Zapadni Balkon u Boliviji

Hronično hipnotizirana daljinom, delegacija Zapadnog Balkona posjetila je Plurinacionalnu Državu Boliviju. Čitajte u nastavku: Novosti iz lavirinta Inka. Iz života andskih šarplaninaca. Žabolov na jezeru Titikaka. Crtice s puta.

El Alto. U prevodu: «Visoko». Bivše predgrađe La Paza. U međuvremenu milionski grad. Najviši aerodrom na svijetu (4000 m). Male mašine se ovdje penju kad slijeću. Moj avion je internacionalno velik. Ja se naivno spuštam. Nebo iznad Bolivije ima boju beskonačnog intermeca, s bivše-jugoslovenske televizije. Iz prošlosti pišti frula neznanja. Jedina slika o Andima: «Kondorov let». Dolje, na zemlji, orgulja stvarnosti ubija predasrude. Dimnim signalima. El Altom gore automobilske gume. Taksisti u štrajku. Organizirani protest Indijanaca protiv zabrane alkohola za volanom. Vatra i transparenti. Bijes i uzvici. Na meti: Evo Morales. Bivši uzgajivač koke. Prvi «autohtoni» predsjednik Bolivije. Džaba minimalci penzionerima. Zalud školarina djeci. Džaba ti što si naš. Ko ljudima ukine flašu. Evo ti belaja.

Iza zakona protiv alkoholizma stoje statistike. Udes za udesom. Na takozvanoj najopasnijoj cesti svijeta («El Camino de la Muerte»), koja se vrtoglavo spušta s vrha Anda ka tropskim predjelima, svakog dana makar jedna mrtva glava. U prosjeku. Zapaljene gume štrajkača brzo se gase. Plamenu i ljudima na visokoj visini fali kisik. Protesti jenjavaju. Turistima također. U hotelu prva pomoć: balon čistog oksigena. Pogled kroz prozor. La Paz. Saobraćajni haos ne prestaje. Sred grada skakuću crno bijele zebre. Propete na zadnje dvije noge. Studenti u kostimima simuliraju pješačke prelaze. U parku «Jardín Botánico» momak u dresu Wolfsburga. Ne vidi mu se broj. Na lancu gorostasan pas. Koji bezbrižno kaki. Putniku blisko stvorenje iz jugoistočne Evrope. Original šarplaninac. Taj ovdje nema problema s disanjem. Na visini zadatka.

Centralna Bolivija. Potosi (4070 m). Najviši šeher na svijetu. Nekoć vrlo bogat. Zaboravljeni grad u podnožju bogatog brda: «Cerro Rico». Stoljećima najplodnija žila srebra na globusu. Hiljade i hiljade izvezenih tona. Srebro nad srebrom, odavde sve do Španije. Golemi most preko Atlantika. Premazan krvlju. Znojem rudara. Marcelito i Gabriel ispred drvene kolibe na ulazu u blatnjavi kop. Na glavama kape sa srebrenim petokrakama. U ustima listovi koke. Žvak. Žvak. Tradicija. Sveta biljka. Danas je ponedjeljak. Marcelito i Gabriel ne rade. Jučer je bila nedjelja. Tim danom rudari piju, pa se danas odmaraju. U rudniku ionako više nema mnogo srebra. «Idućih pet-šest godina možemo još čeprkati. Šta ćemo onda?», pita Marcelito. Ja glupo odgovaram: «I moj otac bio rudar. Bosna. Rudnik željezne rude Ljubija.» Nikad čuli. Ispod prljavih nogu siromašan grad. Ubijen. Porobljen. Opljačkan. U bolivijskoj Srebrenici od srebra ništa ostalo nije.

Grad Sucre. Glavni grad Bolivije. Ovdje je nešto ostalo. Od kolonijalnog bogatstva. Univerzitet. Bijele kuće. Drvene verande. Andaluzijski flair. Jajce u Andima. Narodno-oslobodilački gledano. Mjesto u kojem je donesena prva južnoamerička deklaracija nezavisnosti od Španske krune, 25. maja 1809 godine. Nešto kao panamerički Mrkonjić. Kolijevka njihovog ZAVNOBIH-a. Grad u kojem je 1825. rođena zemlja, nazvana po Simonu Bolivaru. Libertadoru koji je se borio za bratstvo i jedinstvo u Južnoj Americi. Slično nesretnom revolucionaru Che Guevari, koga su 250 godina kasnije, baš ovdje, u blizini Sucrea ubili dušmani. I od njega je nešto ostalo. Griva, kapa i brada. Na majicama kratkih rukava. Na šarenim štandovimo. Na trgu 25. Maja. Po kojem se poput malih miševa vrzmaju crnom mašću zamazana indijanska djeca. Pobiše se između sebe. Oko svakog stranca. Ne bi li mu prvi očistili cipele.

Nekoliko stotina kilometara sjevernije. Jezero Titikaka (titi – tigar, kaka – stijena). Kupih si šešir. Stavih ga na glavu. Nek se zna da je od slame. Dnevna temperatura 25. Noćna blizu 0. Isti Semir Osmanagić. Velika, hladna voda. 300 metara dubine. Na 3800 metara visine. Na Otoku Sunca, tamo gdje je prema vjerovanju Inka Bog stvorio čovjeka – nigdje nikoga. Napušten stari lavirint. Kamen na kamenu. Bez maltera. Šta su oni znali da mi ne znamo? Nigdje duše da zaluta. Osim mene. I šake turista. Francuski par u bračnoj svađi. Šutljivi gringo iz Texasa. Čupavi mladi Argentinci bez novca da se vrate kućama. Nadomak lavirinta, za kamenim žrtvenim stolom, indijanski vrač iz plemena Aymara. Crvena vunena kapa. Poklopci preko ušiju. Usamljena turistička aktrakcija. Čara bara oko starije gospođe iz Austrije koja bi da rodi.

Ljudi poput nje putuju zbog želja. Na dnu jezera Titikaka pustolovac Jacques Cousteau tragao je za zlatom Inka. Nije ga pronašao. Ali je zato gnjureći otkrio novu vrstu životinje. Endemsku žabu, koja samo ovdje živi – 60 cm veliku. Kažu da je do dan danas niko nije vidio kako izranja na površinu. Po svjež zrak. Krek. Krek. Neka ovaj tekst bude moja žaba.