Andreas Behring Breivik postigao je što je želio. Pišemo o njemu. Izašla mu je slika. Znamo kako izgleda. Čuli smo za manifest od 1500 strana. Pročitali ga novinari. Prepričavaju po novinama. Ružan mit širi krake. Eno monstruma na youtub-u. Postavio film, dvanaest minuta desnog ekstremizma. Bavio se ekološkom poljuprivredom. Svađao s ocem. Slušao hip-hop i elektronsku muziku. Igrao fudbal i odbojku na plaži. Čitao Hobbesa, Lockea, Kanta i Kafku. Koristi parfem Chanel Platinum. Mrzi muslimane i multikulturaliste. Poštuje Bismarkca i Churchilla. Obožava Putina. Drži do principa. Misli da je krstaški ratnik. Branitelj Evrope. Zašto mu se knjiga zove «2083. Evropska deklaracija nezavisnosti»? Zato što je izračunao da će do tad stari kontinent biti slobodan. Muslimani i marksisti deportovani. Andreas Behring Breivik, kaže, učinio je prvi korak. Borba je počela.

Medijski pristup zločinu u Norveškoj slijep je na jedno oko. Televizije, novine i internet-portali ponavljaju grešku iz prošlosti. Andreas Behring Breivik postupio je po detaljno razrađenom planu, prema kojem masovni mediji služe kao bina za širenje poruke – bez koje poduhvat ne bi imao smisla. Naravno, mediji nisu uzrok zločina. Ali bez njih on ne bi bio počinjen. Poput ubica sličnog profila, Norvežanin za sobom ostavlja multimedijalne dokumente, jer želi biti zapažen. Kao dvojica momaka iz američkog gradića Littleton, koji su se 1999. godine ispred kamere pitali da li će Quentin Tarantino ili Steven Spielberg snimiti film o njima, prije nego što su upucali trinaest školaraca, plavokosi Behring sada se vjerovatno pita – kako, kome i čemu će njegov čin u budućnosti biti podloga. Nažalost, u većini izvještaja novinari ne prepoznaju da su dio ubilačke fantazije.

Detaljima iz života «monstruma» ne bi se trebali toliko baviti koliko profilom društva u kojem je ubica pritisnuo okidač. Atentatora tako pronalazimo u magnetnom polju anti-islamske desno konzervativne političke scene, čiji uspon, između ostalog, posmatramo u Norveškoj, Nizozemskoj, Finskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Šifra straha svugdje je ista: «Mi moramo konačno nešto učiniti protiv njih.» Andreas Behring Breivik je uradio svoje. Zanimljivo kako reagiruju sličnomišljenici. Elektronskih 1500 stranica pamfleta uoči napada dobile su desno-populističke organizacije u Njemačkoj. Među njima navodno i Pro-Köln, anti-islamski pokret protiv izgradnje džamije u gradu, inicijativa koju Behring u svom manifestu poimenice podržava. Predstavnica kelnske desnice, advokatica Judith Wolters, ograđuje se od terora argumentima policije i mainstream medija: Andreas Behring Breivik je poremećeni pojedinac, ekstremista, atentator niotkuda.

Ko kaže niotkuda, ne mora razmišljati otkuda. Uvijek najlakše objašnjenje. Ima još jedno: Glasnogovornik savezne frakcije CDU/CSU Hans-Peter Uhl za radio Deutschlandfunk najozbiljnije izjavljuje da je teroristički čin u Norveškoj «rođen na internetu». Oštra analiza. Genijalni konzervativac elegantno nadovezuje da bi zbog toga u budućnosti trebali bolje kontrolirati mrežu. Tako se rješavaju problemi. Izjava Hans-Peter Uhla izazvala je na twitteru lavinu komentara i ideja – šta je sve internetu još rođeno: «vremenska prognoza, stid, tvoja mama, istina i Chuck Norris».

Prije nego što pažnju posvetimo važnim temama (McDonald\’s) cvjetofilima gratis serviramo nekoliko praktičnih savjeta za navodnjavanje saksija u opravdanom odsustvu, tokom godišnjeg odmora: Svakako, još uvijek najelegantnije rješenje jeste zadužiti komšiju. U slučaju da niste u dobrim odnosima, preporučujemo da pokušate angažirati komšijinu djecu. Fer nadnica za mališane u skladu s globalno važećim «Bic-Mac-Indexom» iznosi dva komada. Jedan unaprijed, drugi nakon provratka s odmora i kontrole urađenog. S druge strane, ako ste zaista otvoreni za investicije, naravno da postoji mogućnost nabavke specijalnih uređaja za zalijevanje balkonskog cvijeća. Na tržištu su aparati s rezervoarom, pumpicom, crijevom, i, naravno, tajmerom koji diktira trajanje automatiziranog prskanja. Uspjeh zagarantiran.

