Drvokradice ljubavi

Vijesti iz zemlje. Prva saksija lijevo. Raste li raste. Balkonska puzavica. Buja li buja. Ne znam joj ime. Anonimna penjačica. Povijuša vazdušnih korijena. Cvijet bijele boje. Naslijeđen od bivše stanarice, prabalkonke koja je svojevremeno ljute bitke bila protiv kovrčave komšinice odozdo, usamljene kompjuterašice, zato što joj je ova, iz osvete za buku, krvoločno trpala žvakaće gume u bravu od poštanskog sandučića. Terorizam s trećeg sprata. Da drugi nisu ratovali mene ovdje ne bi bilo. Puže li puže. Zapadnobalkonski čarobni grašak. Pup do pupa. List do lista. Cvijet do cvijeta. U usporenom snimku. Na putu ka nebu. Barack Obama za tridet godina slijeće na Mars. Nastavi li ovo brzinom, moja puzavica do tad vjerovatno stiže do potkrovlja. Sprat više. Najmanje. Volio bih joj makar znati ime. Njoj je to sasvim svejedno.

Nebitno šta kažu rejting-agenture. Ona tvrdoglavo raste. Otima se, sama od sebe. Poput samoniklog hrasta u okrugloj saksiji preko puta. Odakle mu sjeme? Hrastić sto posto. Desetak centimetara visok. Znam mu list. Jer smo iste takve imali u Prijedoru. Na zemljištu okolo vikendice. Prije nego što su ih posjekli. Ukrali. Nakon što su opeljušili malu kućicu na Sani. Biće da su komšije vidjele ko nas je opljačkao. Ili su to možda učinili oni? Roditelji se do danas nisu usudili upitati. Niti obići imanje. Ruševine prošlosti, torzo sretnih vremena, koje štrči pokraj Sane. Desi se da protjerani nekad prođu istom cestom. S lijeve strane rijeka. Na desnoj imovina koja je na papiru i dalje tvoja. Za koju ti se mrzi boriti. Ali je još uvijek ne daš. Sigurno je hrast. Nema šta drugo biti. Skoro dvadeset godina kasnije. Pušta korijene. Na Zapadnom Balkonu.

I ovdje kradu. Ne hrastove. Već breze. Uoči 1. maja. Proljetni običaj kojim muškarci iskazuju i dokazuju ljubav. Zbog emancipacije, svake prestupne godine isti delikt počinjavaju žene. Šarenom trakom okićeno drvo postavlja se pod pendžer simpatije. Usred noći. Što veća breza, to veći junak. Majska stabla ljubavi se također mogu kupiti ili naručiti na legalan način. U međuvremenu postoje taksi preduzeća („Maibaum-Taxi“), oni drveća po želji ekpresno isporučuju na datu adresu. Noćna pošta. Pet metara dugačka breza. Pri sandučiću. Narudžbe stižu iz Luksemburga, Belgije i New Yorka. Ali nije u tome fol. Za mnoge muškarce draž leži u krađi. Zbog emancipacije, svake prestupne godine i za žene. Gradom, predgrađem, parkovima i periferijom tada švrljaju drvokradice. Žagama naoružane grupe muškaraca u potrazi za nevinim brezama. Svake prestupne. Zna se.

U ljubavi i ratu je krađa dopuštena. Zanimljiva varijanta dešava se u sitne sate, malo prije zore, ranog 1. maja. Najodvažnije drvokradice u akciji. Prvomajski odmetnici. Mrtvi, hladni, pijani. Još uvijek bez plijena i žage. Jer oni ne koriste žage već kliješta. Uz pomoć njih mangupi ciljano pokradaju druge drvokradice, probrano mažnjavajući već postavljena stabla. Eliminirajući špagu, žicu i konkurenciju. Prisvajajući tuđi izraz ljubavi. Sutradan, kad se mlada probudi. Ili ga ima, ili ga nema. Ako je tu, onda ima tu i da ostane. Cijeli mjesec. Tek krajem maja se od drvokradice očekuje da makne majsku brezu. U znak zahvale domaćin mu tom prilikom poklanja gajbu piva. „Živ bio, zete.“ Ponekad se maj se zna odužiti. Desi se da ljubav u međuvremenu pukne. Da drvokradici ne pada ni na kraj pameti da ukloni svoj dokaz ljubavi. „Nek ga sama nosi dođavola!“ Katkad majska breza mjesecima zna štrčati uz šupalj oluk, podsjećajući na propalu romansu. Njoj je to sasvim svejedno. Kad su je ionako već odavno ukrali.