Krv i pijesak
Onako kako su njihovi preci prije stotinu godina kopali rovove duž zapadnog fronta, tako oni danas lopataju pijesak otoka Borkum. Fanatično. S jedne strane uvale turisti, s druge tuljani. Plaža na sjeveru Njemačke. Životinje se izležavaju. Nijemci rade. Ukopavaju šatore i ležaljke. Žene nose vodu. Muški glačaju fasade. Sijevaju špahtle. Znoj se cijedi. Porodice dižu pješčane bedeme. Iz zvučnika dopire himna godišnjeg odmora. Kada je ovaj otok bio tvrđava antisemitizma, već s početka 20. stoljeća, ovdje se pjevala pjesma identičnog naziva (Borkumlied): «Ko vidi ravno stopalo, povijen nos i kovrčavu kosu – ne daj mu na plažu, izbaci ga van, on mora van, van!»
Šljakanje njemačkih turista na prvi pogled izgleda besmisleno. Zar nisu došli da se odmore? Prije nego što ponudimo razumne razloge pješčane rabote, u nastavku nekoliko okvirnih informacija.
Pijeska ima kao pijeska. Ali ne i dovoljno. Prema podacima britanskog geologa Michaela Wellanda (Sand – A Journey Through Science and the Imagination, 2009.) ljudi troše deset do petnaest milijardi tona godišnje. Osim što ulazi u uši, pupak i kupaće gaće, pijesak pronalazimo u čipovima, staklu, kozmetici, pasti za zube, gotovo svim kućama i zgradama, on doslovno, leži na cesti, tačnije u njoj, recimo, dobrih 30 hiljada tona po kilometru autoputa.
S obzirom na porast globalnog stanovništva potražnja će uskoro prešišati ponudu. Borba za ograničeni resurs. Procvat crnog tržišta. U Maroku pješčana mafija, navodi Michael Welland, ilegalno izvozi 45 posto plaža. U Indoneziji nestaju otoci, upozorava Greenpeace. Eksploatacija morskog pijeska višestruko se isplati. Onaj iz pustinje, s okruglim zrncima, previše se osipa, pa kao takav nije pogodan radove u građevinarstvu. Zbog toga Ujedinjeni Arapski Emirati zavise od uvoza iz Australije. S druge strane, podvrgnuto valovima, kroz plimu i oseku, putem olujnih nanosa, zrno obalnog pijeska dobija nepravilan oblik – savršen za zamijesiti.
To vidimo na plavom žalu, na otoku Borkum, gdje ćarlija vjetar nemio. Zašto porodice grade pješčane bunkere? Zbog čega se turisti ponašaju kao da su na zapadnom frontu? Sedmični najam korpe za plažu košta 45 eura. Šator s dvije ležaljke 32 eura. Mušterija renta određen plac. Rotiranje oko svoje ose dozvoljeno. Prenošenje korpi i šatora strogo zabranjeno. Međutim, uprkos pravilima, ko se nije zazidao, ko nije izgradio pješčani bedem, njemu prijeti propast. Neprijatelj je, u većini slučajeva, prvi susjed. Noćni diverzant će te preko noći izgurati do pumpe za vodu, ili, još gore, na sam rub plaže i vjetrometinu. Tamo gdje uvijek puše u lice – kad se okreneš tako da ti ne smeta sunce.
Njemačke plaže nisu nevine. A na čijoj plaži nema krvi? Pijesak traži žrtvu. Godišnji odmor je germanska svetinja. Konflikti se prenose na djecu. U obliku svađe, čerupanja ili tuče oko kantice ili lopatice nepoznatog porijekla. Gradnja porodičnih hramova, osvajanje teritorije, kad se udruži više klanova, često u radijusu od desetak metara oko spojenih šatora, okršaji na granici, sve to mogli bi opisati kao produžetak rata drugačijim sredstvima.
Ili je, pak, u pitanju preliminarni uvid u početak svih sukoba?
