Bošnjaci u Njemačkoj (3)
Postavlja se pitanje: Zašto Nijemci vole Bošnjake? Da li su germanski jahači i jahačice stvarno zaljubljeni u usku njušku, strmu plećku i kratke bosanske noge. Ili ih mnogo više privlače karakterne osobine brdskog konja? Šta je to zapravo ljubav? Duša ili tijelo? Odgovori na vječna pitanja, ako to smijemo primijetiti, nikad ne iznenađuju ali beskonačno intrigiraju. Tako i u ovom slučaju. Nijemci su, naravno, prvenstveno očarani unutrašnjim vrijednostima četveronožnih doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Balkanski konj, koga mještani ovdje od milja zovu «Bossi», u svojim tamnim očima krije dirljive ljudske dubine. Kopito od kamena. Srce od melema. Bosanski brdski konji su u Njemačkoj osvojili prijatelje koji ih iskreno ljube, cijene i razumiju.
Nijemci prije svega ispravno shvataju i poštuju poznato nasukanu, i u krajnjem efektu, pozitivnu bosansku tvrdolgavosti. Bošnjaci ne skreću sa zacrtane trase, ma koliko očigledna, neplodna i debilna da je bila izvorna ideja. Kad naš konj tupo ošine u jednom, svom, pravcu, ne treba mu ular, naočnjak ni nozdrvača. Ne treba mu ništa ni niko. Taj će dokaskati do cilja, pa makar na kraju lupio glavom u zid. Polako, kopito za kopitom, u laganom orijentalnom tempu. Zanimljivo da Nijemci obožavaju upravo ovu osobinu, jer ona istovremeno implicira i luksuz da ovim konjima ustvari nije potreban ni jahač, iz čega opet proizilazi da se Bošnjaci skoro pa nikada neočekivano ne ritaju, saginju, niti uspinju. Jasno da ova tvrdoglava atituda jahače ponekad dovodi do ludila. Recimo kad Bošnjak Boško, đogo iz doline Rajne, navali kroz kukuruz u Eifel-u, pa na pola puta zakoči – i počne natenane brstiti sve oko sebe, satima meziti komušu i žuto zrnje, ko da u životu kuruze nije vidio.
Ali čak i u ovim čudesnim hirovima osviješteni njemački jahači pronalaze nešto lijepo i ljudski vrijedno. Ljubitelji konja za Bošnjake tvrde da imaju najganutljivije i najgladnije oči na svijetu. Konjsku čežnju za sretnim životom (šta je glad ako ne potraga za srećom?) Nijemci objašnjavaju kroz vrtoglave historijske okolnosti. Kroz prokletu ratnu prošlost. Ako ne u Osnovnoj školi zvanoj Iskustvo, gdje bi onda inače jedan obični brdski konj mogao naučiti opuštenost i izdržljivost na duge staze. Odakle da zrači povjerenje ako ne iz dobrog bića, koje je tako često, u trenucima sudbine, bilo prevareno? «Bosanski konj ima pamćenje ko slon, on te nikada te neće iznevjeriti, ako ga ti ne iznevjeriš.» Kaže se u njemačkih krugovima ljubimaca. «Bošnjaci idu s tobom ako treba i kroz vatru.»
Niko to ne može bolje potvrditi od njemačkog hobi-viteza Siegfrieda koji na srednjevjekovnim ljetnim festivalima, u punoj germanskoj opremi, redovno jaše Bošnjake. Dajte Siegfriedu željezni oklop! Dajte vitezu koplje u ruke! Dajtu mu Bošnjaka pod guzicu! I niko junaka sa sedla srušiti neće! Na kraju karnevalsko veselog turnira, između ruina impozantne tvrđave Freienfels u Hessen-u, samo za raju, Siegfried zna zaskočiti dorata i na njemu kroz živu vatru projahati. Dok ispod njegovih mamuza hukće li hukće original Bošnjak, obučen u svečanu vitešku čohu, ispod koje slutimo nasljeđenu historijsku tugu za zlatnim Srednjim vijekom, kada je cijela majka Bosna bila na konju, a njeni konji u njoj.
Vratimo se budućnosti, dakle u sadašnjost. Jesen 2009. Od ljubavi se u dijaspori ne živi. Bošnjacima u Njemačkoj prijeti nestanak. Stručnjaci smatraju da bi do 2029. godine bosanski brdski konji u Saveznoj Republici Njemačkoj mogli izumrijeti. Uzgoj se ne odvija sistematski. Za produžetak krvne linije preostala su samo četiri prava pastuha. Uvoz iz matične države je gotovo presušio. Konji u Bosni tonu u političkom haosu. «Zadnje što umire jeste nada» – govore njemački zaljubljenici iz raznih udruženja koja se zalažu za opstanak bošnjačke rase. Izdvajamo: «Društvo prijatelja, pomagača i uzgajivača Bosanskog konja» na zapadu, kao i «Mrežu Bošnjaka» na istoku Njemačke.
KRAJ
