Njemački astrobiolog Dirk Schulze-Makuch i britanski fizičar Paul Davies izdali su knjigu nimalo ironična naslova: «Misija u jednom pravcu: Koloniziranje Crvene planete» («One Way Mission to Mars: Colonizing the Red Planet»). Stručnjaci tvrde da je osvajanje Marsa realna opcija. Zbog toga se traže penzioneri željni pustolovine. Najveću opasnost, najveće troškove predstavlja let. Po astronaute je bolje da se ne vraćaju, argumentira Nijemac Schulze-Makuch. Prehrana nije problem. Za razliku od («mrtve stijene») Mjeseca, Mars penzionerima nudi tlo bogato mineralima. Otvara se mogućnost poljoprivrede (marsoradnja). Naravno, kosmičko zračenje na Crvenoj planeti šteti zdravlju. No, s obzirom na odmakli vijek, umirovljenici bolest ne bi baš primijetili, možda niti dočekali.

Hrabrim penzionerima naučnici predlažu da žive u kraterima i pećinama Marsa. Kisik bi crpili iz ogromnih santi leda, nekoliko metara ispod polarne površine. Posljednja avantura. Istraživanje crvene pustinje. Izleti na vulkane. Potraga za mikrobama i novim oblicima života. Na adresu dvojca Dirk Schulze-Makuch i Paul Davies pristižu brojne aplikacije. Prijavljuju se penzioneri između 13 i 80 godina. NASA reagira skeptično. Iako predsjednik Barack Obama let na Mars deklarira kao lični cilj (do 2030. godine), misija u jednom pravcu nije rješenje. Vizionari Schulze-Makuch i Davis smatraju da NASA ignorira činjenice. Jer ispaljivanje penzionera na Mars smanjuje troškove projekta za 80 posto – budući da se najviše goriva troši pri povratku. Izostane li podrška, razočarani stručnjaci najavljuju saradnju s bjelosvetskim milijarderima.

Jasno. Nauka ne smije gubiti vrijeme. Konkurencija je velika. Ali već je kasno. Gledajući s astronomske promatračnice Zapadni Balkon, usuđujem se procijeniti da su bosanskohercegovački penzioneri već sad na Marsu. «Mission Accomplished.» U crvenoj pustinji iluzija. Većina njih odavno je otputovala u jednom pravcu. Ostavivši za sobom jedan cijeli takozvani život, posao, ideologiju i rat. Sjedoše u nekakvu raketu. Krenuše u avanturu. Bosanski penzioneri na Marsu vrijeme uglavnom provode u kraterima i pećinama skromnosti. Zrak za disanje pronalaze u familiji, djeci, traču i sjećanjima. Hrane se salatama od novina i ružnim vijestima. Šah na parkingu. Izlet u park. Analiziranje planete. U potrazi za novim oblicima života muški marsonauti upražnjavaju ribolov. Ženske marsonautkinje ostaju kod kuće. Gule jabuke. Čekaju da im neko dođe.

Kako znamo da su bosanskohercegovački penzioneri osvojili Mars? Pouzdano. Jedinstveno mi je zadovoljstvo, kao prvi i najbrži, objaviti senzacionalnu novost da je uspostavljen kontakt s jednim starijim bračnim parom – koji se upravo nalazi tamo. Preko skajpa. Mama sjedi naprijed. Otac nazad. Samo tako oboje stanu u kadar. Zbog velike udaljenosti veza nije najbolja. Kosmički vjetrovi često zamute ekran. Snježne oluje zamrznu sliku. Ponekad se otac mora «diskonektovati pa opet konektovati». Ponekad se mama «sama konektuje.» Otac nosi naočale. Uredno obrijan. Mama počešljala kosu. Obukla novu bluzu. Godine stežu. Nije lako. Otišli su na Mars. Ali su sačuvali dostojanstvo. «Čujete li me, penzioneri, vidite li me, šta ima novo, kako ste?»

«Ah, kako će nam biti.»

