Nakon što ga je tigar ugrizao za glavu, njemački ukrotitelj Christian Walliser nastavlja s radom. “Da su me htjeli rastrgati, oni bi me rastrgali,” procjenjuje neustrašivi profesionalac koga su prilikom nastupa u Hamburgu, prije četiri mjeseca, atakirala ukupno tri cirkuska tigra. Prvi je dresera stisnuo za glavu, drugi za kuk, treći za leđa. Nakon kratke pauze, umjetne kome i uspješne rehabilitacije Christian Walliser opet je stao pred publiku. Senzacionalno. Njemački umjetnik smatra da ga zvijeri i dalje poštuju, da su ga na starom radnom mjestu vrlo dobro prihvatili. “Oni nisu zlopamtila.” Krivicu za kratki prekid karijere Walliser pripisuje klizavom terenu (koji tuđom greškom nije bio zasut piljevinom), uslijed čega je nesretni ukrotitelj jednog od tigrova nehotice udario glavom u čelo. Na to su ostale mačke iz kaveza doduše drastično, ali sasvim prirodno reagirale.

Situacija je ozbiljna: Položaj gradskih vrabaca u SR Njemačkoj pogoršava se iz dana u dan. U evropskim metropolama, Londonu i Parizu, ove ugrožene vrste praktično više nema. Na red su došla njemačka gusto naseljena područja, kaže naučnica Erika Vauk-Henzelt iz „Fondacije za divlje životinje“ (Deutsche Wildtier Stiftung). Uzrok za masovno izumiranje gradskih vrabaca ornitolozi pronalaze u višku gradske higijene. Propisno nabačene zgrade, nedostatak rupa i udubina, pretjerano dihtovana potkrovlja, strogo uređena dvorišta (niske živice, malo grmlja) gradskim vrapcima otežavaju gradnju gnijezda. Insekti bogati bjelančevinama, potamanjeni od strane čovjeka, pritičicama također nedostaju. Oaza spasa za mnoge od njih: Berlin – još uvijek glavni grad vrabaca u Njemačkoj. U crnim rupama komunalnog budžeta, prema posljednjem popisu, preživljava čak oko 120 000 vrapčijih parova.

Istovremeno, u gradu Mühlheimu na rijeci Rur vlada panika. Strah od 30 centimetara dugačke kobre, pobjegle iz privatnog terarijuma. Smrtonosna zmija nepoznatim putevima gmiže gradom. Jednako je moguće da se otrovnica još uvijek nalazi u zgradi višespratnici odakle je navodno nestala. Skrivena u mračnom stubištu, zavučena u podrum, ili namještaj, upozorava tridesetočlani tim vatrogasaca koji već danima traga za opasnom zmijom. Stanari sumnjive zgrade napustili su domove. Ljudi iz susjednih kuća ovih dana oprezno otvaraju vrata od garaža. Prije nego ih obuku, dva puta zaviruju u rukave od kaputa, duboke cipele i čizmice. Odgovoran za sve – neodgovorni vlasnik kobre. Hitna potraga će ga skupo stajati. „Sat vremena 850 eura,“ kaže glasnogovornik Horst Brinkmann. Strategija odvažnih vatrogasaca ukazuje na hrabrost, odlučnost i visok moral: „Sačekaćemo da umre od gladi.“ Akcija bi, prema procjeni biologa, mogla trajati oko 40 dana.

Na koncu, još nekoliko okvirnih informacija o zanimljivim ličnostima iz svijeta zečeva. Na adresu njemačkog Uskrsnog Zeca (Osterhase), u grad Ostereistedt, na sjeveru Republike u međuvremenu pristiglo preko 30 hiljada pisama. U maštovitom pismu Melise i Marvina između ostalog stoji: „Dragi Zeko, učini da vitamini iz špinata pređu u puding od vanilije?“ Na želje mališana, u ime Uskrnog Zeca, odgovara penzionirani poštar Hans Hermann Dunker. Ono što je prije 28 godina počelo kao reklamna fora Njemačke pošte, danas je internacionalno omiljena blagdanska institucija. Dežurni sekratar Uskrsnog Zeca, s tim u vezi, ponosno tvrdi da pisma dolaze čak iz Sjedinjenih Država, Japana i Kine. Pored šarenih uskrsnih jaja, djeca uglavnom naručuju bicikle, konje, igračke, neki od njih mobilne aparate, džipove na daljinski i prave mačke, nabraja Hans Hermann Dunker. Njemački Uskrsni Zec poštu prima i putem interneta.

