Češkanje zabranjeno!
Kontemplativno proklinjući ubod komarca, kao baba bradavicu, svjestan činjenice da crvenilo više svrbi sto ga više posmatraš, dokolicom zakovan za balkonsku stolicu, dolazim do jednog i jedinog mogućeg zaključka: Svrab, kao kardinalni simptom alergije, treba shvatiti ozbiljno. Mlađeg brata medijski isturenog bola ne smijemo podcijeniti. Mangup. Niti mu podilaziti. Ima još štošta da sa sazna o svrbežu. Češkanje ne pomaže. Potpuno suprotno, češanje samo potpiruje alergeni požar patnje pokrenute inicijalnom injekcijom histamina – iz pljuvačke intuitivno hinjskog, krvoločnog komarca. Grebanje rane tradicionalno obrađuje površinu problema. Proizvodi upalu koja proizvodi češkanje što potencira upalu. Kreme, kapljice, kortizoni ublažuju simptom, ali ne rješavaju misteriju. Od čega se sastoji biće svraba? Gdje leže njegovi korijeni? Kako ga dugotrajno suzbiti? Samo su neka od pitanja na koja nauka i nacija ne pronalaze odgovor.
Čak i ako objeručke prihvatimo svježe naučno krštenje svraba kao samostalnog subjektivnog osjećaja, medicina je nedavno pronašla autonomnu strunu u nervnom sistemu zaduženu za transport impulsa od kože ka mozgu, opet ćemo jednako zastati ispred zagonetne pojave psihogenog svrbeža (pruritus sine materia) hronično fabricirane kožne pojave, čije faktore u cjelini ne poznajemo. U igri su, možemo samo pretpostaviti, negativni afekti straha i agresije, psihoglasni višetaktni motori fanatizma u dogmatizma, ovdje citiramo njemačkog dermatologa i filozofa Dr. Alfred Levija, koji su u stanju, kad im se pruži prilika, uništiti cijele civilizacije, povijest nudi pregršt primjera. Ne da se dokazati, ali je gotovo ziher da su ljudske ideologije produkt nekog vražjeg svraba – da je svaki veliki diktator veliki češkator. Alfred Levi, pripadnik škakljivog puka zna o čemu govori, uzmemo li u obzir kako su njega i ostale Jevreje, čisti Nijemci, jednoć poput buha namjeravali istrijebiti.
Naravno, to zakon dijalektike nalaže, od svraba niti buha nije zaštićena. Međutim. Da li je štetočini dozvoljeno počešati se? Jeste kad je niko ne vidi. Sjećam sam se kako bi otac, u tom kontekstu, davno je to bilo, tokom rata, ljeto devedesetdruge, u dobrovoljnom kućnom zatvoru, logori su radili punom parom, u dnevnoj sobi, znao zavrnuti potkošulju i nježno zamoliti mamu: „De me stara malo počeši“. Simpatični svrab, u ovom iznimnom slučaju, funkcionira kao katalizator socijalne njege, preostala bračna karika, inkarnacija roditeljskog erosa u ascendentu prijedorskog tanatosa. Dakako, u svojoj pozitivnoj varijanti svrab se ljudima također ukazuje kao simptom ozdravljenja, recimo, ispod gipsa slomljene noge fudbalera odnosno ili u obliku debele kraste na ramenu preživjelog vojnika – rane koja zarasta u ožiljak, dakle u sjećanje, dakle u onu jednu tanku liniju nazovimo je: trag zaborava. Nažalost, i ovdje vrijedi pravilo da svako iole dobronamjerno češanje, u krajnjoj konsekvenci, opasnosti izlaže civilne žrtve.
Zbog toga svrab valja, generalno, do daljnjeg, koliko je to moguće, ignorirati. Uješće nas u životu, ako ne ujedu, na hiljade komaraca, ovakvih i onakvih. Imaćemo odbojnih reakcija, ako ne budemo imali, ovakvih i onakvih. Jer nema na šta nismo postali alergični. Kožna furtutma ne staje. Otkako je bečki pedijatar Clemens von Pirquet 1906. godine izmislio pojam alergije, definiravši ga kao „moć tijela da reagira na strane tvari.“ A star was born. Za vrijeme Pirqueta alergija je malo koga svrbila. Ljudi su imali druge probleme, druge onda mnogo modernije bolesti. Većina osjetljivih je bila nervozna. Još ne alergična. Epidemija savremenog civilizacijskog svraba nastaje u drugom dijelu dvadesetog stoljeća, niko ne zna tačno zašto i kako: Ekološke promjene? Higijeniziranje svakodnevice? Hipersenzibilitet postmodernog subjekta? Da li fantom svraba stanuje u našoj glavi ili na koži? Možda na balkonu. Četvrti sprat. Ubiješ komarca, riješiš problem?
