Aušvic propada. U prazne zatvoreničke barake uvukla se vlaga. Zidovi prokišnjavaju. Gasne komore su u lošem stanju. Koncentracioni logor gubi supstancu. Manjak novca. Muzejski sačuvano sjećanje na preko milion ubijenih ljudi erodira, upozorava Piotr Cywinski – šef fondacije «Auschwitz-Birkenau», koja vodi brigu o nesretnom memorijalnom centru na jugu Poljske. Zrno nade predstavlja ekpresna donacija Berlina teška 60 miliona eura. Da nije Nijemaca. Aušvic bi bio osuđen propast. Ne bi ga ni bilo. Onako kao što za mnoge već odavno ne postoji. Za 30 000 registrovanih neonacista u Njemačkoj, svaki treći od njih tupo spreman na nasilje, govore statistike Saveznog ureda za suzbijanje kriminala (BKA). To kažem čisto usput. Jer ako logori propadaju, zašto se onda i ove riječi ne bi raspadale. Ni riječ Aušvic više nije ono što prije bila. Hvata je hrđa. Ističe rok. Kriku dvadestog stoljeća dolazi kraj. Sad su druge riječi u modi.

Društo za njemački jezik (GsfdS) iz Wiesbadena proglašava najpopularniju riječ godine 2009. Klub lingvista se odlučio za složenicu «Abwrackprämie». Slobodan prevod: premija za krš. Čestitamo dobitnicima. Premija za krš podrazumijeva novčanu nagradu od 2500 eura za stari automobil prilikom kupovine novog. Nešto poput startnog kapitala za potrošača u krizi. Abwrackprämie nije ništa drugo već sinonim kratkovidne borbe protiv dugoročnog financijskog debalansa, čiji smo globalni svjedoci, i taoci. Hazarderi rješavaju aktualni crash sistema uzimajući kredit za idući. Da je njemačka riječ godine fotografija, na njoj bi se prepoznali kako sjedimo u zagrljaju kratkog užitka, zadovoljni kao u krilu Djeda Mraza, koji nosi istu bradu kao Karl Marx. Malo nas ga je strah. Ali smo ipak nasmijani. U rukama paketići. U njima novi autići. Brrrm.Brrrm.

To opet čisto usput. Budući da treba biti fer prema Volkswagenu, koji je ove godine zahvaljući državno financiranom starom gvožđu, prodao 30 posto više vozila. Zgodan profit. Bilo bi lijepo kad, za iduću sezonu, eksperti ne bi prognozirali jednak minus. Proširimo kontekst. Bocnuti njemačkim lingvističkim trnom godine, u oči nam upadaju slične prodajne inicijative, koje su također zaslužile da ih se ovdje dotaknemo kako bi ih što prije bacili na otpad prošlosti. Stimulativni instrument takozvane «premije na krš» 2009. u Njemačkoj nije bio primjenjivan samo na bacanje i kupovinu novih automobilčića. Bilježimo da su se konzumenti u prodavnicama imali priliku radovati novčanim nagradama za stare lonce, izlizane kašike, pohabane viljuške, bicikle, cipele, veš mašine i potrošene vibratore. Brrrm. Brrrm.

Omarska ne propada. Za razliku od Aušvica, rudnik željezne rude u blizini Prijedora je u dobrom stanju. Kapital je tu. Proizvodnja ide. Otkad je kompanija Arcelor Mittal prijedorskim logorašima izgradila spomen obilježje kažu da se iz Omarske nikad više rude izvozilo nije. Posla preko (mrtve) glave. Prostorije okrečene. Sve sređeno. Fajn. Ne kao u Aušvicu, koji ne samo da sam od sebe propada u zemlju, već ga ovih dana i lopovi pokradoše. Neukusan čin. Banda je došla noću i sa glavnog ulaza u logor skinula zahrđali natpis: «Rad oslobađa». Padao je snijeg. Motiv nejasan. Petorica lopova brzo uhapšena. Poljska policija kaže da se radi o običnim kradljivcima. Ilegalni skupljači starog gvožđa. Da ih nisu priveli, lično bih se zauzeo da se iz rudnika Omarska izdvoji ruda za novu željeznu tablu u Aušvicu. Bila bi to jedna transnacionalna gesta koja ne bi izjednačavala već spajala: «ARBEIT MACHT FREI». Radnicima bi svakako trebalo skrenuti pažnju da slovo B okrenu naopačke. Veliki trbuh gore, mali dole. Onako kako je to učinio hrabri logorski kovač Jan Liwacz (zatvorenički broj 1010) godine 1940. U znak protesta

