Digitalne zmije izbijaju iz zemlje. Hakeri napali Sony. Ukradeni podaci 77 miliona mušterija. Imena, prezimena, datumi rođenja, mejlovi, lozinke, možda čak i detalji kreditnih kartica. Ko je kriv – onaj ko je dao, ko je krao ili onaj ko nije pazio? Vjerujmo policiji. Ona zna šta radi?

Američki saobraćajci u Mičigenu testiraju uređaje za kontrolu podataka na mobitelima. Zaustavljeni vozač na uvid daje papire i telefon. «Vozačka, saobraćajna, mobitel, molim!» Džepni aparat «Ufed Physical Pro» sa čipa isisava kratke poruke, slike, filmove i GPS informacije. Mičigenski čuvari reda i firma «Cellebrite», fabrikant digitalnog datojeda, u preuzimanju privatnih podataka ne vide ništa sporno. Američka unija za prava građana (ACLU) izlazi na barikadu. Nevladina organizacija smatra da je paušalno skidanje podataka s mobilnih telefona ilegalno. Poziva se na 4. Amandman (Amendment IV), zakon o zaštiti od nesrazmjerne pretrage građana. Sudska parnica predstoji. Ali policajci su već na cesti. Michigan State Police (MSP) trenira strogoću. Jedan dva. Opsasa. Da ne bude sve kako ja hoću.

Neka bude sve kako Apple hoće. Steve Jobs daje časnu riječ da kompanija ne narušava privatnu sferu korisnika. U ozračju afere «Locationgate» valja tetošiti javnost. Internet stručnjaci Pete Warden i Alasdair Allan otkrili su maskirane fajlove – u koje iPhone i iPad (3g) ispod stola pohranjuju informacije o kretanju vlasnika. Pri sinhronizaciji, odnosno tokom backup-a, informacije automatski prelaze na matični kompjuter. Iz geografskih koordinata nastaje nešto kao lični profil svakodnevnog kretanja. Skandal? Naprotiv. Čak zabavno, komentiraju fanovi pametnih telefona, braneći nagriženi imidž «Jabuke» Pored toga, poznato je da i Google putem Androida bilježi kretanje korisnika. Pa šta. «Commen practice». Uobičajna procedura.

Jeste. Malo sutra. Lični podaci, koje policiji i kompanijama prepuštamo na milost i nemilost, mnogima danas ne predstavljaju konkretnu opasnost. Međutim, zrnom mašte, nije teško zamisliti tamo neku godinu 2084. Iskaznice, platne kartice, zdravstvene knjižice, telefonski i komjuterski čipovi tada će, vjerovatno, biti okupljene na jednom centralnom nosaču informacija. Recimo na ramenu. U obliku sitne tetovaže. Bijele vrpce. Ili žute zvijezde. Historijski gledano, vrlo je izvjesno da je politička situacija tek načetog stoljeća sasvim neizvjesna. Moguće da će neke od skorih generacija živjeti u novim totalitarnim sistemima. Opunomoćena vanrednim stanjem policija će analizirati digitalne profile građana, kako bi utvrdila njihovu političku orijentaciju. Digitalni forenzičari sigurno će biti u stanju iz geografskih i ostalih podataka zaključiti da li je neko strani element ili ne. Na osnovu toga moći će se odlučiti ko je za logor, a ko ne.

Isuviše mračna prognoza? Može biti. Ako su Apple, Google, Sony i Facebook garanti napretka, onda ne treba strijepiti ni od digitalne policije. Dobroćudna i nauružana. Njihov poziv ima mana. Kao nedavno u Frankfurtu, kada je šest policajaca pretražilo kancelarije nevladine organizacije «Attac». Aktivisti su na sebe skrenuli pažnu tako što su na internetu objavili brizantne dokumente o financijskom sunovratu Bavarske pokrajinske banke (Bayerische Landesbank). U namjeri da konfiscira vruće dokumente, policija tokom pretresa shvaća da su papiri zapravo digitalne prirode. Zbog toga u pomoć stižu dvojica kompjuterskih stručnjaka u plavim uniformama – kojima također ništa ne polazi od ruke. Jer ne znaju baratati Linuxom. Konačno, policajci skidaju željeni dokument – i to direktno sa internet stranice njima sumnjive organizacije. Rade, dakle, isto ono što su mogli učiniti sa Sjevernog pola. Da nije datoždera iz Mičigena – grohotom bi se smijali.