Štedišama, koji vode računa o novcu i koji se ujedno nalaze u svađi s komšijom, na raspolaganju stoji lepeza balkonskih trikova: Unesite cvijeće u kupatilo, napunite kadu, bućnite ga unutra. Ispostavi li se da je kada premala, položite dječiji gumeni bazen u dnevni boravak, on Vam na odmoru, nadamo se, ionako neće trebati. Ukoliko Vas je strah od eventualnog prokišnjavanja kroz plafon komšijama, biljke možete zbrinuti na drugačiji način. Ostavite saksije na balkonu, napunite više plastičnih flaša vodom, probušite iglom rupice u čep, okrenite boce naglavačke, zabijte ih u zemlju. Ili pak: cvijeće spustiti na pod, poviše njega, na gelender, učvrstiti lavor, u isti potopiti špagu čiji drugi kraj zaranja u saksiju. Čas posla. Osobama nenadarenim za ručni rad predlažemo da se pomire s komšijama.

U nastavku ozbiljno: Šeprtljavim balkoncima, šparmajstorima, koji se ne kane pomiriti s komšijama, predlažemo da ne idu na put, već da ostanu tamo gdje su. U ljetnom carstvu zvanom Balkonija. Uz šareno cvijeće. Šta nam fali? Na stolici na rasklapanje. Odmor kod kuće ima svoju draž. Indivudalan turistički aranžman. Udoban smještaj. Čarobni zalasci sunca. Divan pogled na McDonald\’s, na Trgu Rudolfa u centru Kelna. Iz američke fast food filijale izlaze sretni ljudi žvačući hamburgere. Dok iznad njih blješti zlatno slovo M, logo, inicijal mita o braći Maurice i Richard McDonald koji su 1948. godine u San Bernardinu otvorili prvi „Drive in Hamburger-Bar“, čiji je potencijal prepoznao Ray Kroc, trgovac miksera za milkshake, koji je potom kupio licencu, inagurirao prvi „McDonald’s Restaurant“ i izgradio imperij, Tokio, Sidnej, Amsterdam…

Prva filijala McDonald’s-a u Njemačkoj počinje raditi prije 40 godina, u Minhenu, u Ulici Martina Luthera. Jubilej se slavi ove godine u decembru. Bilo bi lijepo kad bi fešti prisustvovala kancelarka Angela Merkel, u društvu presjednika Christiana Wulffa, skupa s predstavnicima opozicije. Gdje je McDonalds tu je prosperitet. Kina, Panama, Rusija, Izrael, Kolumbija, Indonezija, Maroko, Južna Afrika, Djevičanski otoci, ovih dana, konačno i Bosna i Hercegovina, uskoro i Zimbabve. Tamo neki skeptici iz Greenpeace govore kako Mcdonald\’s, ogromna potrošnja mesa, masovni uzgoj životinja, šteti planeti, uništava šume, povećava količinu ugljičnog dioksida u atmosferi. Tamo neki skeptici iz njemačkog Foodwatch-a kažu da McDonald\’s svoju stoku tovi genetski manipuliranom hranom. Ko god je oprobao Bic Mac zna da to nije istina. McDonald\’s je kult bez konkurencije. Osim jedne. Tržišna opasnost prijeti samo od jednog samoposlužnog restorana. Ime mu je McBalkon’s.

U Rimskom Carstvu su papagaji koštali su više od robova. Inteligentne ptice i danas su na visokoj cijeni. Istraživači tržišta papagajima u Njemačkoj predviđaju ružičastu budućnost. Potražnja raste, proporcionalno demografskim promjenama, seniori u njima vide lako pripitomljivo društvo. Potencijal nije isrpljen. U kriznim vremenima kupovina papagaja predstavlja sigurnu investiciju. Čovječanstvo bi, vjerovatno, još više profitiralo kada bi papige uzeli za ravnopravne partnere. Od pametnih ptica dalo bi se mnogo toga naučiti. To je dokazala ženka Dalgi u Južnoj Koreji, kada je, spekulirajući na berzi, imala bolji kljun za vrednosne papire od desetorice konkurenata, brokera, pravih profesionalaca. To potcrtava, također, stalni posjetilac Zapadnog Balkona, divlji papagaj, mudro biće, zelena mu glava – Papagaj de Cologne!

– Ave papagaj.

– Ave imperator.

– Govoriš latinski?

– Habemus Papam.

– Papin dolazak u Njemačku košta 25 miliona eura – skupa investicija?

– Jeftinija od Evrovizije.

– Bogati investitori, zapadne države, i hedž fondovi navalili na plodnu zemlju. Prošle godine od takozvanih siromašnih država kupljeno 65 miliona hektara diljem planete. Moralna investicija?

– Agroimperijalizam.

– Humanitarne organizacije, Mireor, FIAN, FPRI i brojne druge, aktualni trend zovu «land grabbing». Otimanje zemljišta. Pohlepa ili potreba?

– Sigurna investicija. Logika moći. Hrane sve manje. Krajem stoljeća 10 miliardi ljudi.