Ponavljam: Papagaji u Kelnu su dobro informirani. Tajno uvezani. Iznad krovova milionskog grada na Rajni. Politika, kultura, društvo, sport. Zelene gradske ptičice znaju sve o nama. Bolje od žute štampe. Evolucija je egzotičnu zvijerku programirala da kratko leti (svaki stop nova vijest), mnogo pamti i još više ponavlja. Ko, šta, gdje, kako, zašto. Brz prolet informacija. Prosječan papagaj – perfektan reporter. Zahvaljući ovakvim i sličnim odlikama, evropske kolonije papagaja već više od četiri decenije prkose gradskoj divljini. To je tako u Londonu gdje je prve od njih Jimmy Hendrix svojevremeno pustio na slobodu. To je tako u Kelnu gdje su sami, za vrijeme karnevala, zbrisali iz kaveza. Upravo fascinantno, zar ne. Na putu ka gradskom groblju Melaten (glavna papagajska četvrt u Kelnu) jedan od pernatih reportera spustio se na zamrzli gelender Zapadnog Balkona, bez klizanja, sigurno i meko, kao aviončić djevica Dreamliner, Boeing 787, nakon probnog leta u državi Washington. Saznajemo da ptica raspolaže zanimljivim informacijama.

– Papagaju, druže stari. Šta ima novo?
– Kunduz, Kopenhagen, Bosna, Berluskoni, Božić, Buckingham Palace.
– Polako. Objasni mi najprije, kako vi, bivši kućni ljubimci, naviknuti na grijanje, preživljavate ovu zimaču?
– Svako biće ima svoj izvor topline.
– Plakatiraš, crvenokljunac. Valja nešto i pojesti. Gdje se hranite?
– Afganistanska prodavnica iza glavnog kolodvora. Kljucamo badem iz Kabula. Odozgo pošećeren. Zovu ga Noquol.
– Šta kažu Afganistanci o misiji njemačkih vojnika?
– Žao nam civila.
– Misle li oni da se međunarodne snage trebaju povući iz Afganistana?
– Tek onda ode sve u helać. Više pregovarati, manje ratovati.
– S Talibanima?
– Taliban je ko misli da su u brdima samo Talibani.
– Njemački političari, Merkel, Pipa, zu Guttenberg i ostala ekipa, kako ih komentiraju u Kunduzu, mora li neko od njih dati ostavku – nakon svjesno smrtonosnog napada na cisterne i ljude, 142 mrtvih?
– Žao nam civila.

Nakon razoružavajuće rečenice, kolega papagajski reporter, parkiran na gelenderu Zapadnog Balkona, osvrnuo se i na ostale novosti iz svijeta, zagrijavajući protočni bojler internacionalnog bulevara, prenoseći vruć haber o demonstracijama u Kopenhagenu, brbljajući o tome kako je medijski knez Berluskoni gađan minijaturom milanske katedrale, uprkos teškoj povredi, na putu ka bolnici, još jednom izašao iz auta među narod, krvav i slomljen, nek ga se vidi i zna da popularnost tako raste. Odakle mu svi ti detalji? Papagaj nije prešutio ni najnoviji plavi trač o princu Williamu, mladom nasljedniku britanske krune (baka bi da sin preskoči tatu) koji će se ovog Božića izgleda konačno zaručiti sa lijepom Kate (Waity-Katie). Još jedna bomba. Ptičica nas pri tom iznenađuje podatkom da se po britanskim kladionicama narod već nekoliko godina kladi na zarudžbu mladog princa (4:1), što nas naravno direktno upućuje na balkanski kladionačarski milje i ulogu bosansko-hercegovačkih mahera u ljubavnim šesnaestercima Buckingham Palace-a, posebno nakon spektakularnog blic-intervjua u Dnevnom Avazu s potpresjednikom Fudbalskog saveza Kantona Sarajevo, Mirom Pandžićem, u kojem funkcioner javnosti iskreno saopćava da se najbolje odmara “uz kladionicu“.

– Papagaju moj, zamisli da u najčitanijoj dnevnoj novini „Bild“ jedan njemački funkcioner ispali da se nakon posla najbolje opušta u kladionici?
– Žao nam civila.

