Neko čita novine, neko ispunjava križaljke, neko gleda tv, neko zna zahrkati, neko izađe iz auta, zapali cigaru. Neko od taksista. Dok čeka mušterije. Svaki šofer na svoj način troši sekunde božjeg taksimetra. Samo Ari Arif, valjda, ne gubi vrijeme. Tokom pauze irački izbjeglica izučava udžbenike njemačke istorije. Tabiri činjenice. Upija datume. Usisava geografske karte, grafički materijal, dokumente, izvore, fotografije. Vreba kandidata. Kviz žrtva samo što nije kročila u vozilo. Upala u mrežu. Kažiprst na jeziku. Muhadžer ljušti njemačku povijest ko Günther Grass poriluk. Ugašenog motora, u pozajmljenom mercedesu boje jajeta, na kratkom taksi-štandu ispred Hotela Barcelo, u centru katoličkog Kelna, podno peršunskog Zapadnog Balkona.

– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Izvolite?
– Do kolodvora.

Pali taximetar (opa!).

– Jesmo li za kviz?
– Kviz?
– Za svaki tačan odgovor skidam 20 centi s računa.
– Aha.
– Svaki pogrešan odgovor Vama 20 centi plus.
– Snimaju nas?
– Ne.

Naravno. Iračanin je ideju posudio s televizije. Kviz-taxi. Šarmantni voditelj sjedi za volanom. Slučajni kandidat čuči na zadnjem sjedištu, iznenada otkriva da je u televizijskom programu. Kamere snimaju. Pitanja pretežno duhovita. Raspoloženje da crkneš. Od smijeha ili dosade. U naizgled običnom taksiju. Pravila glase: Imate pravo na tri džokera, možete pitati prolaznike…blablabla. Uglavnom istrošen format. Šou koncept s počecima u Velikoj Britaniji (Cash Cab), paušalno kloniran u SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Rusiji, Izraelu, Poljskoj, Turskoj, Japanu, Srbiji i još najmanje u Norveškoj. Ari Arifova varijanta pak ima posebnu draž. Njegov izbjeglički kviz niko ne prenosi.

– Kake se zvao prvi savezni kancelar Njemacke?
– Ugh.
– Želite džokera?
– Može.
– Willy Brandt, Konrad Adenuer ili Helmut Kohl?
– Konrad Adenauer.
– Bravo. Brišem 20 centi s konta. Idemo dalje.

On živi već skoro petnaest godina u Njemačkoj. Usluzujuci nagon zabave, pritom pun poštovanja, putem taksi kviza Ari Nijemcima izražava zahvalnost. Posao, žena, djeca, sve je njegovo u Kelnu. Iračanin je fasciniran ovdašnjim tzv. stabilnim sistemom, demokratijom, kulturom, zakonodavstom, njemačkim ustavom. Irak je, kaže, druga priča. Upravo zbog toga izbjeglica na štandu ispred Hotela Barcelo napamet bifla istoriju Germana. Doduše, ne baš onu iz onih „pravih“ knjiga debelih nekoliko hiljada stanica, priznaje Ari, više onu iz kraćih, praktičnijih, kompaktnijih štiva kao što je, recimo, „Njemačka istorija – instant kurs“ autora Heinz-Gerd Riesa.

– Kad je uvedena njemačka marka?
– Mhm.
– Koje godine, gdje je reformator Martin Luther iznio svoje teze – i koliko njih ukupno?
– Ups.
– Visina Doma? Najstariji most u Kelnu?
– Nisam iz Kelna
– Nisam ni ja.

Arijeve njemačke mušterije često nemaju blage veze s istorijom. „Vozi dalje, majstore, pojma nemam.“ Pogotovo onda kad su očigledno alkoholizirane, posvađane, pogrešno zaljubljene ili pretučene. Kad taksira noću, Ari kviz koristi kao zaštitu od kojekakvih budala. Kad sleđa zagusti, najopasnija je tišina. Riskantna profesija. Šejtan na gasi taksimetar. Međutim, pored svega toga, muhadžeru iz sjevernog Iraka još uvijek nije, niti će ikada biti jasno, zašto kulturni Nijemci, domaćini, kojima se duboko klanja, tako loše poznaju sopstvenu prošlost – i kako to da im sistem uprkos tome još uvijek stabilno fercera.

