Hajvan u ekranu

Kad sam prvi put vidio kako pretrčava preko ekrana, s onu stranu stakla, mislio sam da je neka aplikacija, feature, add-on, virus, trojanac, šala maloljetnog hakera iz Tuzle koji iskorištava rupu u exploreru. Hajvan.

Kad sam prvi put vidio kako pretrčava preko ekrana, s onu stranu stakla, mislio sam da je neka aplikacija, feature, add-on, virus, trojanac, šala maloljetnog hakera iz Tuzle koji iskorištava rupu u exploreru. Hajvan. Zakočio nasred dokumenta. Moljac? Srebrna ribica? Knjiška uš?  Žohar nije. Njega bih prepoznao. Mrš tamo! Kako ja kucnem u monitor, tako on pobjegne. Ne može biti aplikacija, jer mi nije touchscreen.

Kažu, na desktopu ima više bakterija nego na dasci u toaletu. Ali baš da me ovakav komad snađe? Šest nožica. Oklop. Ovalno tijelo. Pipci. Prozirna glava. Pjegice na krilima. Čekaj, ne može imati oklop i krila. Nešto jeste. Jedan ili ih ima više? Kako su ufurali u kompjuter. Na USB ulaz? Tamo gdje se štekaju punjač i slušalice? Jesu li monitor i tastatura konstruirani tako da se insekti mogu šetati amo-tamo? Ne znam. Nisam informatičar. Samo pišem.

Da mu dam ime? Ne. Praviću se da ga nema. Baš kao što ne primjećujem milione drugih mikroorganizama oko mene. Čitam, mikrobiolog Dr. Charles Gerba s Univerziteta Arizona izbrojao 500 klica po kvadratnom centimetru ekrana. S mišom, printerom i telefonom na mom radnom mjestu nalazi se 400 puta više bakterija nego na proplancima wc-šolje.  Evo ga opet. Miči mi se s pixle, stoko neotesana, slova ne vidim. Tako. Brz hajvan. Bježi kad mora. Šta je sad. Kakvi su ovo brabonjčići? Da mi se nisi pokakio iznutra? Fuj, gade.

Samo malo. Zašto je on fuj, a ja nisam. Ne treba praviti istu grešku kao kod muha. Kažu dosadan kao muha. Možda smo mi njima dosadni. Zidamo kuće, zagradimo ih u gradove, zauzimamo prostor, od usta ima otimamo, i onda onu jednu, koja se, najčešće popodne, zadesi s pogrešne strane prozora, proganjamo kao zlikovca nad svetim snovima čovječanstva, često, uz saučesništvo djece kojoj je ubijanje zabavno. Od muholovke do mitraljeza nije dalek put. Uredu, to su sad neke moje traume, njih na stranu. Zbilja, svi insekti, pa i ovaj moj u ekranu, zaslužuju više poštovanja.

A sa te nazovem Ado? Ne boj se. Gdje si? Je li ti možda presvijetlo? Čekaj, smanjiću brightness. Dođi, prika, da iskomuniciramo nesporazume. Moj je did  bio pčelar, ako ti to išta znači. Slobodno. Neću ti ništa. Volio bih govoriti tvoj jezik. Ispričao bih ti, Ado, šta su uradili s prvom mušicom, legendarnim bugom, na sveučilištu u Harvardu 1945. godine. Računari su bili ogromni. U jednom od njih selotejpom, znaš na šta mislim, oprosti, nikad nisam bio u Americi, ne znam kako oni to tamo zovu, razapeše nevinog moljca, navodno krivog za kratki spoj.

Vidiš, Ado, kakvi su ljudi. Možda ti je bolje s one strane stakla. Ostani tu. Svašta ću ti ispričati. Ne idi. Strah me je. Jer, ako ugasim kompjuter, u ekranu biću samo ja.