Osveta prijedorskih puževa
Pred rat smo bili djeca. Padala je kiša. Pa je granulo sunce. Od nekog smo čuli da su u grad stigli Talijani. Dotad Talijana u životu nisam vidio. Neću ga niti onda vidjeti. Prvog 3D Talijana upoznaću nekoliko ljeta kasnije u Njemačkoj, na košarkaškom treningu, u predgrađu Kelna. Giulio. Metar i žilet. Dobar šut. Bon, Frankfurt, Štutgart. Na ramenu Zenica. U svakom gradu jedna švalerka. Od nekog smo čuli da su došli kupovati puževe. Jedu ih, kažu, ko ćevape. U Rimu. Zgrabili smo priliku. Krenuli u akciju. Koliko skupimo skupimo. Prodaćemo ih Talijanima. Koliko daju daju. Dan je bio topao i vlažan. Ubrali smo motke. Znali smo gdje se skupljaju.
Plemenitost puževa mi je tada bila strana. Danas sasvim drugačije razmišljam. Da li je kasno za kajanje? Budućnost pripada pužarstvu. Na Univerzitetu Clarkson (New York) objavljeno je naučno evanđelje, desila se prekretnica, breaking news glasi: Puževi proizvode električnu struju. Mekuščeva anatomija, milosrdno srce, šećer u krvi i šupljina tijela nude idealan prostor za uštekavanje katode i anode. Princip jednostavan. Ubušiš dvije rupice u kućicu, spustiš elektrode u krvotok. Toliko o tome. Puž u džep. Put pod noge. Suprotno standardnim (metalnim) baterijama, katalizaciji sagorijevanja (šećer i kisik) nužan je dotok prirodnih enzima. Tehnički detalj.
Praktična implikacija: Puževi kao baterije za smart phone, laptop ili tablet kompjuter. Pitanje je dana kad će se na tržištu pojaviti prvi iPuž, Samsung Golać Galaxy i Smeđi Toshiba Hrapavac. Još bolje: svako sa sobom nosi svog ličnog puža ekološki ga startajući samo tamo gdje zatreba («Pužu mužu, pusti roge van!»). Evgeni Katz s Univerziteta Clarkson ponosno javlja da životni vijek elektronskog mekušca, bez većih investicija u sledovanje i remont, iznosi više mjeseci. Kao gorivo preporučuje se mrkva. Bude li se tehnika razvijala u tom pravcu, a izgleda da hoće, globalna svakodnevica na pužni pogon postaje vrlo izvjesna. Svi ćemo jednog dana biti ovisni o njima.
Čovječanstvo će u budućnosti uzgajati goleme puževe. Uslijed povećanja potrošnje životinja će rasti, biti sve veća. Živjećemo u njihovim, ne oni u našim kućama. A onda. Jednog vlažnog, toplog ljeta kad nam najviše bude potreban, puž će kanselovati proizvodnju. Ugasit će se svjetlo, neće raditi klima, kompjuter, veš mašina, frižider niti šporet. Pad sistema. Prestravljeni subjekt čamiće u mraku, na balkonu, preklinjajući sluzavog boga struje: Pužu mužu, pusti roge van. Pužu mužu, pusti roge van. Zašto mi to činiš? Titanski izvor energije će te tada ticalima taknuti ravno u dušu – i prekinuti stogodišnji zavjet šutnje. Puževa rečenica pokrenuće lavinu potisnutog: «Sjećaš li se šta si mi radio u Prijedoru?»
