Ulazna, velika, mala, klizna, garažna, sobna, balkonska. Vrata vode do zaborava. U čemu je kvaka? Bukva, hrast, jasen, trešnja, orah. Uvijek isti belaj. Blindirana, deblindirana. S ove ili one strane. Iz kojeg god pravca kreneš. Vrata škode pamćenju. Kako god zakoračiš. Prelazak preko praga prouzrokuje frustracije. Nesvjesno širok fenomenen. Subjektima u pokretu često se dešava, kada uđu u voljeni supermarket, da smjesta smetnu šta su zapravo htjeli kupiti, to jest, ono što im je često tolerantna supruga ljubazno utuvila da bi u njemu trebali u kupiti. Konflikt u braku gotovo programiran. Međutim. Naučni spas prijeti na svakom koraku. Američka istraživanja muškarce, u ovom slučaju, kompletno izvlače iz gabule. Mušketiri, na vratima zaborava, mogu se pozvati na eksperimentalnu pshihologiju: „Naučno dokazano da nismo krivi!“ Mnogi će se tako izbaviti iz nezgodne situacije. Mnogi možda i neće.

No, vratimo se početnom pitanju. U čemu je kvaka? Grupa američkih psihologa dakle, u časopisu Quarterly Journal of Experimental Psychology, otkriva kako korištenje vrata utječe na zaborav. Naime pozitivno. Naučnici upozoravaju da rupe u pamćenju signifikantno dobijaju na volumenu – pri svakom stupanju preka praga. Eksperimentalno potvrđeno. Ulazak na vrata, objašnjava Gabriel Radvansky sa Univerziteta Notre Dame (Indiana), stvara svjež kontekst, koji automatski potiskuje bajate podatke. „Jer vrata, poput granica, sortiraju događaje. Prolaskom kroz njih mozak razdvaja aktivitete u epizode, uklanjajući informacije“, kaže Radvanski. To je to. Globalno rasprostranjena pojava stiskanja kvake, ergo otvaranja vrata, praćena neugodnim smetanjem s uma, onoga što smo šćeli odnosno mislili htjeti, prije ulaska u novu prostoriju, konačno dobija neophodno naučno objašnjenje.

Znao sam da sam normalan. Redovno posmatram, čim kročim balkon, kako zaboravljam tekst. Šta sam mislio reći? Vjerovatno nešto sasvim važno, nešto senzacionalno, nešto se samo ovdje može čuti? Zahvaljujući eksperimentalnoj psihologiji sad je sve jasno: Sad znamo zašto Obama, otkad je ušao u Bijelu kuću, više nije isti čovjek. Napokon svime postaje prozirno zašto političari, kada uđu u ministarstvo, zaboravljaju odakle su došli. Dugo nam je trebalo, ali napokon shvatamo zbog čega ne mislimo na financijsku krizu, nakon što ušli na vrata tuš kabine. Sad znamo zašto potplaćena radna klasa (poštari, prosjaci, trgovački putnici…) djeluje izgubljeno, kada idu od vrata do vrata. Jeste. Mnogi penzioneri opravdano ne izlaze iz kuće. De ne bi sve zaboravili. Na koncu, što se mene tiče, neka ratni zločinci slobodno ostanu u zatvorima. Samo će si tamo biti krivi.

U čemu je dakle krajnja kvaka? Biće, hrđavi impulsi zaborava prijete iza svakog ugla. U svakom stanu, haustoru, birou. Ne svakoj kognitivnoj ćenifi. Nalaze li se široke mase na vratima hronične demencije? Ili je i to sasvim normalno? Pamćenje pati od stalnog obnavljanja konteksta („location-updating effect“). Kako se čovječanstvo može suprostaviti konstantnom brisanju podataka? Diseldorfski psiholog Alex Buchner savjetuje, kada nešto smetnemo, da se brže bolje vrnemo odakle smo došli. Ponekad je, navodno, sasvim dovoljno tek zamisliti prethodni kontekst, prostor, vrijeme ili ženu. Sami svoji majstori, radikalni genijalci među smetenjacima u ovom momentu eventualno dolaze na ideju da više nikako ne prolaze kroz vrata. Njihova odluka života. Snivam internacionalne akiviste kako ih, jedna po jednam euforično izvaljuju iz baglama. E nećeš više!

Kvaka je u tome što ektstremni protivnici vrata provociraju novu opasnost po civilizaciju, možda znatno veću od prethodne: Promaju!