Ispod Zapadnog Balkona prolazi vozilo na alkoholni pogon. Pivocikl. «Bierbike.» Ovalni šank na točkovima. Šesnaest pivopija na kožnim sicevima. Okreću pedale. Slave nečiji rođendan. Valjda. Momačko veče. Možda maturu. S čašama u rukama. Pjevaju pjesme. Urlaju. (Šalalala!!!) Između njih, ispod drvenog krova koji štiti od kiše i sunca, stoje dvojica sasvim trijeznih kelnera. Jedan koči. Drugi toči. Ovaj upravlja. Onaj pušta muziku. Inovativno ugostiteljsko preduzeće nosi naziv «Bierbike». Osnovano prije četiri godine u Kelnu. Uspješno diljem Berlinske republike. Dobar produkt. Prodoran marketing. (Šalalala!!!) Savršeni konzumenti. Epohalno dostignuće ljudskog duha. Pivocikl realizira snove stare hiljadama godina. Kako biti pošteno pijan i mobilan? Vrlo lako. Gore ločeš. Dole okrećeš. Dvadesetak eura u džepu. Vozi Miško!

Pivocikl se kotrlja brzinom od deset kilometara na sat. Otprilike. Loko vožnja. Brzina, logično, zavisi od fizičke spremnosti pivopija. Kodeks ponašanja: Učesnici moraju biti trijezni pri startu. Kome je do mokrenja – ništa bez strpljenja. Konobar uslužuje ukupno deset litara piva po satu vožnje. Gosti su dužni ostati na sjedištima. Vrijeđanje prolaznika strogo zabranjeno. Nude se kulturni sadržaji različiti po prirodi i opsegu. Turistički obilazak grada, turneja za ljubitelje tradicionalne kuhinje, zatim «klasično putovanje kroz 2000 godina Kelna, od spomenika do spomenika, počevši od Rimljana, preko srednjeg vijeka, dolaska Francuza – pa sve do danas.» Zgodno zvuči. Ali šesnaest veseljaka ispod mog balkona ipak su prilično pijani. Kulturno osviješteni. Prosto pod gasom. Urlaju li urlaju. Koliko mi se čini, ne baš na latinskom ili francuskom jeziku.

Bierbike ima neprijatelje. Komunalne vlasti u Düsseldorfu pritišću kočnicu. Pivocikl u tamošnjem gradskom saobraćaju dozvoljen je samo uz specijalnu licencu. Dakle, vrlo rijetko. Predstavnici Bierbikea pozivaju se na pravo građana da koristi vozila na točkovima. Od tačke A do tačke B. Sud, međutim, smatra kako ovdje svrha nije pokret – već grupna zabava i opijanje. Od tačke A do tačke B. Suha kao barut, presuda iz Düsseldorf-a (Az: 16 K 6710/09) mogla bi imati konsekvencije za prostor cijele Njemačke. U Berlinu se građani jednako bune. Protiv alkohola i buke. Ukidanje pivocikla ugrožava preko stotinu radnih mjesta u oko četrdeset njemačkih gradova – žale se zaposleni iz krugova Bierbike-a. Viši sud u Münsteru pokazuje razumijevanje. Proširenje zabrane za sad je stopirano. Kako dalje, ostaje da se vidi.

Jedna stvar je jasna. Ništa nije opasnije od ideje. Firma Bierbike otvorila je filijale u inostranstvu. U Srbiji i Mađarskoj. Moto njemačkog pivocikla u Beogradu glasi: «Pokret, rekreacija, provod». Na kulturnoj ponudi još se brusi. Itekako. Potencijal tržišta u regiji jugoistočne Evrope dakako je velik. Pogotovo kad je alkohol u pitanju. Građani Bosne i Hercegovine vjerovatno bi bili sjajne mušterije. Pivo. Sport. Sightseeing. Zašto ne? Iako bi u Sarajevu možda bolje funkcionirao «rakicikl». Zbog brda. I boljeg sagorijevanja. Moto rakicikla: «Pokret, rekreacija, niz brdo». Uspjeh zagarantovan. Ulazak u EU pitanje dana. U skoroj članici Evropske unije, Republici Hrvatskoj, duž jadranske obale, prosto se nameće mogućnost «gemištcikla». Mobilna konoba na vodi. Lagana vožnja od plaže A do plaže B. U kombinaciji s ribarenjem i kupanjem. Moto gemištcikla: «Mokrenje, brale, kod nas nije problem.»

