Električni konj demokratije
Bicikl na struju. Tiho zuji. Ispod Zapadnog Balkona. E-bike. Široke gume. Između pedala, na poprečnoj cijevi, limeni sanduk. U njemu elektro motor. Guvernal u chopper fazonu. „Born to be wild.“ Jahač na sicu od kože zove se Mark Kayser. Bivši marketinški savjetnik Mercedes-Benza blagovremeno je bio namirisao krizu, napustio auto industriju i krenuo u sasvim drugom pravcu – otvorivši prodavnicu električnih bicikala u Kelnu. Novo tržište. Nova nafaka. Novi life-style. Budući da se na globalnoj pijaci Mark Kayser ne može nositi s azijskim tržištem, poduzetnik se odlučio za gornji sektor, dakle za prodaju luksuznih kotača, koji se proizvode u južnoj Njemačkoj. Bolja kvaliteta. Masnija cijena. Chopper koji profurava ispod Zapadnog Balkona košta 5 000 eura. Domet jednog punjenja: 150 do 200 kilometara. Noću ga uštekaš, napuniš bateriju, sutra se provozaš do Nizozemske, recimo, do romantičnog gradića Roermond, u šoping duplo jeftinijih dizajnerskih krpica nego u Kelnu. Brzina 50 na sat. Okretati pedale – nije nužno. Ko ih vrti, štedi struju.
Praskozorje električnog bicikla slično je onom s kraja 19. stoljeća kada je vozilo na dva točka slavilo vrhunac ideološke karijere u zapadnoj Evropi. Detalje o „konjima demokratije“, tako biciklima tepaše u Nizozemskoj, pronalazimo u knjizi „Nacije na biciklu“ (Radelnde Nationen, 2010) ) njemačke autorice Anne-Katrin Ebert. Pionirsko oduševljenje Evropljana nije imalo granica. Osim u Engleskoj gdje je odnos premu biciklu bio znatno opterećen nezgodnim drumovima, čestom kišom i konstantnim vjetrovima ravno u čelo. Elem. Uska saradnja tijela i tehnike osvaja zapadni kontinent. Jednostavan oblik mobilnosti. Brza opcija za bijeg iz industrijskog sivila. Masovna upotreba inspirira liberalno građanstvo u Holandiji, koje novu spravu koriste u političke svrhe. Kao simbol slobode. Na retoričkom bicklu holandski liberali 19. stoljeća zovu u boj protiv društvenih bolesti (alkoholizam etc.) Vrli ciljevi: samokontrola, nezavisnost, samostalnost. Osim toga, birači se pozivaju, da okreću pedale kako bi bolje upoznali svoju domovinu, Nizozemsku. Piše Anne-Katrin Ebert u historijskom radu „Nacije na biciklu“, primjećujući da je upravo onomad osnovano Udruženje biciklista „ANWB“ i danas je najveće turističko udruženje u zemlji lala.
Njemački biciklisti 19. stoljeća imali su drugačiji pristup. Patriotsko liberalna simbioza čovjeka i mašine nije stajala u prvom planu. Njemački vozači više su se zanimali za brzinu. Posebno nakon zapažene utrke od Beča do Berlina, 1893. godine, na kojoj je prvoplasirani biciklista postigao ubjedljivo bolji rezultat od prošlogodišnjeg pobjednika, oficira koji je zalud jahao aristokratskog konja. Naravno, građanstvo u usponu također je prepoznalo bicikl kao instrument emancipacije, no njihovo oduševljenje nije preživilo tehnološki napredak. Kao ni Prvi svjetski rat u koji su njemački vojnici ušli na konju, a izašli u tenku. Nacionalnim biciklima brzo je ispirila dušica. Rano riknuše germanske rage demokratije. U korist totalne motorizacije. Uoči Drugog svjetskog rata propaganda je u automobilu prepoznala novu kočiju za mobilizaciju masa. Nacističko obećanje Volkswagena (Vozilo se sve!) gurnulo je bicikl u drugi plan. Iako SR Njemačka u 21. stoljeću važi za zemlju sa izgrađenom biciklističkom infrastrukturom, odnos snaga nadalje je jasan. Sudare li se bicikl i automobil, zna se ko stradava. Tokom prošle godine u Kelnu izbrojano oko 1500 udesa.
O evoluciji biciklizma u Bosni i Hercegovini na raspolaganju nam, nažalost, ne stoji stručna literatura. Stoga o njoj, iz pouzdanih izvora, ne možemo mnogo toga kazati. Mogli bi samo ovlaš pretpostaviti da je jugoistočna Evropa i u tome kasnila. Tako da je tek u periodu od 1992-1995 godine bosanskohercegovački biciklizam ustvari bio u pravom procvatu. Jer uslijed manjka goriva, tokom rata, 1992. godine u Prijedoru, moglo se posmatrati masovno korištenja vozila na dva točka. Osim vojske i nesretnih ljudi, koje su deportovali u progon ili logore, malo ko je tih dana bio motorizovan. Na ulicama grada, koji nam ovdje samo služi kao primjer, između ostalih, često je bio viđan jedan petnaestogodišnjak koji je na plavom „poniju“ išao po drva kod tetke Asime. Unplugged. Zato što nije bilo struje. Električni bicikl mu niti onda ne bi pomogao.
