Moć semafora
Raširenih nogu, kao kakav grčki bog Sunca, Kolos s Rodosa, gradski semafor, na Trgu Rudolfa u Kelnu, svakodnevno dočekuje, zaustavlja i ispraća vjerne podanike, vozila i pješake svih vjera i nacija. Gospodar saobraćaja opkoračio je raskrsnicu i rutinski namiguje crncima i bijelcima. Poštuju ga Azijati. Cijene školarci i penzioneri. Slušaju psi i mačke. Strpiće se bakica i beskućnik. Sačekaće tramvaj i autobus. Džaba sviraju taksisti, zalud bune rimski robovi. Neka džoger sa slušalicama u ušima trči u mjestu. Kad je lud da trči kroz centar. Biće mu zeleno kada semafor kaže da je zeleno. Sad je crveno. Svi ga pokorno slušaju. Jer je pravedan i objektivan. Zato što reprezentira red i vlast. Svetu konvenciju – koje se u gustom prometu na Trgu Rudolfa u Kelnu pridržava svako kome je stalo do glave jali vozila. Neupitan autoritet. Respekt i disciplina građana. Strah i trepet vozača. Bilježimo slučajeve kada pojedinci noću, u takozvano gluho doba, sami samcati na raskrsnici skrušeno čekaju zeleno svjetlo.
Budući da je semafor zapanjujuće opće priznata institucija, internacionalni naučnici istražuju mogućnosti proširenja njegovih ovlasti. Steffan Lämmer (Tehnički Univerzitet Dresden) i Dirk Helbind (Univerzitet Zürich) razvili su koncept decentralnog upravljanja saobraćaja, pri kojem pojedini semafori sinkopirano, nepravilno, sasvim autonomno diktiraju ritam na cestama. Naizgled haotična serija zelenih i crvenih faza ovisila bi od aktualne gustoće saobraćaja. U tako uređenom sistemu, pomoću ugrađenih senzora duž prometnica, svaki semafor bio bi u stanju fleksibilno izračunati optimalno trajanje signalizacije. Matrica glavnog i centralnog kompjutera postala bi suvišna. Prednosti: brži protok vozila, kraći zastoji, manje čekanja. Eko aspekt: ušteda goriva, redukcija zračnog zagađenja.
Autonomni semafori u praksi još nisu testirani. No, naučnici Steffan Lämmer i Dirk Helbind upućuju na minucioznu kompjutersku simulaciju baziranu na saobraćajnim statistikama grada Dresdena. Iz priložene simulacije saznajemo da bi putem decentralno uređenih semafora vozila javnog prevoza u centru Dresdena duplo manje vremena provodila u leru. Pješaci bi se također našli na strani dobitnika, njihovo čekanje u «saobraćajnom vakumu» smanjilo bi se za otprilike 39 procenata. Na strani gubitnika, ako ih tako u ovom slučaju smijemo nazvati, bila bi prometala koja dolaze iz nisko frekventiranog pravca, za koja vrijedi spomenuti da bi se i ona svakako automatski našla na svijetloj strani iste priče – kada bi kod njih zagustilo.
Nebeska pravda. Samouprava semafora, dakle. Ideal društva, koje funkcionira. Uprkos zavodljivom obećanju, naučnici potcjenjuju jedan bitan aspekt. Naumljena autonomija semafora podređena je neoliberalnoj opsesiji tečnog protoka ljudi i robe. Ubrzavanjem prometa uskraćuje nam se pravo na čekanje, vrijeme refleksije tokom koje bi se mogli zapitati: Gdje sam ja ovo krenuo? Moram li baš tamo? Kuda ovo svi srljamo? Osim toga, okuraženi semafori mogli bi se razviti u gradske tirane, zle bogove koji o ljudskim sudbinama odlučuju kako im je ćeif. Postoji realna opasnost da bi decentralni semafori mogli uzeti furseta, van svake kontrole, upravljajući pažnjom i mozgovima građana. Tjerali bi nas da vozimo što brže i brže. Da što hitrije negdje stignemo. Razmišljali bi sve manje i manje. Vozači imaju razmotriti: Da li je već kasno – ili možda nikad nije rano?