Na primjer moj otac. On sa svoje sofe u Sarajevu šteka njemačku vremensku prognozu, jer onoj domaćoj (iz političkih razloga) ne vjeruje. Kad se oko 20:15 na programu ARD-a zakomešaju sivi oblaci, otac pomno analizira zapadno-evropske vjetrove, atlantske atmosferske pritiske, šarene meteorološke strelice, te na osnovu televizijskih vijesti iz Hamburga zaključuje hoće li sutra kiša pasti, jali sunce sjati u njegovoj Bosni. Taj čovjek čak i kad prođe strana vremenska prognoza s nosa ne skida daljinske naočale, već, svake srijede i subote, sa ekrana prepisuje njemačke loto brojeve, kako bi kasnije odigrao sličnu kombinaciju na bosanskom listiću. Ne bi li ga šta more biti strefilo. A mama? Mama još uvijek igra rođendane i baš je boli briga kakvo će sutra biti vrijeme. Ona već sto godina, dakle od rata, ne radi – tako da idućih dana ionako neće izlaziti van. Osim po hranu i lijekove. Za nju je svaki dan isti. Mama time, ako je vjerovati stručnjacima, uz najmanje pedesetpostotnu vjerovatnoću, dakle relativno tačno prognozira sutrašnji raspored oblaka iznad svoje neravne Bosne, budući da zlatna formula meteorološkog faha i dalje glasi: Kakvo je vrijeme danas, biće otprilike i sutra.

Na primjer Frank Schirrmacher. Izdavač konzervativnog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u skoro objavljenoj knjizi „Payback“ pažnju posvećuje sferi digitalnih oblaka. Schirrmacher ljudskom mozgu predviđa poraz i „deložaciju“ u prozračnu naoblaku interneta. Feljtonist podvlači aktualne bojazni internet-kritičara koji u svježem tehnološkom trendu, takozvanom Cloud Computing-u, vide sasvim novi oblik globalnog zaglupljenja. Iza koncepta Cloud Computing stoji ideja da se podaci i programi sa ličnog odnosno lokalnog kompjutera premjeste u svojevrsne digitalne oblake smještene na eksternim bjelosvjetskim serverima. Desi li se to, sve što će korisnicima kompjutera sutra trebati, biće tastatura, ekran i dobra veza sa internetom. Za velike igrače Cloud Computing obećava unosan biznis, jer na ovaj način upućenost na tuđu, tržišno definiranu distribuciju znanja dostiže stepenicu više. Algoritmi profita skriveni u visokim u digitalnim oblacima katapultiraće nas u stanje nepismenosti. Onda kada ne budemo imali pristupa internetu.

Na primjer čupavi neandertalac. I on je gledao u oblake. Buljio u vis. Nadao se boljoj budućnosti. Zamislimo zgrbljenog čovu kako u zaleđenoj njemačkoj dolini Neandertal, u blizini Düsseldorfa, hajmo reći prije 100 000 godina pogledom proročki secira vatirano nebo iznad Pranjemačke. Stegla zima a on čuči i bleji ispred memljive pećine vječnog neznanja – iznad koje će se, evo za koji tren, u vis vinuti stakleni neboderi rajnske metropole, glavni grad Sjeverne Rajne-Vestfalije, umrežen asfaltiranim ulicama, modernom kanalizacijom i brzim internetom. Na svakom ćošku šminkerski restorani, suši s nogu, skupi butici. Trotoarima će šetati zdrav, zubobijel narod, nasmijana djeca i roditelji u blještavom božićnom šopingu. Veseli potrošači skupljaće produkte kao neandartalci šumske bobice, haraće lovci na najjeftinije ponude, naoružani mobitelima, black berrijima, lap topovima i ostalim proljevskim probavljačima informacija, u kojima danas pliva sudbinska Konferencija o klimatskim promjenama u Kopenhagenu, kolege neandertalci, nešto je truhlo u državi Danskoj, iznad koje prijeti tmurni CO2 oblak industrijske arogancije, u čijem centru poput velikog globalnog kviska rotira glava predsjednika Obame, kojeg nagradiše Nobelovom nagradom za mir, iz vedra neba, Congratulations Mr. President, valjda zato što ove sedmice šalješ 30 000 vojnika u bitku, boj i pustinjske oblake pustog Afganistana, najveću i najkonfuzniju američku ofanzivu nakon tužnog Vijetnama.

Na primjer ja. Iznad područja Zapadnog Balkona u Kelnu kuljaju oblaci u obliku šarenih strelica, vihora, ciklona i anticiklona prikazanih na tv-ekranu moga oca u Sarajevu. Kamo sreće da makar on i mama dobiju na lotu.