U Njemačkoj izbrojano 4 miliona poljskih zečeva. Popis vršili lovci. Dobrovoljci akciju izveli noću. Tada su zečevi aktivni. Rotirajući reflektori do zore su osvjetljavali polja i livade. Jedan lovac upravlja volanom. Drugi kroz prozor uperio reflektor. Umjetnim svjetlom obasjane oči zečeva specifično cakle. Na volonterima je da zabilježe njihov broj. Naučnici ih dijele kroz dva, uzimaju u obzir pretraženu površinu. Tako statistika dolazi do prosjeka. U istočnoj Njemačkoj, na prostoru Brandenburga 7 komada po kvadratnom metru. U pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija u mraku svjetlucaju 64 okca, ukupno 32 zeca. Zabrinjavajući rezultat. Populacija već decenijama u padu. Intenzivna poljuprivreda Dušku Dugoušku uništava životni prostor. Sve je manje djeteline, mrkve i maka. Sve više hibridnog kukuruza.

Popisivači zečeva došli bi do boljeg rezultata da su brojali čokoladne primjerke. Kelnska fabrika «Rasch» proizvodi 30 komada u minuti. Uskrsna dekoracija štanca se u specijalnoj mašini «Fi», fantastičnom uređaju za pakovanje «šupljih predmeta zahtjevne geometrije», kako navodi Tina Gerfer, unuka izumioca, generalna direktorica preduzeća «Rasch», vodećeg po ovom pitanju na njemačkom tržištu, na kojem preko tezge godišnje pretrči 130 miliona čokoladnih zečeva. Plavih, žutih, zelenih, crvenih. Zeko fudbalskom dresu. Zeko sa štapom u ruci. Zeko u igri s djecom. Najljepši egzemplari mogu se posjetiti u Čokoladnom muzeju u Kelnu. Njemačka industrija slatkiša uspješno je domesticirala uskrsni simbol plodnosti i sreće. Isusa koji iz smrti iznosi život.

Haleluja. Zečevi od krvi i mesa, također, imaju sladak imidž. Vole ih u SAD-u. Slave u Kini. Međutim. Traumatizirani hrišćani na Novom Zelandu njeguju drugačije bilateralne odnose. Svake godine na proljeće Novozelanđani hrle u Veliki lov na uskrsne zečeve («Great Easter Bunny Hunt»). Naoražana masa na otoku Otagu prošle godine upucala ukupno 24 216 zečeva. «Ove godine obaramo rekord», radosno nagovještava Dave Rumsey, ogranizator hajke. Zec ovdje važi za štetočinu prvog stepena. «Jer deset zečeva pase kao jedna ovca», tvrde farmeri. Nikako im stati u kraj. Tamanili ih arsenom. Trovali jabukama i mrkvama. Gušili plinom. Novozelandske organizacija za zaštitu životinja SAFE tek tiho protestuje: «Molimo Vas da zečeve ubijate ljudski!»

