Zašto pruge ne izlaze iz mode
Uslijed svjetske ekonomske krize, zbog rekordnog topljenja Arktika, bocnuti bjeloruskim pendrecima, radi kandidature Mitta Romneya kao i svih ostalih time prouzrokovanih globalnih implikacija, postavljamo centralno pitanje: Zašto pruge ne izlaze iz mode?
Pogled uvis
Analogno zastavi SAD-a: Trinaest vodoravno povučenih pruga koje krase narandžasto-bijelu balkonsku tendu u Kelnu predstavljaju trinaest pobunjeničkih kolonija peršuna što su se prije više od dvije stotina godina proglasile nezavnisnim od imperijalnog paradajza. Grubo platno zapadno-balkonskog barjaka sačinjeno je od robijaške odjeće desetine hiljada proleterskih mrava. Prije nego što odapnu, zatvorenici štrafte šalju na recycling u Bangladeš, neka im je laka saksijska zemlja, gdje su uslovi proizvodnje fer. Masovna fabrička izrada balkonskih pruga vrši se u pogonima dobrotvorne tvrtke koja se, uglavnom, bavi prodajom sportske robe na ćize, a čiji moto glasi: Niko u Bangladešu ne smije hodati bos! Zbog toga štrafte ne izlaze iz mode.
Pogled unazad
Uspjeh ne pada s neba. Pruge su stoljećima bile na lošem glasu. Averzija spram štrafte kao takve kulminira 1254. godine kada se sveti krstaški ratnik Ludwig, maksimalno poražen, iz Palestine vraća u Pariz. Poglavar, u tužnom karavanu, sa sobom dovodi neobično obučene hrišćane iz reda Karmelićana. Prugasto dizajnirane odore duhovnih istočnjaka u očima zapadnjaka provociraju neviđen skandal. Karmelićanima se prebacuju đavolja posla. Zašto? Jedini ozbiljni povjesničar modne štrafte, Francuz Michel Pastouraeu, autoritet koga ovdje ne možemo zaobići, u ključnom djelu „Krpa i Šejtan“ odgovara kako su, tokom srednjeg vijeka, pruge označavale sloj propalica, iz društva izopćenu klasu, prostitutke, kriminalce, heretičare, židove, žonglere dželate i dvorske lude.
Pogled u knjigu
Iz epohalne monografije Michel Pastouraeu-a saznajemo da su kultura renesanse i nešto kasnije pokret romantičara položili temelje za afirmaciju „dobrih pruga“. Pozitivnu promjenu percepcije genijalni Pastouraeu, osim toga, iščitava iz erotskog odnosa naučnika prema životinjama: U srednjem vijeku evropski magistri su zebru zvali „divlji magarac“. Docnije joj se prosvjetiteljstvo divi kao „dami savršena izgleda“. I to nije sve. „Krpa i Šejtan“ također otkriva na koji način su pobunjene mase, 1789. godine u Parizu, dugo demonizirane pruge iskoristile u revolucionarne svrhe – odnosno kako se model trobojne zastave poput semiotičkog požara proširio svijetom. Na putu kroz trnje prema (američkim) zvijezdama, dakle, propalička opozicija postala je nebeska pozicija.
Zaključak: Zbog toga pruge i ove sezone ne izlaze iz mode.