Ovo je priča o građaninu Horstu. Sjeverna Njemačka. Gradić Osterode. Zimzeleni obronci Harca. Brda otprilike kao u srednjoj Bosni. Možda ne baš toliko visoka. Ali kad padne noć jednako mračna. Nacionalni park Harc poznat je po rijetkim zvijerkama i velikim piscima. Protiv demona samoće ovdje je, nekoć, perom mačevao tajni agent istine pod imenom Johann Wolfgang von Goethe. Gore, duboko, na dnu visinskih močvara Harca pisac Goethe pronašao je svoga Fausta. Tragedije prvi dio. Danas, ovim čudesnim gorskim vijencima patrolira građanin Horst. Prijevremeno penzionirani umirovljenik naoružan viškom svijesti. Šejtanska posla. Građanin Horst Nilges potpisao je pakt sa pravnom državom. On je Non-stop na dužnosti. Horst je civil saobraćajac u borbi protiv vječnog bezakonja. Preosviješteni građanin Horst drži rekord po broju podnijetih prijava protiv sugrađana koji krše saobraćajne propise. Ko se na ono malo asfalta u Harcu pogrešno parkira, Horst ga pismeno prijavi. Pravila su tu da ih se pridržavamo. Horst je shvatio smisao demokratije. U posljednih četiri godine 18 000 otkucanih. On je objektivan. On ne pravi razliku. Gradić Osterode broji svega 24 000 žitelja. Nema koga taj nije. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Čuvajte se Horsta!

Pljunuti Robert Deniro u ulozi civilno okuraženog „Taksiste“ u New Yorku, građanin Horst smireno kruži mjestašcem Osterode, njemački šerif u malom neupadljivom automobilu azijske proizvodnje. Svaki dan, skoro na svakom koraku, haman na svakoj krivini zapisujući tuđe prekršaje. Horst nosi košulju na kockice. Pokraj njega, nadohvat ruke: komad papira, obična olovka, digitalna kamera: „Evo ga, vidite, tu se nikako ne smije parkirati. Ima znak. Apsolutna zabrana. Dajder to penkalo.“ Horst voli istinu. Horst vodi ratove. Horsta ne vole. Većina sugrađana smatra da je Horst jedan običan cinkaroš. Zovu ga usred noći. Prijete. Bacaju kamenje na kuću. Tjeraju ga sa ulice. Prozivaju u lokalnim novinama. Pišu ružna pisma. Ostavljaju masne poruke. Sve. Samo to da je Horst ranije bio njihov junak, to više niko ne spominje. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Čuvajte se Horsta!

Da prije osam godina nije bilo budnog građanina Horsta u mjestašcu Osterode bi troškovi komunalnih usluga mjesečno iznosili 60 pfeniga više! Horst se rado prisjeća sretnih dana, kada se na sudu borio protiv ilegalnog poskupljenja komunalija. Oštrim argumentima, preciznom računicom, upornim pismima ovaj pošteni građanin stopirao je pljačku naroda. Tada su presretni sugrađani dobili 490 000 ondašnjih maraka natrag. Bili su to svijetli dani – Horsta Nilgesa prozvaše narodnim herojem („Volksheld”). Lokalni list slavio je njegovo ime i vrlo je žalosno to da se u istim tim novinama evo sad ismijavaju kako je Horst, nedavno, nakon nekakvog udesa policiji prijavio pogrešno parkiranje bolničkog helikoptera na cesti B243. Tužna je sudbina zaboravljenih boraca. Oni koji su ti jučer tapšali po ramenu, danas ti na dom bacaju kamenje. Horst je latentno ljut. U njemu kipi. To se na njemu ne primjećuje. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Čuvajte se Horsta!

Bitka je izgubljena. Ali ne i rat – koji je svakako stariji i uvijek trajniji od kratkoročnih komunalnih podviga, sporadičnih saobraćajnih prekršaja. Građanin Horst Nilges iz gradića Osterode unatrag dvadeset godina ispisuje kritički nadahnuta pisma, šalje ih na adresu bitnih političara u Bundestagu. Možda bi Evropa bila bolja da neko u Briselu jednom stvarno prelista Horstove prijave. Šta misli Mihael Gorbačov o Horstu? Zašto mu nikad nije odgovorio? Da li je Pentagon ozbiljno razmišljao o idejama običnog Nijemca. Zna li taj Obama da je čuveni Goethe najplodnije ideje otkrivao u tamnom vilajetu njemačkog Harca? Zašto niko ne reaguje na 60 000 Horstovih pisama poslanih u bijeli svijet? Vjerovatno nije vakat. Doćiće. Sve do tad, primite savjet, prijatelji daleki: Ako ikada budete dolazili u Njemačku, dobro pripazite gdje ćete ga priparkirati. Horst pravdu vidi. Jer Horst pravdu traži. Ćuvajte se Horsta!