– Koliko puta je Njemačka bila svjetski prvak u fudbalu?
– Hm?
– Ne mogu vjerovati, stvarno, makar bi to morali znati.
– Otkud kad sam žensko?
– Džoker?

Maj. Proljeće tjera modu. Adolf Hitler nosi majicu kratkih rukava. Na grudima slogan: EASTSIDE, WESTSIDE, GENOCIDE. Originalno? Šta reći o Führeru obučenom u bijeli T-Shirt sa crnim motom: „YOU MAKE ME FEEL LIKE DANZIG? Crteži i animacije Adolfa Hitlera u krpicama berlinskog hipstera ovih dana virulentno cirkuliraju mrežom. Američki pokretači platforme Hipsterhitler sebe smatraju satiričarima. Majice koje po internetu propagira masovni ubica posjetioci popularne stranice mogu naručiti poštom. Dobar biznis. Loš ukus? Kako onda ocijeniti turski televizijski spot u kojem Adolf Hitler pravi reklamu za muški šampon. Diktator koristi sedamnaest sekundi ekonomske propagande i savršeno vlada turskim jezikom: „Zašto kupuješ ženski šampon, ako ne nosiš suknju? Na tržištu je stopostotni muški šampon: Biomen!“

Hitler je jedna od najvećih globalnih zvijezda sadašnjice – tvrdi njemački publicista Daniel Erk. Njegov kritički blog (Hitlerblog) prati internacionalnu popularizaciju čovječuljka s brčićem. Trend je očigledno napustio ekstremne političke krugove nastanivši se u masovnoj kulturi. Pored sumnjivo naivnih reklama za azijsku supu, rumunjski radio i fitness centar u Dubaju (slika Auschwitza, tekst: „Kiss your calories goodbye“), Erk ukazuje na brojne druge citate, fraze, parafraze, koje, kako on kaže, banaliziraju zlo iz prošlosti. Bloger pomno obzervira mainstream kulturu u kojoj umjetnici, pisci, slikari i DJ-evi koketiraju likom Hitlera, na meti su, osim toga, komentatori koji svakog drugog diktatora porede s Adolfom, jednako koliko i digitalna erupcija fotografija na kojima bebe, mačke i garaže nose brk kao on.

Na osnovu (nagrađenog) bloga Daniel Erk sročio je knjigu „Nikad više Hitlera“ („So viel Hitler war selten“, 2012.) Knjiga se uspješno prodaje. U tome leži ironija. Koliko god Erk pokušava demaskirati Hitlera kao seksi brend odnosno marketinški trik, toliko mu Adolf pomaže pri prodaji sopstvenog produkta. Naravno, u istoj klopci nalazi se i priloženi tekst. Jer se također kači na kosmičku popularnost zločinca, na medijsku inflaciju zla. Kako izaći iz klopke? Teško. Prije dvadesetak godina, internet aktivista Mike Godwin formulirao je zakon (Godwin’s Law) prema kojem svaka diskusija prije ili kasnije završava spominjanjem Hitlera. Verbalno prizivanje nacista – pečat svakom šupljiranju. Shodno tome upravo ovdje bi morao biti kapak Erkovoj i mojoj priči o hitlerizaciji mainstreama. Volio bih da nije. Zato što refleksija otvara vrata prevenciji.