Baksuz vrti gdje burgija ne može. U njemačkim domaćinstvima. Godišnje 5 000 mrtvih. Tri put mjeri, jednom se poreži. Ubij ili povrijedi. Ukupno 300 000 nastradalih. Kaže aktualni izvještaj „Savezne ustanove za radnu zaštitu i medicinu“ iz Dortmunda. Opasnost prijeti. Kod kuće. Duboko iza fronta. Žrtve većinom muškarci (84%). Naoružani novim idejama, neznanjem i lošim alatom. Naloženi proljetnim hormonima. Na vrhovima krovova. Oštrim žagama. U bašči lopatama. Na balkonu s čekićem u ruci. Armija amatera. Napada šarafcigerima. Diletanti na klimavim merdevinama. U džepovima zahrđali ekseri. Među zubima još pokoji. Na ramenima neispravne bušilice. Teren klizav. Koncentracija loša. Kost slomljena. Struja, voda, beton, žbuka, kanalizacija, stolarija, šubler, španer, šelna, brezon, buksna, firnajz, krečenje, zidanje, farbanje i lakiranje. Taj sve zna. On je sam svoj neprijatelj. Sam svoj majstor je sam svoj ubica. Probuši, ohoblaj, zavari. Obnovi pipu. Zamijeni žarulju slomljena grla. Svaka čast. Smrt je majstor, sam svoj majstor iz Njemačke.

U političkom pamfletu „Napad na slobodu“ (Angriff auf die Freiheit, 2009.) književni dvojac Juli Zeh i Ilija Trojanow upozorava da njemačka država, u koaliciji s neoliberalnom privredom, narušava integritet građana. Politiku generalnog nadzora (biometrijski pasoš, pristup kompjuterskim podacima sl.) odgovorne institucije pravdaju povećanom opasnošću od terorizma. Zeh i Trojanow uzvraćaju: Ako je Njemačkom ministarstvu unutrašnjih poslova zaista stalo do sigurnosti građana, onda bi, prije svega, trebalo rigorozno kontrolirati takozvani sektor privatne samogradnje – u kojem zaista ginu ljudi. Za razliku od islamskog terorizma od kojeg u Berlinskoj republici do sad nasreću još niko umro nije. Zapadni Balkon podržava inicijativu pametnih ljudi. Njemačkoj tajnoj službi usput predlažemo da diskretno motri trgovačke centre tipa Bauhaus, Obi i Praktiker, koji teroristima biće služe kao rasadnik ideja. Tu hi treba pofatati.

Šalu na stranu. Govorimo o jednoj od najopasnijih filozofija današnjice: Uradi sam. Napravi sam. Povrijedi se sam. Evo naprimjer. Svaka peta nesreća u Njemačkoj – padovi u domaćinstvu. Između sopstvena četiri zida. Tužno. Ali istinito. Padaju kućni majstori jedan za drugim. Kao kruške. Kao da ih neko mitraljezom kosi. Pogotovo ovih dana. Kao da je rat. Nekako s proljeća. U vrijeme generalnih čišćenja, obnova i reparatura. Zaliježu heroji s najnižih visina. Ruše se sa telefonskih imenika, namaknutih gajbi, podmetnutih taburea, stolica i stolova. Pokušavajući nešto dohvatiti. Zavrnuti. Sastaviti. Sklepati. Umorni. Neoprezni. Ponekad pijani. Ratnici u papučama. Lakovima ošamućeni. Do it yourself. Baksuzi. Jer sebi i drugima žele dokazati da imaju petlju. Možda zato što nemaju novca za pravog majstora? Kriza je. Kad ne znaš baratati alatom. Kad te udari struja. Kad muškarčine čitaju uputstva za upotrebe. (Eksperti kažu da žene ginu rjeđe, zato što ih čitaju češće.)

