Miš je delfinu čovjek
Ništa protiv vukova. Ali čovjek je čovjeku čovjek. Empatija je tekovina evolucije. Uživljavanje u drugog ima biološkog smisla. Socijalnu funkciju. Projekat za podržati. Zakon jačeg je precijenjen kao švicarski franak. Borba za opstanak? Hobbes i Darwin pretjeruju. Pisci su pisci. Životinje su raja. Naučnici su, nedavno, posmatrali kako miševi pomažu jedni drugima iz kaveza. Potom dijele čokoladu. Pola-pola. Dvije čimpanze se nikada ne bi posvađale oko kriške bostana. Rijetko. Dođe li do hampe, u priču ulazi treći majmun, razumno ih rastavljajući: „Čekaj, stani, polako!“ Dokazano. Kamerom snimljeno. U životinjskom carstvu caruje drugarstvo. Delfini vole društvo. Plivaju cijeli život zajedno. Desi se, kad jedan od njih padne u nesvijest (šećer?), ekipa ga prihvati ispod pazuha, iznese na površinu. Neka jaran dahne, dođe sebi. Kad bi se kakvi miševi našli blizini, siguran sam da bi ga ponudili čokoladom. Jer miš je delfinu čovjek.
Konkretan prijedlog: Zijevanje (str.„pandikulacija) kao zaštitni znak globalne empatije. Borci za ljudska prava na zastavu bi trebali staviti Tarzana, gospodara džungle, kako pandikulari. Evo zašto: Nizozemski profesor Frans de Waal (Princip empatije, 2009.) prijavljuje slučaj kako je tokom jednog predavanja na sveučilišnom platnu analizirao strašno zanimljiv slide show sa slikama zijevajućih konja, lavova i majmuna. Nije dugo trajalo dok kompletna sala, studenti i profesori, nisu počeli širom otvarati usta. Primjer akademskog zijevanja koje probija barijeru između čovjeka i zvijeri, sugerira da je ulazak u tuđu kožu, suosjećanje, radikalno moguće. Postavlja se logično pitanje – zašto okolnosti nisu uvijek povoljne? Drugim riječima, zašto, kad i kako empatija biva blokirana? Jedan od odgovora vjerovatno čuči u ograničenoj svijesti o plemenu. U tamnom vilajetu onoga nečega što se danas popularno naziva identitet nacije.
Jer kako drugačije objasniti seriju odvratnih ubistava nad strancima u Njemačkoj, natenane izvedenih, tokom proteklih desetak godina, ako ne kroz očiglednu blokadu empatije prema žrtvama. Umjesto da policija zločince ganja duž i poprijeko neonacističke scene, ona ubijene, zbog drugačijih krvnih zrnaca, posthumno sumnjiči za „sitni kriminal“. Da su njemački mediji imali više pameti i senzibiliteta, a manje nacionalnog identiteta, kolege novinari žrtve bi opisivali kao očeve, dobre komšije, obične porodične ljude. Možda bi se tad neko bio zamislio. Međutim, ne. Pričale su se priče o Turcima. Upravo iz tog razloga nesretna Semiyu Simsek, kćerka ubijenog cvjećara Envera Simseka, u okviru krivične istrage, njemačkim inspektorima morala je odgovarati na pitanja kao što su: „Da li vaš otac ima oružje (…) i ko su njegovi neprijatelji?
Naravno. Njemačka je, ipak, do određene mjere, historijski cijepljena protiv rasizma. Zbog toga su porodice žrtava ovih dana dobili izvinjenje od kancelarke Angele Merkel. Bolje ikad nego nikad. U Berlinu je upriličena pristojna komemoracija, uz prisustvo poslanika, državnih i ustavnih organa, predstavnika zemaljskih vlada. Minuta šutnje u čast ubijenih. Empatija je uspostavljena, zahvaljujući sjećanju na denacifikaciju nakon Drugog svjetskog rata. Jedva. Šta onda reći za Bosnu i Hercegovinu gdje nacionalna blokada suosjećanja predstavlja tenor stranačkog programa, konstitutivni komad identiteta. Prije tačno 20 godina na košarkaškom igralištu u Prijedoru prijatelj Ćiro mi je prijetio: „U gradu vas može ostati samo 13-15 posto, više od toga stvarno ne ide.“ Ćiro i ja smo tada bili klinci. Danas ništa pametniji. Iz njegove rečenice zuri provalija preko koje ne preskoči stotinu konja, lavova i majmuna. Bolje im je zijevati. Dok ne postanemo ljudi.
