaju za ili protiv embrija u stomaku nepoznate žene, slični su onima koji ovih dana u Njemačkoj naglašeno brkaju sferu nečega što se zove javni prostor s onim čime nas ideološki latentno šopaju kompanije poput Google-a, Apple-a ili Facebook-a. Aktualni slučaj: Nakon što je servis «Google Street View» u Berlinskoj republici pušten u pogon, u virtualnim prikazima ovdašnjih gradova otkrivamo, osim detaljno usnimljenih ulica, oko 250 000 zamagljenih objekata. Što kuća, što garaža, što vrtova, anonimiziranih od strane Google – na zahtjev ljudi koji baš nisu imali želju da im ineternet prolaznici zaviruju u pendžer. Ništa loše u tome. Horor nastaje onda kada u mreži zamagljeni objekti u Essenu, u stvarnom svijetu jednog jutra osvanu izrešetani sirovim jajima.

Počinitelji su bili, naravno, radikalni fanovi firme Google. Kako možemo biti sigurni? Lako. Pronađeni su im tragovi. Naljepnice na poštanskim sandučićima: «Google is cool». Osim pobješnjelih internet aktivista koji imaju jaja, njemačkim ulicama trenutno ordinira svojevrsna foto gerila. Posionirani korisnici Street View-a zamagljene kuće nanovo fotografiraju kako bi ih naknadno, putem određenog programčića, mogli vratiti, tačnije, prošvercati natrag u mrežu. U skladu s demokratskim principom: Kliknem ti se na kuću! Zabluda leži u pogrešnom shvatanju javnog prostora. Agresija zavedenog subjekta proizilazi iz naivnog idealizma, simulirane Google javnosti, koja pogrešno sugerira da uslužuje interese planete. Džoker pitanje za publiku: Zašto bi vlasnik bilo koje privatne kompanije zastupao javni interes a ne svoj?

Završimo samokritično. Kad nam već ništa drugo ne preostaje. Jašta. Pisci i novinari također prodaju duše. Za klik više. Vrijednost pisanog slova više zavisi od veličine nervoznog čopora, spontano konsteliranog broja posjeta. Nego od potencijala tamo neokg jednog ali vrijednog čitatelja. Drugim riječima, ovaj tekst na slobodnom tržištu vrijedi stotinu puta više, kada ga pročita sto ljudi koji me ne razumiju. Nego kad ga pročita jedan čovjek koji konta u čemu je fol. Jedan čovjek koji možda kuži da i ja zastupam svoje interese. Da je i meni stalo do njegovog klika. Da ga i ja zavodim. Ovdje. Na Zapadnom Balkonu. Dok posmatram zamagljenu javnost. Prvi snijeg na zgradama, kućama i garažama u Kelnu. Led u saksiji. Svijet poklopljen decembrom. Iznenadnu promjenu vremena. Sve je ovo (uključujući Wikileaks) moja draga tetka Nisa predosjetila, kada ju je prošle sedmice u Sanskom Mostu s leđa zasvrbio ben.