Budimo konstruktivni. Prenesimo savjete njemačkih državnih osiguranja, koja u slučaju kućne nezgode ne preuzimaju troškove. Polazeći od toga da fenomen majstorskih nesreća nije ograničen na teritoriju Njemačke. Sluteći da belaja možda ima i na području Bosne i Hercegovine. Pomalo u strahu od tamne cifre. Jer ako tehnički izvrsno opremljeni Nijemci ovako ginu, kako je onda majstorima po Grmeču. Možda oni stvarno sve znaju. Posmatrajmo situaciju na merdevinama kao paradigmu. Evo na šta treba obratiti pažnju: Umjesto alkoholom, stimulirajte se sokom od mrkve, čajem od metvice, mineralnom vodom, pa čak i mlijekom. Koristite čestit alat kao i zaštitnu opremu (štitne naočale, kacige, rukavice etc.). Merdevine prislanjajte na zid pod uglom od 75 stepeni. Koristite cipele s đonovima duboka profila. Zagrnite se jaknama velikih džepova u koje ćete smjestiti sitan alat, tako da ne morate svako malo gore dole. Uzmite si vremena. Najčešći uzrok smrtne nesreće je cajtnot. Radite staloženo. Pazite na djecu.

Hronično hipnotizirana daljinom, delegacija Zapadnog Balkona posjetila je Plurinacionalnu Državu Boliviju. Čitajte u nastavku: Novosti iz lavirinta Inka. Iz života andskih šarplaninaca. Žabolov na jezeru Titikaka. Crtice s puta.

El Alto. U prevodu: «Visoko». Bivše predgrađe La Paza. U međuvremenu milionski grad. Najviši aerodrom na svijetu (4000 m). Male mašine se ovdje penju kad slijeću. Moj avion je internacionalno velik. Ja se naivno spuštam. Nebo iznad Bolivije ima boju beskonačnog intermeca, s bivše-jugoslovenske televizije. Iz prošlosti pišti frula neznanja. Jedina slika o Andima: «Kondorov let». Dolje, na zemlji, orgulja stvarnosti ubija predasrude. Dimnim signalima. El Altom gore automobilske gume. Taksisti u štrajku. Organizirani protest Indijanaca protiv zabrane alkohola za volanom. Vatra i transparenti. Bijes i uzvici. Na meti: Evo Morales. Bivši uzgajivač koke. Prvi «autohtoni» predsjednik Bolivije. Džaba minimalci penzionerima. Zalud školarina djeci. Džaba ti što si naš. Ko ljudima ukine flašu. Evo ti belaja.

Iza zakona protiv alkoholizma stoje statistike. Udes za udesom. Na takozvanoj najopasnijoj cesti svijeta («El Camino de la Muerte»), koja se vrtoglavo spušta s vrha Anda ka tropskim predjelima, svakog dana makar jedna mrtva glava. U prosjeku. Zapaljene gume štrajkača brzo se gase. Plamenu i ljudima na visokoj visini fali kisik. Protesti jenjavaju. Turistima također. U hotelu prva pomoć: balon čistog oksigena. Pogled kroz prozor. La Paz. Saobraćajni haos ne prestaje. Sred grada skakuću crno bijele zebre. Propete na zadnje dvije noge. Studenti u kostimima simuliraju pješačke prelaze. U parku «Jardín Botánico» momak u dresu Wolfsburga. Ne vidi mu se broj. Na lancu gorostasan pas. Koji bezbrižno kaki. Putniku blisko stvorenje iz jugoistočne Evrope. Original šarplaninac. Taj ovdje nema problema s disanjem. Na visini zadatka.