Popisu zečeva ni smije nedostajati morski zec. Stvorenje, koje biološki ne pripada istoj vrsti, u simboličkom smislu, pak, predstavlja zeca svih zečeva. «Aplysia californica» zapravo je morski puž. Njegova anatomija podsjeća na zeca. Ovaj jednostavan organizam naučnicima je poslužio kao pokusni kunić za epohalno otkriće. Prof. Dr. Eric R. Kandel, («Einstein neurobiologije») u nervnim ćelijima morskog zeca otkrio je sjedište dugotrajnog pamćenja. Nobelovac Kandel iste proteine kasnije je dokazao u ljudskom mozgu. Nužno je reći da je Eric R. Kandel austrijski Jevrej. Protjeran 1939. godine u Ameriku. Nekoć mladić. Danas 80-godišnjak. Autor knjige «U potrazi za pamćenjem» u intervjuima naglašava kako još uvijek «sanja Beč». Podsjeća da se ipak svega sjećamo. Očiju što svjetlucaju u mraku. Gledaju nas. Zečevi prošlosti. Valja i to prebrojati.

Bloger Andreas Gebhard, jedan od organizatora berlinske konferencije re:publica, kao razlog ovogodišnjeg okupljanja navodi «mogućnost da se fizički sretnemo, popričamo, popijemo kafu ili pivo.» Ležeran pristup. Tipičan za scenu. Petu po redu Konferenciju o blogovima, socijalnim medijima i digitalnom društvu, međutim, upućeni krugovi smatraju centralnim organom evropskih blogera. Ogledalo, forum, kristalnu kuglu digitalnih domorodaca. Sveto brdo na kojem o politici i društvu debatira generacija Smartphone. Novinari, naučnici, nastavnici, kulturnjaci, studenti i menadžeri. Digitalna avangarda. Blogeri čija se pojava suproti klišeu narcistički nastrojenog osobenjaka, koji svakog dana angažirano objavljuje šta je pojeo i kako je sve to svario.

Među sudionicima manifestacije re:publica nalaze se blogeri poput Dr. Paul Klimpela, stručnjaka za autorska prava. Tu je Noha Atef egipatska internet aktivistkinja. Zatim Daniel Domscheit-Berg, bivši glasnogovornik platforme Wikileaks. Ili Dr. Christian Humorg iz antikorupcijske nevladine organizacije Transparency international. O digitalnom feminizimu i muško dominiranoj blogosferi docira (šamijom pokrivena) turska kolumnistkinja Kübra Gümüsay. Jedna od učesnica je Julia Probst, gluhonijema blogerica, koja profesionalno čita sa usana. Političarima i fudbalerima. Zapažena po analizama ministra vanjskih poslova Guido Westerwellea. Proslavljena po tome što je za vrijeme svjetskog fudbalskog prvenstva u Južnoj Africa njemačkim reprezentativcima tabirila sa usana. Transkripcije Julia Probst publicira putem twittera.

O čemu blogerska krema zapravo diskutira na konferenciji re:publica u Berlinu? O umjetnosti, kulturi, medijima, tehnici i politici. O svemu i svačemu. Tačnije rečeno, o društvu. Predmeti u Berlinu nisu novi. Razlika je u terminologiji, brzini i konstelaciji. U načinu komunikacije koja se odvija u digitalnim okvirima. Markus Beckedahl, autor nagrađivanog bloga «netzpolitik», pokretač platforme «Digitale Geselschaft» (Digitalno društvo) predstavlja novu generaciju. Beckedahl se bavi politikom mreže. Postavlja jednostavna pitanja: Kako to da pojedine youtube klipove možemo gledati samo u određenim zemljama? Zbog čega ne smijemo preprodavati elektronske knjige? Ko odlučuje o tome? Zašto političari u Njemačkoj žele znati čiji broj biram, odakle zovem, kada i koliko dugo telefoniram?

Analogna mainstream politika, ustvari, ne zna šta želi znati, ocjenjuje Markus Beckedahl. Za razliku od gladnog tržišta koje je u mreži odavno prepoznalo potencijal. Berlinska re:publica okuplja internet aktiviste koji drže da su digitalni nasljednici organizacija kao što su Greenpeace ili Amnesty international. Kažu da njihovo vrijeme dolazi. Na bini je generacija blogera kaja poznaje internet kao svoj džep. Tamo joj je smartphone. Tehnički na visini zadatka. A politički motivirani. Nekome nezgodna kombinacija. Razuzdanim koncernima, bivšim telekomunikacijskim monopolistima, koji se na internetu ponašaju poput rančera na Divljem zapadu, ovakvi blogeri malkice otežavaju posao. Zato što velikim slovima ispisuju riječi kao što su: Open Data, Open Government, Open Statecraft. Subverzivno je to što su se u Berlinu našli samo kako bi popili kafu. Ili pivo.

