U oblacima Neandertala
Na primjer moj otac. On sa svoje sofe u Sarajevu šteka njemačku vremensku prognozu, jer onoj domaćoj (iz političkih razloga) ne vjeruje. Kad se oko 20:15 na programu ARD-a zakomešaju sivi oblaci, otac pomno analizira zapadno-evropske vjetrove, atlantske atmosferske pritiske, šarene meteorološke strelice, te na osnovu televizijskih vijesti iz Hamburga zaključuje hoće li sutra kiša pasti, jali sunce sjati u njegovoj Bosni. Taj čovjek čak i kad prođe strana vremenska prognoza s nosa ne skida daljinske naočale, već, svake srijede i subote, sa ekrana prepisuje njemačke loto brojeve, kako bi kasnije odigrao sličnu kombinaciju na bosanskom listiću. Ne bi li ga šta more biti strefilo. A mama? Mama još uvijek igra rođendane i baš je boli briga kakvo će sutra biti vrijeme. Ona već sto godina, dakle od rata, ne radi – tako da idućih dana ionako neće izlaziti van. Osim po hranu i lijekove. Za nju je svaki dan isti. Mama time, ako je vjerovati stručnjacima, uz najmanje pedesetpostotnu vjerovatnoću, dakle relativno tačno prognozira sutrašnji raspored oblaka iznad svoje neravne Bosne, budući da zlatna formula meteorološkog faha i dalje glasi: Kakvo je vrijeme danas, biće otprilike i sutra.
Na primjer Frank Schirrmacher. Izdavač konzervativnog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u skoro objavljenoj knjizi „Payback“ pažnju posvećuje sferi digitalnih oblaka. Schirrmacher ljudskom mozgu predviđa poraz i „deložaciju“ u prozračnu naoblaku interneta. Feljtonist podvlači aktualne bojazni internet-kritičara koji u svježem tehnološkom trendu, takozvanom Cloud Computing-u, vide sasvim novi oblik globalnog zaglupljenja. Iza koncepta Cloud Computing stoji ideja da se podaci i programi sa ličnog odnosno lokalnog kompjutera premjeste u svojevrsne digitalne oblake smještene na eksternim bjelosvjetskim serverima. Desi li se to, sve što će korisnicima kompjutera sutra trebati, biće tastatura, ekran i dobra veza sa internetom. Za velike igrače Cloud Computing obećava unosan biznis, jer na ovaj način upućenost na tuđu, tržišno definiranu distribuciju znanja dostiže stepenicu više. Algoritmi profita skriveni u visokim u digitalnim oblacima katapultiraće nas u stanje nepismenosti. Onda kada ne budemo imali pristupa internetu.
Na primjer čupavi neandertalac. I on je gledao u oblake. Buljio u vis. Nadao se boljoj budućnosti. Zamislimo zgrbljenog čovu kako u zaleđenoj njemačkoj dolini Neandertal, u blizini Düsseldorfa, hajmo reći prije 100 000 godina pogledom proročki secira vatirano nebo iznad Pranjemačke. Stegla zima a on čuči i bleji ispred memljive pećine vječnog neznanja – iznad koje će se, evo za koji tren, u vis vinuti stakleni neboderi rajnske metropole, glavni grad Sjeverne Rajne-Vestfalije, umrežen asfaltiranim ulicama, modernom kanalizacijom i brzim internetom. Na svakom ćošku šminkerski restorani, suši s nogu, skupi butici. Trotoarima će šetati zdrav, zubobijel narod, nasmijana djeca i roditelji u blještavom božićnom šopingu. Veseli potrošači skupljaće produkte kao neandartalci šumske bobice, haraće lovci na najjeftinije ponude, naoružani mobitelima, black berrijima, lap topovima i ostalim proljevskim probavljačima informacija, u kojima danas pliva sudbinska Konferencija o klimatskim promjenama u Kopenhagenu, kolege neandertalci, nešto je truhlo u državi Danskoj, iznad koje prijeti tmurni CO2 oblak industrijske arogancije, u čijem centru poput velikog globalnog kviska rotira glava predsjednika Obame, kojeg nagradiše Nobelovom nagradom za mir, iz vedra neba, Congratulations Mr. President, valjda zato što ove sedmice šalješ 30 000 vojnika u bitku, boj i pustinjske oblake pustog Afganistana, najveću i najkonfuzniju američku ofanzivu nakon tužnog Vijetnama.
Na primjer ja. Iznad područja Zapadnog Balkona u Kelnu kuljaju oblaci u obliku šarenih strelica, vihora, ciklona i anticiklona prikazanih na tv-ekranu moga oca u Sarajevu. Kamo sreće da makar on i mama dobiju na lotu.