Centralna Bolivija. Potosi (4070 m). Najviši šeher na svijetu. Nekoć vrlo bogat. Zaboravljeni grad u podnožju bogatog brda: «Cerro Rico». Stoljećima najplodnija žila srebra na globusu. Hiljade i hiljade izvezenih tona. Srebro nad srebrom, odavde sve do Španije. Golemi most preko Atlantika. Premazan krvlju. Znojem rudara. Marcelito i Gabriel ispred drvene kolibe na ulazu u blatnjavi kop. Na glavama kape sa srebrenim petokrakama. U ustima listovi koke. Žvak. Žvak. Tradicija. Sveta biljka. Danas je ponedjeljak. Marcelito i Gabriel ne rade. Jučer je bila nedjelja. Tim danom rudari piju, pa se danas odmaraju. U rudniku ionako više nema mnogo srebra. «Idućih pet-šest godina možemo još čeprkati. Šta ćemo onda?», pita Marcelito. Ja glupo odgovaram: «I moj otac bio rudar. Bosna. Rudnik željezne rude Ljubija.» Nikad čuli. Ispod prljavih nogu siromašan grad. Ubijen. Porobljen. Opljačkan. U bolivijskoj Srebrenici od srebra ništa ostalo nije.

Grad Sucre. Glavni grad Bolivije. Ovdje je nešto ostalo. Od kolonijalnog bogatstva. Univerzitet. Bijele kuće. Drvene verande. Andaluzijski flair. Jajce u Andima. Narodno-oslobodilački gledano. Mjesto u kojem je donesena prva južnoamerička deklaracija nezavisnosti od Španske krune, 25. maja 1809 godine. Nešto kao panamerički Mrkonjić. Kolijevka njihovog ZAVNOBIH-a. Grad u kojem je 1825. rođena zemlja, nazvana po Simonu Bolivaru. Libertadoru koji je se borio za bratstvo i jedinstvo u Južnoj Americi. Slično nesretnom revolucionaru Che Guevari, koga su 250 godina kasnije, baš ovdje, u blizini Sucrea ubili dušmani. I od njega je nešto ostalo. Griva, kapa i brada. Na majicama kratkih rukava. Na šarenim štandovimo. Na trgu 25. Maja. Po kojem se poput malih miševa vrzmaju crnom mašću zamazana indijanska djeca. Pobiše se između sebe. Oko svakog stranca. Ne bi li mu prvi očistili cipele.

Nekoliko stotina kilometara sjevernije. Jezero Titikaka (titi – tigar, kaka – stijena). Kupih si šešir. Stavih ga na glavu. Nek se zna da je od slame. Dnevna temperatura 25. Noćna blizu 0. Isti Semir Osmanagić. Velika, hladna voda. 300 metara dubine. Na 3800 metara visine. Na Otoku Sunca, tamo gdje je prema vjerovanju Inka Bog stvorio čovjeka – nigdje nikoga. Napušten stari lavirint. Kamen na kamenu. Bez maltera. Šta su oni znali da mi ne znamo? Nigdje duše da zaluta. Osim mene. I šake turista. Francuski par u bračnoj svađi. Šutljivi gringo iz Texasa. Čupavi mladi Argentinci bez novca da se vrate kućama. Nadomak lavirinta, za kamenim žrtvenim stolom, indijanski vrač iz plemena Aymara. Crvena vunena kapa. Poklopci preko ušiju. Usamljena turistička aktrakcija. Čara bara oko starije gospođe iz Austrije koja bi da rodi.

Ljudi poput nje putuju zbog želja. Na dnu jezera Titikaka pustolovac Jacques Cousteau tragao je za zlatom Inka. Nije ga pronašao. Ali je zato gnjureći otkrio novu vrstu životinje. Endemsku žabu, koja samo ovdje živi – 60 cm veliku. Kažu da je do dan danas niko nije vidio kako izranja na površinu. Po svjež zrak. Krek. Krek. Neka ovaj tekst bude moja žaba.