Ružno iznenađenje – krvoločni neonacisti u Njemačkoj?! Nakon dugogodišnje serije ubistava, istražni organi došli na ideju da iza zločina protiv stranaca stoje desni radikali. Dugo bi još tapkali u mraku da dvojica počinioca (Uwe B. i Uwe M.), iz dosad nepoznatih razloga, ne izvršiše samoubistvo. Ostavivši za sobom hrpu dokaznog materijala, i ljubavnicu pride, zajedničku, jednu te istu ženu, koja se u međuvremenu prijavila policiji. Postavlja se pitanje, zašto policija, odnosno službe bezbjednosti nisu ranije vršile istragu u pravcu desnog terorizma? Vjerovatno zato što njemački zvaničnici po pitanju doseljenika imaju isti refleks kao i ovdašnja žuta štampa, koja je ubistva godinama dovodila u vezu s organiziranim kriminalom, drogama, ucjenom i pranjem novca. «Žrtve su samo sitne ribe na kraju lanca, šta su zabrljali, još uvijek ne znamo», objašnjavao je svojevremeno Wolfgang Geier, istočnonjemački inspektor u razgovoru s listom BILD.

Ne valja biti ciničan. Treba biti fer. Možda je tajna služba bila gluha jer nije imala dovoljno informacija. Zato što je sarađivala s neonacistima (V-Leute), koji su bili dupli agenti. Peh. Ispostavilo se da je jedan od kupljenih undercover špijuna bio očevidac zločina u Kasselu. Kaže slučajno? Tup izgovor. Osim toga, istražni organi su valjda bili gluhi jer nisu slušali muziku. Na albumu «Adolf Hitler živi», u nacističkim krugovima dosta popularan sastav «Gigi i smeđi gradski muzikanti» (Gigi und die brauen Stadtmusikanten) prošle godine objavio je pjesmu rugalicu «Dönerkiller“, čiji tekst glasi: „Devet puta uspješan, fantom vuče krvav trag, policija je zbunjena, sve je poput napetog thrillera, oni gone Dönerkillera. (…) Sad kod Kebaba vlada strah i trepet, dovoljno ih nije bilo devet.“ Daniel Gigi Giese, pjevač grupe «Gigi i smeđi gradski muzikanti» znao je više od policije. Pa napisao hit. Često ga izvodivši u saveznoj zemlji Tiringiji, u ozračju radikalne scene u Jeni, odakle potiču ubice Uwe M. i Uwe B.

Tiringija je nekome Bogu iza nogu. Nikome daleko. Desni teror na ovom svijetu nije nažalost ništa novo: Od 1990. godine do danas u Njemačkoj od desnog ekstremizma «oficijelno» stradalo oko 50 osoba, «neoficijelno» preko 100. Iz sličnih ideoloških razloga u Norveškoj ove godine Anders Breivik usmrtio je 77 ljudi. Sjetimo se, prošle godine, rasističkog snajperiste u Švedskoj. Bio jedan u Oklahomi (SAD) 1995. godine desni ekstremist, ime mu je Timothy McVeigh, koji je uništio 168 života. Zašto ne prisjetiti se Italije 1980. godine, glavnog kolodvoru u Bolonji, kada je bombaškim napadom desnoradikalna organizacija (Organisation Ordine Nuovo) ubila 85 osoba. Ne. Nikako. Desni terorizam na ovom svijetu nije ništa novo. Pogotovo u Njemačkoj. Kako to da većinu serija hladnokrvnih ubistava ipak iznenađuje? Nisu svi iznenađeni. Porodice ubijenih odmah su bile pomisili na naciste. Onomad. Ali ko njih pita.

Malo ko. Lingvistička rugalica za kraj: Proteklih godina u njemačkim medijima naširoko se udomaćio pojam Döner-Mord, dakle ubistvo Dönera. Nesretni naziv ukazuje na latentni, javni jezički šovinizam prema strancima. Jer ubice, iz perspektive ove neukusno upotrebljene metafore, nisu ubijali ljude, već kebabe, odnosno građane degradirane na stereotipni komad mesa. U ovom slučaju javnost se prema žrtvama ophodi kao i sami neonacistički zločinci. Uwe B. I Uwe M. pucali su ljudima u glavu. Jer oni to u njihovim očima nisu bili. Odnosno nisu trebali biti.