Prije pola stoljeća (12.4.1961.) u jutarnjim satima (9:07) iz sovjetske rakete Vostok, lansirane u orbitu, dvadesetsedmogodišnji vojni pilot Jurij Gagarin, pun mladalačkog optimizma, nervoznim tovarišima na kosmodromu u Baikonuru poručuje: „Doviđenja, drugovi, vidimo se uskoro.“ Sve ide po planu. Vostok 1 vinuo se u vis. Gagarin u bestežinskom stanju: „Vidim Zemlju. Vidim oblake. Divno.“ Otprilike 300 kilometara niže, u prostorijama svemirske luke „Baikonur“, ispod bijelog sunca Kazahstana, stručni tim okupljen oko inžinjerskih korifeja Sergeja Koroljova i Kerima Kerimova oduševljeno plješće. Astronaut Jurij Gagarin oblijeće Zemlju. Istovremeno, u gradiću Zvezdni Gorodik, nadomak Moskve, loše obavještenoj supruzi komšije prenose vijest o mužu u svemiru. Gospođa Gagarin, pretpostavljamo, bila je iznenađena koliko i John F. Kennedy u dalekom Washingtonu.

Pa ipak. Reći da je astronaut Jurij Gagarin bio prvi čovjek u svemiru potpuno je pogrešno. On je i prije toga bio u svemiru. Poput ostalih ljudi na planeti. Sovjetski heroj bio je propagandni pionir hladnog rata. Marioneta raketno tehnološke utrke između supersila USA i SSSR. Strpan u vatrenu kapsulu za koju se nije znalo kako će se vratiti natrag na Zemlju. Padobranski sistem nije funkcionirao kako treba. Valjalo je biti brži Amerikanaca. Nakon 1 sata i 48 minuta Gagarin povlači ručnu. Pri ulasku u atmosferu nastaju komplikacije. Zbog neuspjelog odvajanja kapsule od servisnog modula, koji je trebao ostati u orbiti, dolazi do paklenih turbulencija. U zadnjem trenu, 7 kilometara iznad tla, svemirski Ikar pomoću mini padobrana napušta užarenu letjelicu. Ostaje za dlaku živ. Oficijelna propaganda lažno sugerira kako je astronaut aterirao bez poteškoća.

Njet. Jurij Gagarin nije bio prvi čovjek u svemiru. Jurij Gagarin je i prije toga bio u svemiru. Čak je i američki predsjednik već tada bio u svemiru. Džaba. Šokiran komunističkim uspjehom, pokolebanim građanima Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy sasvim nepotrebno obećava kako će pobjediti Sovjete: „Smatram da ova nacija treba da upotrijebi sve svoje potencijale i do kraja ove decenije spusti čovjeka na Mjesec.” Odvažno kazuje Kenedi, uzdajući se u Nijemca Wernhera von Brauna (1912-1977), bivšeg SS-ovca, proslavljenog raketnog inžinjera. Nekadašnji nacista 8 godina kasnije, Neila Armstronga i ekipu spušta na Mjesec. Evo vam ga na, Baćuške! Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Bruka i sramota. Uzaludno potrošena energija i novci. Šta imamo od toga što je čovjek bio Mjesecu? Ništa posebno. Osim toga da je neko bio na Mjesecu.

