SPEKTAKULARNO!

Blokade kao i hronična začepljenja pojedini njemački homeopati liječe uz pomoć specijalnog sirupa na bazi udrobljenih kamenčića Berlinskog zida („Murus berlinensis“). Istucati, promućkati, razblažiti. Potegnuti. Sutradan crijevo cvrkuće kao ptičica.

BESPLATAN SAVJET!

Dvadeset godina nakon rušenja, od onomad 111,9 kilometara dugačkog betonskog Berlinskog zida (44,5 kilometara žice ne brojimo) u međuvremenu naravno nije ostalo mnogo . Homeopatski zainteresovanima, sa rodbinom i prijateljima u Berlinu, savjetujemo da si već sad osiguraju zalihe. Srušenih zidova je sve manje. Budući da je glupo nadati se brzom padu, recimo, Kineskog zida, pacijentima ovom prilikom prepuručujemo da si pokušaju polupati tarabe u sopstvenim glavama. Najjeftinije rješenje. Od trule domaće daske se da napraviti vrlo ukusna klin-čorba protiv nacionalnog zatvora.

SKANDAL!

Od ograničenosti svakodnevno umire više ljudi nego od svinjske gripe. Najopasnija zazidanost najčešće nije personalno-psihološke već društveno strukturalne prirode. Podvucimo naprimjer skandaloznu vijest da će njemački državnici, policajci, vojnici i ostali orwelovski privelegovani demokrati, u okviru preventivnog cijepljenja protiv moguće pandemije svinjske gripe, biti tretirani specijalnim, boljim cjepivom, dok će normalna raja biti pelcovana medicinskom zaštititom druge klase. Dugoročne posljedice: Kada birači budu imali temperaturu, činovnik, pendrek i puška će raditi šta hoće.

UPOZORENJE!

Možda nam ne bi bilo loše već sad si izmjeriti temperaturu. Čisto preventivno. Moguće da smo već odavno svi oboljeli od kojekakve svinjske gripe. Konzument medijske demokratije je more biti birvaktile oslijepio i ogooglao. Jer kako drugačije objasniti ošamućenost prosječnog korisnika koji prduckajući u lokalni minder pasivno posmatra kako isti oni koji su svjetsku privredu lani obukli u crno ove godine na berzi opet veselo kockaju, isto onako kao i prije takozvane krize na kojoj je ovaj put pogodite ko najviše zaradio?

BROJ DANA!

Ovogodišnje premije u američkim bankama iznose 140 000 000 000 dolara. Novčani bonusi za potpirivače krize, godinu dana nakon kolapsa, obaraju rekord.

BANKROT GODINE!

Javljamo stečaj najstarijeg i na svijetu najvećeg preduzeća za katalošku prodaju: QUELLE. Kapitalistička melodrama. Građani Zapadnog Balkona zatečeni. Uspomene naviru. Mirišljivi katalozi moćnog koncerna obilježili su snove i djetinstva ne samo u Bosni i Hercegovini. Poput Biblije debela knjiga, tekst na njemačkom jeziku, fotografije u boji. Materijalna obećanja boljeg svijeta na staklenom stolu u dnevnom boravku jedne prosječne porodice u Prijedoru. Na kataloškim slikama nasmijani ljudi u debelim bundama. Jakne, pidžame, čarape, peškiri, kape i šeširi. Zgodne žene u čipkastom rublju, ko se dobro zagleda garant nazire više. Blještavi poklopci i lonci. Svakako. Njemački, čelični, oplemenjeni lonci. Mnogo njih. Duboke okrugle ćase od kojih su se teoretski mogle napraviti vatrene kacige za dječije glave, za najbrže kawasaki i suzuki motore, koji će nas jednog dana voziti brzo i daleko, daleko od svega.

Postavlja se pitanje: Zašto Nijemci vole Bošnjake? Da li su germanski jahači i jahačice stvarno zaljubljeni u usku njušku, strmu plećku i kratke bosanske noge. Ili ih mnogo više privlače karakterne osobine brdskog konja? Šta je to zapravo ljubav? Duša ili tijelo? Odgovori na vječna pitanja, ako to smijemo primijetiti, nikad ne iznenađuju ali beskonačno intrigiraju. Tako i u ovom slučaju. Nijemci su, naravno, prvenstveno očarani unutrašnjim vrijednostima četveronožnih doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Balkanski konj, koga mještani ovdje od milja zovu «Bossi», u svojim tamnim očima krije dirljive ljudske dubine. Kopito od kamena. Srce od melema. Bosanski brdski konji su u Njemačkoj osvojili prijatelje koji ih iskreno ljube, cijene i razumiju.

