Balast digitalnog minimalizma

Muške stvari? Ženske stvari? Stvari za odrasle i djecu? Male stvari? Velike stvari? Osnovne stvari? Dobre stvari? Bolje stvari? Lične stvari? Prave stvari? Vruće stvari? Genijalne stvari? Lude stvari? Nove, glupe, stare ali skupe, jednostavne, praktične, lagane stvari? Nenošene, rabljene, podrapane? Stvari srca? Naše stvari? Tuđe stvari? Stvari familije? Stvari sudbine? Nestvarne stvari? Pet stvari o seksu i roštiljanju? Deset stvari koje partneru nikako ne biste trebali reći? Pregršt stvari za koje nikad nije kasno? Neke stvari? One stvari? Ostale stvari?

Stvar sa stvarima je stvar iskustva. Izbjeglice world wide razumiju u čemu je stvar: Kada napuštate dom, uz malo sreće, sve što imate stignete strpati u dvije sportske tašne. Kako postupiti, šta ponijeti, šta ostaviti, čemu dati prednost? Nakit, krpice, fotografije, neseser, omiljena igračka? Odluka teško pada. Kada kalašnjikov uzme stvar u svoje ruke. Na svu sreću, rat je prošao, živimo u vremenima digitalne revolucije, tako da božanski internet i na ovo egzistencijalno pitanje nudi odgovor. Štaviše, šatro avangardni pokret „Digitalni minimalizam“ zagovara da se čovjeku ništa bolje ne može desiti nego da se otarasi stvari.

Digitalni i staromodni asketa

Evo svijetlog primjera: Mesija digitalnog minimalizma („Cult of less“) Michael Kelly Sutton rasprodao je skoro sve što ima. Preostale sitnice strpao u dva kofera i dvije kutije: iPad, laptop, Kindle, dva externa hard-diska, nešto odjeće, nešto obuće i to je to. Nijemac Sebastian Küppers pošao je stopama Amerikanca i srezao broj za život potrebnih stvari na 100. Budući da su statističari izračunali da građani Njemačke u svojim domovima prosječno čuvaju i koriste 10.000 stvari, možemo zaključiti da je Küppers iz svog života protjerao ukupno 9.900 predmeta. Zašto je to učinio? Zato što je mogao.

Minimalisti internetom kompenziraju manjak fizičkih stvari. Kome trebaju regali sa CD-ovima i pločama, k vragu police s knjigama kada ih đuture možemo poslati u virtualni cloud? Zbog čega, uslijed promjene mjesta prebivališta, sa sobom vući stvari koje posljednjih dvanaest mjeseci nismo koristili? Ako staromodni asket seli na planinu, živi s vukovima i razmišlja, onda digitalni asket čuči u nenamještenom stanu na desetom spratu – i bjesomučno surfa? Možda. Vjerovatno to nije bitno. Jer problem i jednog i drugog je stvar viška. Lijepo je odreći se kad imaš čega.

Mreža ovih dana vrvi od digitalnih postača. Ne treba im ništa. A sve ih je više. Pišu blogove. Dijele savjete. Razmjenjuju iskustva. Šta je, ustvari, posrijedi? Posmatramo samoterapiju novopečenih tehničkih nomada, mlađahnih IT stručnjaka, zapadnog srednjeg sloja, koji, najčešće bez stalnog ugovora, djece, familije i fiksne adrese, uslužuju razuzdanu maštu digitalnog tržišta. Problem digitalnog minimaliste je lifestyle problem fleksibilne radne snage. Nije im lako. Istovremeno, njihov višak je nečiji manjak. Balast koga bi se minimalisti rado otarasili, neko na ovom svijetu rado bi posjedovao.

Recimo, neko ko je imao pet minuta da obuje cipele i spakuje kofere.

Autor: Amir Kamber

Odgovorni urednik: Svetozar Savić