– Kuku nama.

– Ave imperator.

– Papagaju, molim te. Nisam imperator. Zovi me Balkonac.

– Sigurna investicija.

– Hvala.

– Jeftinija od Evrovizije.

– Pitanjce za kraj: Jesi li čuo da su Adolfu Hitleru u rodnom gradu Braunau oduzeli status počasnog građanina – požuriše Austrijanci?

– Morituri te salutant.

Iznad promenade, na otoku Borkum, na Sjevernom moru, galebovi ne mašu krilima, već jedre, na vjetru, koji neumorno puše s mora ka kopnu, čudesno lebdeći u mjestu, kljunovima okrenutim u suprotnom pravcu, kao artisti u kakvom cirkusu, umjetnici na visokoj žici, malo im se zagegalo, pa ni vamo ni tamo, desetak metara iznad glave slučajnih prolaznika, ponosnih predstavnika ljudske vrste, koji su popili svu pamet, pa sad ližu sladolede, jedu sendviče, u kupaćim gaćama, ne sluteći da priroda povrh njih izvodi savršenu tačku, na kraju koje se, navigirajući neprimjetnim trzajima tijela, ptica jedrilica obrušava ka moru, zatim opet diže u vis, vraća na isto mjesto, u zrak, na istu žicu, isti bič sjevernog vjetra, odakle je krenula, još uvijek zagonetno ne mašući krilima, kao da joj ona ni ne trebaju, dok vreba objed, dakle žrtvu, zato što smišlja nešto što prolaznik, dole, ne sluti.

Otok Borkum nalazi se daleko u moru, na krajnjem sjeverozapadu Njemačke, velika kula od pijeska, koja živi od turizma, tačnije rečeno, od čistog zraka, koji, navodno, ljekovito djeluje na bolesna pluća, zbog čega su iznad promenade nikle brojne klinike i bolnice, jedna za drugom, posjećene od, uglavnom, starijih osoba, bakica i dekica, koji se nadaju godini više, terapirajući se kisikom, šetnjama i suncem, zavaljeni u prugaste ležaljke, crvene, plave, žute, duž široke pješčana plaže, kojom trčkaruju djeca, zamazana kremama za sunčanje, bijela kao mladi sir, stotine mališana i roditelja, koji porodični odmor provode na Sjevernom moru, radi dobrog zraka, ne zbog kupanja, jer ovdje u vodi duže od pet minuta ostaju samo surferi u neoprenskoj opremi i snježno bijeli tuljani, s druge strane uvale, oni naravno na sebi ne nose ništa, no meditiraju goli, u plićaku, poput pospanih nudista, odmah, iza sljedeće dine.

Borkumljani ranije, u 18. stoljeću, nisu živjeli od turizma, have i golotinje, već od lova na kitove, pod holandskom zastavom, u Arktičkom moru, između Grenlanda i Kanade, kada ih mjesecima ne bi bilo doma, nakon čega bi se, vjerovatno, s lulom u ustima vraćali kući, sa džepovima punim novca, dokaz da znaju svoj posao, za mornare s ovog otoka važio je, kažu, poseban deal, ako ubijete kita, sljeduje vam masna provizija, ako ne, nikom ništa, e pa, šipak, nikom ništa, „bezahlen Sie, bitte“, vidi se iz priloženog, kako inače objasniti napuklu ali luksuznu tarabu oko avlije, sagrađenu od kitove kosti, iz izbijene kitove vilice, otočka bogastva nasljeđena iz pustolovne prošlosti, visoke svjetionike, stari grad kao lutkica, skockane ulice, velike kuće, vile i duboka groblja, zasuta šljunkom, školjkama i pločama, s mrtvačkim glavama, ispod kojih ne leže kršćani, već mornari.

Malo je, svugdje pa i ovdje, na Borkumu, likova, koji pamte vakat prije nudizma, ljudi, koji se sjećaju vremena kada su otočani bacali harpune i mreže, lovili ribu, danas se više ne ide na brod, već na bicikl, u supermarket, do frižidera, osim nekoliko njih koji profesionalno hvataju račiće, tone i tone račića, koji se kamionima šalju u Maroko na jeftino čeprkanje, da bi ih opet vratili natrag, na sjever Njemačke, na pakovanje, u frižidere, maksuz za komšiju, danas se živi od turizma i čudesnog napitka pod nazivom Biomaris, sjetio se biznismen da narodu prodaje morsku vodu, slanu, punu minerala, jedan deci – jedan euro, navalite vjernici, svugdje ima šarlatana i torabija, ali nije to ništa za njega, galeba jedriličara, iznad promenade, on ne maše krilima, već lebdi i dugo vreba, prije nego što pikira na prolaznika sa sendvičom, hičkokovski, uz računicu da će levat, prestrašen, ispustiti sendvič s račićima (Krabbenbrötchen) iz ruke, a sve što padne na zemlju, zna se, to je njegovo.