Nijemci prije svega ispravno shvataju i poštuju poznato nasukanu, i u krajnjem efektu, pozitivnu bosansku tvrdolgavosti. Bošnjaci ne skreću sa zacrtane trase, ma koliko očigledna, neplodna i debilna da je bila izvorna ideja. Kad naš konj tupo ošine u jednom, svom, pravcu, ne treba mu ular, naočnjak ni nozdrvača. Ne treba mu ništa ni niko. Taj će dokaskati do cilja, pa makar na kraju lupio glavom u zid. Polako, kopito za kopitom, u laganom orijentalnom tempu. Zanimljivo da Nijemci obožavaju upravo ovu osobinu, jer ona istovremeno implicira i luksuz da ovim konjima ustvari nije potreban ni jahač, iz čega opet proizilazi da se Bošnjaci skoro pa nikada neočekivano ne ritaju, saginju, niti uspinju. Jasno da ova tvrdoglava atituda jahače ponekad dovodi do ludila. Recimo kad Bošnjak Boško, đogo iz doline Rajne, navali kroz kukuruz u Eifel-u, pa na pola puta zakoči – i počne natenane brstiti sve oko sebe, satima meziti komušu i žuto zrnje, ko da u životu kuruze nije vidio.

Ali čak i u ovim čudesnim hirovima osviješteni njemački jahači pronalaze nešto lijepo i ljudski vrijedno. Ljubitelji konja za Bošnjake tvrde da imaju najganutljivije i najgladnije oči na svijetu. Konjsku čežnju za sretnim životom (šta je glad ako ne potraga za srećom?) Nijemci objašnjavaju kroz vrtoglave historijske okolnosti. Kroz prokletu ratnu prošlost. Ako ne u Osnovnoj školi zvanoj Iskustvo, gdje bi onda inače jedan obični brdski konj mogao naučiti opuštenost i izdržljivost na duge staze. Odakle da zrači povjerenje ako ne iz dobrog bića, koje je tako često, u trenucima sudbine, bilo prevareno? «Bosanski konj ima pamćenje ko slon, on te nikada te neće iznevjeriti, ako ga ti ne iznevjeriš.» Kaže se u njemačkih krugovima ljubimaca. «Bošnjaci idu s tobom ako treba i kroz vatru.»

Niko to ne može bolje potvrditi od njemačkog hobi-viteza Siegfrieda koji na srednjevjekovnim ljetnim festivalima, u punoj germanskoj opremi, redovno jaše Bošnjake. Dajte Siegfriedu željezni oklop! Dajte vitezu koplje u ruke! Dajtu mu Bošnjaka pod guzicu! I niko junaka sa sedla srušiti neće! Na kraju karnevalsko veselog turnira, između ruina impozantne tvrđave Freienfels u Hessen-u, samo za raju, Siegfried zna zaskočiti dorata i na njemu kroz živu vatru projahati. Dok ispod njegovih mamuza hukće li hukće original Bošnjak, obučen u svečanu vitešku čohu, ispod koje slutimo nasljeđenu historijsku tugu za zlatnim Srednjim vijekom, kada je cijela majka Bosna bila na konju, a njeni konji u njoj.

Vratimo se budućnosti, dakle u sadašnjost. Jesen 2009. Od ljubavi se u dijaspori ne živi. Bošnjacima u Njemačkoj prijeti nestanak. Stručnjaci smatraju da bi do 2029. godine bosanski brdski konji u Saveznoj Republici Njemačkoj mogli izumrijeti. Uzgoj se ne odvija sistematski. Za produžetak krvne linije preostala su samo četiri prava pastuha. Uvoz iz matične države je gotovo presušio. Konji u Bosni tonu u političkom haosu. «Zadnje što umire jeste nada» – govore njemački zaljubljenici iz raznih udruženja koja se zalažu za opstanak bošnjačke rase. Izdvajamo: «Društvo prijatelja, pomagača i uzgajivača Bosanskog konja» na zapadu, kao i «Mrežu Bošnjaka» na istoku Njemačke.