Vrijedi uporno ponavljati. Da, čestitamo. Ali Jurij Gagarin nije bio prvi čovjek u svemiru. Njegova žena je također, prije tačno 50 godina, bila u svemiru. Amerikanci su bili u svemiru. Onomad su čak i Bosanci bili u svemiru. I Hercegovci. Srbi, Hrvati. Slovenci, Makedonci. Čak i Crnogorci. Gdje su mogli biti drugo? Zar je potrebno napustiti Zemlju kako bi letjeli kosmosom? Nije. Do ovog zaključka dolazi „Klub autonomnih astronauta“ – grupa pozorišnih umjetnika iz Hamburga, koja, zajedno sa zainteresiranim školarcima, koristi zemaljsku kugla kao svemirski brod. Odlična inicijativa. Kosmičke poruke odašilju se tako što se vješaju na grane drveća. Velika prednost: Članovi „Kluba autonomnih astronauta“ ne moraju biti obučeni vojnici, završiti studije tehnike, pripadati određenoj naciji. Ili imati 10 miliona dolara kako bi kao turisti jezdili kosmosom. Oni to već sad uveliko čine.

Na regionalnoj konferenciji Budućnost mobilnih aplikacija (BMA) u Opatiji grupa stručnjaka temeljno je diskutirala razvitak digitalnog tržišta. Mobilne aplikacije brzo prodiru u srce korisnika, glasi jedan od zaključaka. Gledajući naprijed eksperti vide veliki potencijal u regionalno orijentiranim appovima, te na osnovu toga široj javnosti na ugled stavljaju pet inovativnih prototipa. Uz dozvolu opatijske inicijative (Give me five!) u nastavku predstavljamo najbolje, ali zaista najbolje, mobilne aplikacije za balkansko tržište u mjesecu aprilu.

1. Ćevapp

Minimalistički realizirana aplikacija putem koje korisnici naručuju ćevape. Funkcionira uglavnom kao taxi-app. Program prepoznaje ponude u okolini („ćevap-radar“). Nauručilac se odlučuje za mobilnog dostavljača u prolazu – ili za ćevabdžinicu u kojoj ionako često ručava. Opcija „configuration“ odlučuje o porciji (pet, deset, luk, jugurt etc). Button: „price“ nudi opciju pretplate odnosno elektronske naplate. Dobar app-etit!

2. Zdravo app

Praktična aplikacija za slanje čestitki i zvučnih pozdrava. U digitalnom katalogu na raspolaganju stoji oko 10 000 raznovrsnih jezičkih fraza. Kreativni kick ove aplikacije pronalazimo u svojevrsno spontanom „real-time“ modusu. Kada osoba A osobi B pomoću zdravo app-a uputi digitalni selam, u džepu osobe B u istom momentu odzvanja tonska poruka. Efekat iznenađenja! Posebice zgodan tokom vjerskih praznika. Pošiljatelju bliske osobe biće više no oduševljene.

3. My genius

Iza ove aplikacije stoje njemački naučnici (Max Plank Institut), koji istražuju vezu između individualnih gena i društvene inteligencije. Znatiželjni korisnik obligatorni obrazac ispunjava podacima o porodici, porijeklu i naciji. Nakon što se osoba uvrsti u određeni genski pool, slijedi individualno dizajniriani intervju, koji se vrši putem kratkih poruka. Na koncu, na dnu tebele izlazi rezultat u obliku kvocijenta inteligencije (IQ). Privlačnost aplikacije leži detektivskom elementu.

4. My culture

Funkcionira kao My genius. Znatno prijaznija radna površina.

5. Balkon zapp

Balkon zapp čini sretnim. Putem mini kamere mobilni korisnik u stanju je 24 sata dnevno (live stream) posmatrati svoj balkon. Jednostavna ali jedinstvena ideja. Melem za oči. Joga za dušu. Bacite pogled kako raste cvijeće. Brojite vrapce na gelenderu. Zoomirajte insekte. Kakvi mravi, kakav safari! Balkon zapp djeluje protiv stresa. Budite glavni glumac u svom filmu. Izađite na balkon, stavite slamnati šešir na glavu, posmatrajte se kako ništa ne radite. I pitajte se zašto to ne činimo kada nešto radimo.