BlaBlaMetar
Potpuno ga podržavam. Bernd Wurm izumio je mašinu za detekciju glupih tekstova. Čovjeku dojadilo. Pokrenuo stranicu „BlaBlaMetar“. Dosta brbljanja. Na svim kanalima. Po internetu. U novinama. Ako neko još čita novine. U prozorčić uneseš sumnjiv odlomak (do 15000 znakova), klikneš na „Text testen“. Dole izađe rezultat. BlaBlaMetar strogo ocjenjuje štiva pisana u nominalnom stilu. Manjak glagola ukazuje na višak lupetanja. „Faktor bullshit“ time automatski raste. Detektor šuplju priču, pored toga, prepoznaje po čestoj upotrebi balona kao što su „optimalno“ ili „efikasno“. Izvolite novinari, profesori i političari. Bujrum stručnjaci, advokati, savjetnici. Komunikolog Bernd Wurm testirao je Bibliju i program njemačkih liberala FDP. Rezultat: ubjedljiv poraz liberala. Autor ovih redova nije mogao odoliti da u mašinu ne učita Dejtonski mirovni sporazum. Rezultat: „Vaš tekst sadrži indikacije bullshita, ali je još uvijek prihvatljiv“.
Kosmos i glupost mjere beskonačno, kaže Albert Einstein. Markus Metz i Georg Seeßeln pokušavaju provaliti sistem. Kosmičke gluposti. Autori knjige „Mašine gluposti – Fabrikacija stupidnosti“ (Blödmaschinen – Fabrikation der Stupidität) na 800 stranica skiciraju modele tupavosti. U ozračju financijske krize iz 2008. godine, kao i u kontekstu aktualnog dužničkog kolapsa, svjedoci smo fenomena koga dvojica autora zovu „ecotainment“. Kapitalistička mješavina ekonomije i zabave. Primjer: u jednodimenzionalnom modusu ecotainment-a, prije njemačkog dnevnika u 20:00 sati („Tagesschau“) svakodnevno pratimo krimić sa berze u Frankfurtu. Izvještaj uzbuđenog reportera s mikrofonom u ruci. Iza njega ko, na dlanu, velika tabla Dax-a. Na njoj linija života. Tu se kao vidi kako nam je danas. Krene li crta na gore, dobro smo. Padne li ćiza na dole, nikako na valja. Metaforama naoružani reporter sudbinu objašnjava rečenicama tipa: „Tržište reagira nervozno.“
Slučaj za BlaBlaMetar. Kako tržište može biti nervozno? Nije od krvi i mesa. Mogu li financije grickati nokte? Tresti se, isprepadano, nesigurno? Joseph Vogl nudi odgovor. U knjizi „Utvara kapitala“ (Das Gespenst des Kapitals) berlinski profesor germanistike istražuje korijene kreditnih sistema. Vogl, u 18. stoljeću, u Engleskoj, otkriva alegoriju javnog kredita, u obliku nervozne žene, histerične djevice, koja varljivo reagira na vijesti iz svijeta. Danas cvjeta. Sutra pada u nesvijest. Joseph Vogl dolazi do zanimljivog rezultata, sugerirajući da je „faktor bullshitt“ u teoriji financija oduvijek bio velik kao kuća, na kredit. Alegorija nervozne djeve slika je našeg neznanja, tvrdi Joseph Vogl, izvorna scena klanjanja „nevinom“ tržištu. Na političarima je da smire koku. Da ju nakljukaju plasebo tabletama za živce. Obećaju budućnost. Ženici je danas dobro samo kad misli da će joj sutra biti dobro.
Pseudonaučna logika financija. Dušu dala za BlaBlaMetar. Praktičnu primjenu šuplje priče posmatramo svaki dan. Jezički fantomi financijske krize gdje god da pogledamo. Niko ništa ne konta. Dočekali smo da nam čak i žuta štampa objašnjava pad akcija na berzi, i to na prvoj strani, odmah pokraj gole žene, te vječno sisate alegorije medijske gluposti. Da. Preko noći postadosmo stručnjaci za berzu. Fatima, majke ti, kako nam danas stoje kukuruz, adidas i Apple? Bla. Bla. Bla. Taoci smo ecotainment-a. Jer financijska kriza je seksi. Kao što je strah seksi. Međutim. Iza brbljanja još uvijek divlja ono što se zove biznis. Kad oluja utihne, opet će, kao nakon chrash-a 2008. godine, na svijetu biti više milionera. I više siromašnih. Šta smo naučili? Ništa. Što bi rekli u Frankfurtu: Ujeo vuk magarca.