Varam se. Vjerovatno se varamo. Pacovim putem traume čovječuljak s brčićem svijetu se uvukao pod kožu. Ne možeš ga istjerati i džaba. Ako Quentin Tarantino u zadnjem filmu (Inglourious Basterds, 2009.) nije uspio ubiti Adolfa Hitlera, kako onda da mu mi stanemo u kraj? Šejtan ružne prošlosti fascinira, hipnotizira mase. Koliko u obliku blesavih parodija na Youtube-u, toliko u vidu reproduktivnih političkih resentimana, u kojima, evo ovih dana, gnjevni Grci njemačku kancelarku Angelu Merkel stavljaju rame uz rame s diktatorom Trećeg Reicha. Olimpijada Hitlerova parada STOP. Sjećanje iz djetinstva: Najbolji drug i ja na času istorije u osmom razredu u Prijedoru, iz dosade, svakom bitnom liku u udžbeniku, bilo muškom, bilo ženskom, tehničkom olovkom pod nos ucrtavamo crn brk, čudeći se kako svi, ama baš svi, odmah liče na njega.

Pred rat smo bili djeca. Padala je kiša. Pa je granulo sunce. Od nekog smo čuli da su u grad stigli Talijani. Dotad Talijana u životu nisam vidio. Neću ga niti onda vidjeti. Prvog 3D Talijana upoznaću nekoliko ljeta kasnije u Njemačkoj, na košarkaškom treningu, u predgrađu Kelna. Giulio. Metar i žilet. Dobar šut. Bon, Frankfurt, Štutgart. Na ramenu Zenica. U svakom gradu jedna švalerka. Od nekog smo čuli da su došli kupovati puževe. Jedu ih, kažu, ko ćevape. U Rimu. Zgrabili smo priliku. Krenuli u akciju. Koliko skupimo skupimo. Prodaćemo ih Talijanima. Koliko daju daju. Dan je bio topao i vlažan. Ubrali smo motke. Znali smo gdje se skupljaju.

Plemenitost puževa mi je tada bila strana. Danas sasvim drugačije razmišljam. Da li je kasno za kajanje? Budućnost pripada pužarstvu. Na Univerzitetu Clarkson (New York) objavljeno je naučno evanđelje, desila se prekretnica, breaking news glasi: Puževi proizvode električnu struju. Mekuščeva anatomija, milosrdno srce, šećer u krvi i šupljina tijela nude idealan prostor za uštekavanje katode i anode. Princip jednostavan. Ubušiš dvije rupice u kućicu, spustiš elektrode u krvotok. Toliko o tome. Puž u džep. Put pod noge. Suprotno standardnim (metalnim) baterijama, katalizaciji sagorijevanja (šećer i kisik) nužan je dotok prirodnih enzima. Tehnički detalj.

Praktična implikacija: Puževi kao baterije za smart phone, laptop ili tablet kompjuter. Pitanje je dana kad će se na tržištu pojaviti prvi iPuž, Samsung Golać Galaxy i Smeđi Toshiba Hrapavac. Još bolje: svako sa sobom nosi svog ličnog puža ekološki ga startajući samo tamo gdje zatreba («Pužu mužu, pusti roge van!»). Evgeni Katz s Univerziteta Clarkson ponosno javlja da životni vijek elektronskog mekušca, bez većih investicija u sledovanje i remont, iznosi više mjeseci. Kao gorivo preporučuje se mrkva. Bude li se tehnika razvijala u tom pravcu, a izgleda da hoće, globalna svakodnevica na pužni pogon postaje vrlo izvjesna. Svi ćemo jednog dana biti ovisni o njima.

Čovječanstvo će u budućnosti uzgajati goleme puževe. Uslijed povećanja potrošnje životinja će rasti, biti sve veća. Živjećemo u njihovim, ne oni u našim kućama. A onda. Jednog vlažnog, toplog ljeta kad nam najviše bude potreban, puž će kanselovati proizvodnju. Ugasit će se svjetlo, neće raditi klima, kompjuter, veš mašina, frižider niti šporet. Pad sistema. Prestravljeni subjekt čamiće u mraku, na balkonu, preklinjajući sluzavog boga struje: Pužu mužu, pusti roge van. Pužu mužu, pusti roge van. Zašto mi to činiš? Titanski izvor energije će te tada ticalima taknuti ravno u dušu – i prekinuti stogodišnji zavjet šutnje. Puževa rečenica pokrenuće lavinu potisnutog: «Sjećaš li se šta si mi radio u Prijedoru?»