Najbolji trač na svijetu, kunem se
Evo i zašto. Što duže vremena provodim na Balkonu – sve sam upućeniji. Sve više znam. Fiksiram, prepoznajem, sortiram. Stvarnost bolje tabirim. Odozgo bistrije vidim. Sočivo dokolice – moja dioptrija. Dijalektički se češkam. Gdje god zasvrbi. Čeprkam po saksijama. Činim očnu gimnastiku. Pipkam tastaturu. Grickam olovku. Čačkam mečku. Sa sigurne teritorije. Na visini zadatka. Sa četvrtog sprata. Mogu o čemu god. Komentar o situaciji u Afganistanu? Tu sam. Nekoliko plastičnih redova o zagađenju Tihog okeana? To mi je dužnost. Nešto o blagodatima i zloupotrebi interneta? Bez brige. Glad, kriza, rat, mir, primirje. Livade, šume, brda i planine. Turizam i terorizam. Life-style, masovne grobnice, fudbal, filozofija, religija, izbjeglice i nauka? Uradiću, prika. Vulkani na Islandu? Konflikt u Sudanu? Povratak Roma na Kosovo? Riža u Kini? Smrt u Palestini? Skandal u katoličkoj crkvi? Samo daj. Seks u ćelijama krušnog kvasca? I pogača bi sine.
Profesija diletanta nije laka profesija. Pogotovo u svijetu u kojem vladaju idioti u svojoj struci. Onesviješteni stručnjaci. Javni prostor opterećen je mišljenjima eksperata. Busije znanja su zauzete. Nemojmo se nekome miješati u posao. Da se oni nama ne bi miješali. Takvom društvu prijeko su potrebne odgovorne tračibabe. Interdisciplinarni diletanti, svjesni svog statusa. Dovoljno naivni da se petljaju u nešto što ne razumiju. Zašto ne tračati o milijardama eura uloženih u čudesni ubrzivač čestica u Švicarskoj. Zato što se obični smrtnici ne kuže u fiziku? I nikada neće saznati kako je nastao univerzum. Za razliku od naučnika – za koje prepametni novinari eksperti u udarnim njemačkim vijestima najozbiljnije kažu da će im trebati još otprilike nekoliko godina, dok je ne formuliraju. Formulu kosmosa. Konačno. Stvarno?
Diletantski princip trača ima smisla. „Rekla-kazala“ ima socijalnu funkciju. Kao instrument kontrole, praksa društvene samozaštite. Cilj je tračati o relevantnim pitanjima, u koja inače ne barkamo. Jer se ne usuđujemo. Ili ih ne primjećujemo. Dok sa one strane ograničenosti, profesionalno deformirani nesmetano akumuliraju kratkoročni kapital neznanja, dugoročno zadužujući sve nas. Represiju tuđe struke prihvatamo šutke, kao common sense, zdravu, nepreispitanu istinu, uz pomoć koje kocka moći odlučuje gdje i kako kupovati akcije, voditi ratove. Otračajmo i to da ulogu glasnogovornika gluposti pritom preuzimaju nekritički mediji, koji zavodljivom brzinom informacije centrifugalno ispiraju mišljenje i stavove ljudi – kroz čija biračka tijela, kost, kožu, bolest, ljubav, budućnost i slobodu se precijenjeni projekat demokratije na koncu svakog konca legitimira.
Svak se svojom mukom pozabavio. Malo je velikih problema. Da li ih je stvarno malo. Ili ih mi ne vidimo? U katakombama zatucanosti moćno mucaju marionete nacije i izmišljaju partikularne konflikte. Kad je u Woodstocku kvasac nadolazio – sve je bilo jasno. Danas, takozvana svjetska politika u ime globalnog boljitka goni i proizvodi fantome terorizma. Plašeći nas atomskim bombama. Praveći se da svoje oružje uništava. Eto materijala za trač. Ozbiljnog. Ovih dana fin dio njemačke javnosti protestira protiv upotrebe nuklearne energije. Stvarne atomske bombe. Stari reaktori škripe. Stalna skladišta za otpad ne postoje. Radioakivno smeće ostavljamo potomcima. Neka njima zrači, hiljadama godina. Uprkos tome, njemačka vlada iz ekonomskih razloga namjerava produžiti rad reaktora, za još nekih dvadesetak godina. Iako alternativni izvori energije evidentno ferceraju. Valjda zato što Francuska, Italija, USA i ostala raja to također čine. Pa se mora u korak. S nevremenom.