Na trgu demonstriraju Iranci. Protest protiv teheranskog režima. Zeleno-bijelo-crvene zastave vijore se na vjetru. U kafiću preko puta, talijanski penzioner Vincenzo. Iste boje. Isti redoslijed. Kad bi ih okrenuli vertikalno, bile bi to i njegove zastave. Ovako ništa. Vincenzo pijucka espresso i čita „Express“, žuti kelnski tabloid. Uživa u članku o korupciji u Njemačkoj. Krađa željezne armature s podzemne bauštele. Fuš, bruka i sramota u građevinskoj branši. Tačno godina dana nakon urušavanja Gradskog arhiva. „A kažu u Italiji mafija.“ Vincenzo, prva gastarbajterska generacija, danas je dobro raspoložen. Pravednički listajući novine on ignorira informacije o ilegalnom izlijevanju nafte u talijansku rijeku Lambro, u međuvremenu prispjelu u Po, na putu ka Jadranskom moru.

Na zidiću ispred hotela Barcelo pet beskućnika. Iznad njih grane gradskih platana. Prvi u mobilni ukucava poruku. Drugi prodaje ulične novine „Querkopf“, časopis o beskućništvu i srodnim temama. Pola ide njemu, pola redakciji. Treći pije pivo. Ostala dvojica sjede \’nako. I piju pivo. S druge strane ulice blješti reklama novog kioska. Ulazna vrata okićena crveno bijelim balonima. Proslava otvora. Vlasnik Turčin. Poput mladog Čengiza. U atomobilu. Na četverotračnoj cesti. Dvosmjerni promet. Čengiz oštro zasijeca u sokak, mimo novog dućana, svjesno kršeći zabranu skretanja. Pizza Milano u termo tašni, na sjedišu suvozača, najduže 20 minuta ostaje vruća. Serrano šunka, sir, rukola, paradajz. Raznosač mora biti brz, ako želi zadržati posao. Ako želi dobiti bakšiša. Od bakšiša se živi.

Na povratku u bazu („zašto imućni daju manje od siromašnih“) Čengiz svraća do obućara Ahmeda, prijatelja iz djetinstva. Ljepuškasti šuster, pored novih potpetica, nudi promptnu izradu ključeva. Najrađe ženskim mušterijama. U slučaju da se pokvari brava, Ahmo je tu da riješi stvar. U po noća, u po noća. Nema tih vrata koja ne može otvoriti. Sve što je zaključano, može se otključati. „Sezame, skini se.“ Samo treba znati kako. Ahmed se jaranu redovno hvali novim ženskim poznanstvima. Lako je obućaru. Kad je sam svoj šef. Pa smije. Upusti li se Čenga u avanturu sa usamljenom damom koja je naručila pizzu fantasia (paradajz, paprika, jaje) plus bocu vina – eto mu otkaza. Jašta. Najbolje je biti sam svoj šef. „Samo dva puta, u zadnje dvije godine,“ stidljivo priznaje Čengiz a Ahmed potvrdno namiguje. „Aferim, arkadaš!“

Na balkonu ništa novo. Sve se dešava četiri sprata niže. U izlogu prodavnice za ljude sa specijalnim željama stigla nova roba. Guma, lateks, koža. Proljetna kolekcija. Materijal koji trpi natprosječno natezanje. Duboke kožne čizmice. Donji veš, čarape, rukavice, maske, korseti i lisice. Bezopasna oprema za igru. Nekoliko koraka dalje, naoružanim činovnicima u kožnim jaknama nije do šale. Petorica policajaca sa sobom nose prave lisice. Ulaze u mali grčki gril, na ćošku. Za opasačima pet pravih pištolja. Racija protiv rada na crno. Iza šanka, pokraj falusoidnog „gyrosa“ stoji iznenađena grkinja Elena. Uhvaćena na djelu:

– Ne. Ne radim ja ovdje. Došla na pet minuta pomoći snahi.
– Gospođo, taj izgovor čujemo svaki dan.
– Zašto mene kontrolirate, ganjajte prave kriminalce?
– Ako Vam je prvi put, platićete na licu mjesta protokolarnih 20 eura. Vlasnika čeka prava kazna.
– Pobogu (šmrc, šmrc) ja ih toliko znam koji rade na crno. Zašto baš mene hapsite.
– Gospođo, koga to još poznajete da nezakonito radi?
– Joj. Ne mogu se sjetiti (šmrc, šmrc).