Berlinska re:publica
Bloger Andreas Gebhard, jedan od organizatora berlinske konferencije re:publica, kao razlog ovogodišnjeg okupljanja navodi «mogućnost da se fizički sretnemo, popričamo, popijemo kafu ili pivo.» Ležeran pristup. Tipičan za scenu. Petu po redu Konferenciju o blogovima, socijalnim medijima i digitalnom društvu, međutim, upućeni krugovi smatraju centralnim organom evropskih blogera. Ogledalo, forum, kristalnu kuglu digitalnih domorodaca. Sveto brdo na kojem o politici i društvu debatira generacija Smartphone. Novinari, naučnici, nastavnici, kulturnjaci, studenti i menadžeri. Digitalna avangarda. Blogeri čija se pojava suproti klišeu narcistički nastrojenog osobenjaka, koji svakog dana angažirano objavljuje šta je pojeo i kako je sve to svario.
Među sudionicima manifestacije re:publica nalaze se blogeri poput Dr. Paul Klimpela, stručnjaka za autorska prava. Tu je Noha Atef egipatska internet aktivistkinja. Zatim Daniel Domscheit-Berg, bivši glasnogovornik platforme Wikileaks. Ili Dr. Christian Humorg iz antikorupcijske nevladine organizacije Transparency international. O digitalnom feminizimu i muško dominiranoj blogosferi docira (šamijom pokrivena) turska kolumnistkinja Kübra Gümüsay. Jedna od učesnica je Julia Probst, gluhonijema blogerica, koja profesionalno čita sa usana. Političarima i fudbalerima. Zapažena po analizama ministra vanjskih poslova Guido Westerwellea. Proslavljena po tome što je za vrijeme svjetskog fudbalskog prvenstva u Južnoj Africa njemačkim reprezentativcima tabirila sa usana. Transkripcije Julia Probst publicira putem twittera.
O čemu blogerska krema zapravo diskutira na konferenciji re:publica u Berlinu? O umjetnosti, kulturi, medijima, tehnici i politici. O svemu i svačemu. Tačnije rečeno, o društvu. Predmeti u Berlinu nisu novi. Razlika je u terminologiji, brzini i konstelaciji. U načinu komunikacije koja se odvija u digitalnim okvirima. Markus Beckedahl, autor nagrađivanog bloga «netzpolitik», pokretač platforme «Digitale Geselschaft» (Digitalno društvo) predstavlja novu generaciju. Beckedahl se bavi politikom mreže. Postavlja jednostavna pitanja: Kako to da pojedine youtube klipove možemo gledati samo u određenim zemljama? Zbog čega ne smijemo preprodavati elektronske knjige? Ko odlučuje o tome? Zašto političari u Njemačkoj žele znati čiji broj biram, odakle zovem, kada i koliko dugo telefoniram?
Analogna mainstream politika, ustvari, ne zna šta želi znati, ocjenjuje Markus Beckedahl. Za razliku od gladnog tržišta koje je u mreži odavno prepoznalo potencijal. Berlinska re:publica okuplja internet aktiviste koji drže da su digitalni nasljednici organizacija kao što su Greenpeace ili Amnesty international. Kažu da njihovo vrijeme dolazi. Na bini je generacija blogera kaja poznaje internet kao svoj džep. Tamo joj je smartphone. Tehnički na visini zadatka. A politički motivirani. Nekome nezgodna kombinacija. Razuzdanim koncernima, bivšim telekomunikacijskim monopolistima, koji se na internetu ponašaju poput rančera na Divljem zapadu, ovakvi blogeri malkice otežavaju posao. Zato što velikim slovima ispisuju riječi kao što su: Open Data, Open Government, Open Statecraft. Subverzivno je to što su se u Berlinu našli samo kako bi popili kafu. Ili pivo.
