Rat je gotov!

U nedjelju 3. oktobra 2010. godine završava se Prvi svjetski rat. Nakon 92 godine nepodmirenih računa, poražena Njemačka pobjedničkim državama tog vikenda uplaćuje finalnu ratu, posljednjih 69,9 miliona ratne odštete – definirane Versajskim sprazumom 1919. godine. „Isključivi krivac za rat“ konačno otkvitava reparaciju uništenog. Do 1983. godine berlinska Agencija za financije, zadužena za vladine dugove i pozajmice, otplatila je bila glavni dio dogovorene, dakle, nametnute svote. Preostale su bile još samo „zamrznute kamate“ zaključene Londonskim sporazumom 1953. godine, čija je isplata nastavljena nakon ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke.

Iako su najtiražnije njemačke novine (Bild) naveliko objavile da je Prvi svjetski rat gotov, građani na ulicama Kelnu reagiraju vrlo skromno do skoro nikako. Trotoarom ispod Zapadnog Balkona prolazi milijarditi po redu debeli čovjek na ovoj planeti, odsutno uživajući u masnom kroasanu, za koga su naučnici izračunali da ima kalorija koliko i dobar argentinski steak. „Guten Appetit, Meister!“ Fućka se njemu za Versajskim sporazumom. Lagano stiže do tramvajskoj stanice, staje pod staklenu strehu, zadovoljno žvačući čeka tihi tramvaj u pravcu idućeg kilograma. Istovremeno, ispred supermarketa, dvije ofucane lutalice, dva brata, Piko i Rod, žicaju za tajlandsku supu od 49 centi. Jedna konzerva za njih dvojicu. Taman. Kad ništa nemaš. Proćelavi Rod je stariji i vođa puta. Piko je malkice pričljiviji: „Gospođo, vidite, kako mi je pacov nagrizao kačket na spavanju.“ Kelnske klošare, danas također, baš, boli neka briga za Prvi svjetski rat.

Razloga za slavlje ima. Bio bi red da nazdravimo. Rat je gotov! Da se izgrlimo. Dugo smo čekali ovaj dan. Niko makar petardu da baci. Ispod Zapadnog Balkona. Možda zato što je vrijeme ružno. Jesen utiče na raspoloženje. Ljeto je prerano dezertiralo preko Rajne. Zavezalo čaršaf za čaršaf, spustilo se niz balkon. Dalo u bijeg. Bila mu je puna kapa žute štampe, guzica, sisa i mirovnih konferencija. Bye bye everybody, odoh ja svojim putem. Na vrh veličanstveno čađave Kelnske katedrale spustili su se sivi oblaci. Ili se to možda sa rijeke digla magla? A na platou pokraj katedrale grupa turista prati izlaganje gradskog vodiča, koji najozbiljnije tvrdi da je u obližnjem „Hotelu Dom“ počeo Prvi svjetski rat. Legenda kaže, objašnjava turistički guide, da se upravo u ovom hotelu slavna nizozemsko-njemačka špijunka Mata Hari, uoči rata, do ušiju zaljubila u jednog francuskog agenta, kome je tokom burne noći, u sobi 206, odala tajne planove za boj kontra Francuske.

Sorry, Gavrilo, izgleda da nisi ti kriv. Kriv je Adolf Hitler. Koji je sa balkona tog istog hotela vojnike otpremio u produžetak Prvog svjetskog. Rata. Führer je u „Versajskom diktatatu“ prepoznao poniženje, nacionalnu sramotu, ideološki razlog, retoričku gorivo za mobilizaciju masa koja mu je sa platoa Kelnske katedrale oduševljeno klicala: „Heil Hitler. Heil Hitler.“ Tokom takozvanog Trećeg Reicha isplaćivanje ratne odštete za Prvi svjetski bilo je, naravno, stopirano. Nakon njega, opet, nakalamljeno. Elem. Poražena Njemačka 3. Oktobra 2010. godine konačno izlazi iz obaveze. Došlo je vrijeme da se bace puške. Dignu čaše u zrak. Rat je gotov! Život lijep. Vojnici, izađite iz rovova. Rukujte se. Frljucnite kape u zrak. Zašto se ne radujete? Gotov je rat, rat je gotov, ljudi. Može biti da su zaboravili da je još uvijek trajao. More biti da se ne možemo sjetiti nečega što nije prošlo.