KRAJ

Činjenica je da su konji učestvovali u svim dosadašnjim globalnim i lokalnim ratovima kao neizbježno sredstvo za transport vojske i civila, hrane i oružja, opreme i leševa. Kratkovidno je smatrati da bi tehnološki napredak ratovanja funkciju konja uskoro mogao učiniti suvišnom. Jer upravo bosanska brdska rasa dokazuje suprotno. Kada u planinskim područjima mehanizovani transporti zakažu, tada žilavi balkanski kopitari stupaju na scenu. Njihova uloga je ključna. Oni su zbilja jedinstveni za ovu vrstu namjene. Kratke noge, široka pleća. Poslušna glava. Niko ne ubrzava uzbrdo poput njih! Stručnjake stoga naravno ne čudi da su iznimne penjačke sposobnosti ovih konja prepoznate i od strane njemačkih oružanih snaga.

Bundeswehr je četveronožne doseljenike iz Bosne i Hercegovina, tzv. Bošnjake (ovdašnji stručni naziv za Bosanskog brdskog konja) na koncu 20. stoljeća primjerno integrirao u svoje redove, zatim vrlo brzo poslao na front. Borbeni Bošnjaci, obučeni u Bavarskoj (Bad Reichenhall), postali su dio čuvene elitne jahačke brigade «Gebirgsjäger» (Brdski lovci)! Rame uz rame, tačnije, pod stražnjicama trenutno najboljih njemačkih vojnika, kojima javnost još uvijek prebacuje da se ne odriču podviga u Drugom svjetskom ratu, Bošnjaci su proteklih godina uspješno sudjelovali u misiji KFOR-a na Kosovu. Veliko priznanje za malu konjsku pasminu. Ko zna možda se uskoro nađu u Afganistanu. Ako nisu već tamo. Ili Somaliji. Svugdje su vrleti.

Iako ničije ratne uspjehe ne treba potcjenjivati (bez konja Aleksandar Makedonski nikad ne bi došao do Indije, Napoleon nikad ne bi vidio Moskve, niti Joschka Fischer Kosova), ne treba zaboraviti ni to da je svaki oružani sukob ipak, uvijek i na kraju jedna velika konjska tragedija. Bosanska kobila Branka samo je jedan primjer za to. Nikad nećemo saznati šta je Branka sve preživjela na Romaniji (Glasinac) za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Znamo tek da je uz mnoge sreće i zahvaljujući dobrim ljudima uspjela pobjeći iz pakla. «Branka je bila kost i koža, kad je došla u kod nas», kaže Petra Lekler iz Wachtberga u dolini Rajne. Petra je velika obožavateljica balkanske rase. Zahvaljući njoj i ostalim ljubiteljima Bošnjaka, koji su u najgorim vremenima tutnjili jugoistočnom Evropom pomagajući bosanskim civilima, «traumatizirana» Branka je pronašla novi dom.

I ne samo to. Branka se u štali južno od Bona osjeća sasvim sjajno. U društvu Lawine, Balavca, Boruta, Majde, Lajle i Liške njoj ne fali Romanija. Svi oni vode jedan normalan život u jednom normalnom sređenom društvu. U Njemačkoj se zna kad je paša a kad počinak. Posla za konje nema budući da oni drugima predstavljaju posao, i naravno zabavu. Bosanski brdski konji su ovdje prije svega predmet hobija i ljubavi. Velika radost, golemo veselje za njih i ljude dešava se svake godine u septembru na Dan Bošnjaka (Tag des Bosniaken). Čudo! U okviru tradicionalnog praznika njemački zaljubljenici pristižu sa svih strana države, oblače prsluke, suknene čakšire, na glave si stavljaju crvene fesove. Sve to svojim zajahanim Bošnjacima u čast. Zdepasto bosansko biće zaista fascinira Nijemce.

U trećem dijelu: Četiri zadnja pastuha! Da li smo ipak ugroženi? & Sjaši Murta da uzjaše vitez Siegfried!