Američki psihijatar Dr. Samuel Dunkell objašnjava kako pozicija spavača odaje karakter. Osobe koje spavaju u (planetarno najčešće prakticiranom) embrionalnom položaju, dakle na boku, skvrčenih koljena, Dunkell opisuje kao razumne ljude, emocionalno uravnotožene subjekte, kreativne, emocionalno inteligentne, praktično nadarene individue. Prema istoj teoriji, leđni stil ukazuje na „kraljevski opuštene“ spavače, koji višak samopuzdanja često izražavaju kroz hrkanje, u kombinaciju s rojalno raširenima rukama i nogama, u svim pravcima horizontalnog imperija. Kategorija trbušnih spavača, s one strane jastuka, navodno, teži ka senzibilnom perfekcionizmu – iz čega često rezultira osebujna tvrdoglavost. Napokon, četvrta, bazična pozicija, spavanje na boku, ko klada, ispruženih nogu, Samuel Dunkell etiketira kao signum tipičnog šaljivdžije, znak zafrkatora sklonog šali.

Teorija postaje problematična, kada uzmemo u obzir da čovjek tokom noći prosječno 40 puta promijeni poziciju – kritiziraju njemačke kolege Dr. Christine Hamm i Dr. Jürgena Beiera iz Škole za spavanje (Schlafschule) pri Plućnoj klinici (Lungenklinik) u Kelnu. Budući da je spavač prevrtljivo biće, nemoguće je iz jedne pozicije izvlačiti generalne zaključke, negoduju ovdašnji istraživači. Njemačka medicina građanima tek savjetuje da što više vremena provode u embrionalnoj odnosno bočnoj poziciji, kako bi rasteretili kičmu. Prioritet se dodjeljuje ležanju na lijevom boku – jer samo tako stomačna kiselina nesmetano cirkulira. No, oprez. Bočno gnječenje ubrzava stvaranje bora na licu. Zbog čega bi se trebali okrenuti na leđa. Što ionako godi kostima. Ko hrče – bolje da se ipak prebaci na trbuh. Ali ne baš na dugo. Odoše zubi.

U ćorsokaku na madracu. Buncanje o pravilnoj poziciji spavača, horoskopsko gatanje glede ljudskog karaktera, nalikuju nemirnom snu. Prevrni, obrni, kako god okreneš, svako spava, puše i hrče onako kako je naviknuo i naučio. Na pogrešnom smo tragu. Potpuno. Možda nije toliko bitno kako spavamo već kako se budimo. Da li nas neko budi. Ili nešto. Ili sami dolazimo sebi. U nedovršenem projektu „Pasaži“ (Das Passagen-Werk) njemački pisac Walther Benjamin govori o društveno vrijednoj „tehnici buđenja“. Ona nam omogućuje da otvorenih očiju raskrinkamo sadašnjost kao produžetak prošlosti, ergo sna. Pitanje glasi, dakle, kakav san sanja nauka kada se bavi položajima tijela u snu? Kakav je karakter američkog spavača koji karakterizira čovječanstvo prema načinu kako je sinoć zaleglo u brlog?

Bolje nego da nas klasificira prema rasi, naciji i novčaniku, po tome da li smo ušli u Evropsku uniju ili ne, kazao bi optimistični cinik u tranziciji. Međutim. Riječ je o istom kolektivnom snu? Embrionalni, bočni, leđni i trbušni spavači jednako sanjaju razlike. Sasvim drugačije. A opet iste. Vidjećemo. Šanse za buđenje iz prošlosti ne stoje loše. Jutro će, možda, promijeniti sve. I ništa. Opcija otpora i slobode uvijek postoji. Jer jednu poziciju smo zaboravili. Balkonski spavač spava stojećke. Na nogama. Spreman na sve. U stavu mirno. S pogledom uprtim naprijed. Rukama spuštenim niza se. Čvrst ko klada. Navijen kao sat. Budan kao drveni konj u Troji sna. Rekao bi Jevrej Walther Benjamin. Da se nije ubio. Godine 1940. Negdje na granici između Španije i Francuske. U bijegu od hipnotiziranih beštija.

Kakva noćna mora.
Kakav san.
Takvo buđenje.