Novo gvožđe
Aušvic propada. U prazne zatvoreničke barake uvukla se vlaga. Zidovi prokišnjavaju. Gasne komore su u lošem stanju. Koncentracioni logor gubi supstancu. Manjak novca. Muzejski sačuvano sjećanje na preko milion ubijenih ljudi erodira, upozorava Piotr Cywinski – šef fondacije «Auschwitz-Birkenau», koja vodi brigu o nesretnom memorijalnom centru na jugu Poljske. Zrno nade predstavlja ekpresna donacija Berlina teška 60 miliona eura. Da nije Nijemaca. Aušvic bi bio osuđen propast. Ne bi ga ni bilo. Onako kao što za mnoge već odavno ne postoji. Za 30 000 registrovanih neonacista u Njemačkoj, svaki treći od njih tupo spreman na nasilje, govore statistike Saveznog ureda za suzbijanje kriminala (BKA). To kažem čisto usput. Jer ako logori propadaju, zašto se onda i ove riječi ne bi raspadale. Ni riječ Aušvic više nije ono što prije bila. Hvata je hrđa. Ističe rok. Kriku dvadestog stoljeća dolazi kraj. Sad su druge riječi u modi.
Društo za njemački jezik (GsfdS) iz Wiesbadena proglašava najpopularniju riječ godine 2009. Klub lingvista se odlučio za složenicu «Abwrackprämie». Slobodan prevod: premija za krš. Čestitamo dobitnicima. Premija za krš podrazumijeva novčanu nagradu od 2500 eura za stari automobil prilikom kupovine novog. Nešto poput startnog kapitala za potrošača u krizi. Abwrackprämie nije ništa drugo već sinonim kratkovidne borbe protiv dugoročnog financijskog debalansa, čiji smo globalni svjedoci, i taoci. Hazarderi rješavaju aktualni crash sistema uzimajući kredit za idući. Da je njemačka riječ godine fotografija, na njoj bi se prepoznali kako sjedimo u zagrljaju kratkog užitka, zadovoljni kao u krilu Djeda Mraza, koji nosi istu bradu kao Karl Marx. Malo nas ga je strah. Ali smo ipak nasmijani. U rukama paketići. U njima novi autići. Brrrm.Brrrm.
To opet čisto usput. Budući da treba biti fer prema Volkswagenu, koji je ove godine zahvaljući državno financiranom starom gvožđu, prodao 30 posto više vozila. Zgodan profit. Bilo bi lijepo kad, za iduću sezonu, eksperti ne bi prognozirali jednak minus. Proširimo kontekst. Bocnuti njemačkim lingvističkim trnom godine, u oči nam upadaju slične prodajne inicijative, koje su također zaslužile da ih se ovdje dotaknemo kako bi ih što prije bacili na otpad prošlosti. Stimulativni instrument takozvane «premije na krš» 2009. u Njemačkoj nije bio primjenjivan samo na bacanje i kupovinu novih automobilčića. Bilježimo da su se konzumenti u prodavnicama imali priliku radovati novčanim nagradama za stare lonce, izlizane kašike, pohabane viljuške, bicikle, cipele, veš mašine i potrošene vibratore. Brrrm. Brrrm.
Omarska ne propada. Za razliku od Aušvica, rudnik željezne rude u blizini Prijedora je u dobrom stanju. Kapital je tu. Proizvodnja ide. Otkad je kompanija Arcelor Mittal prijedorskim logorašima izgradila spomen obilježje kažu da se iz Omarske nikad više rude izvozilo nije. Posla preko (mrtve) glave. Prostorije okrečene. Sve sređeno. Fajn. Ne kao u Aušvicu, koji ne samo da sam od sebe propada u zemlju, već ga ovih dana i lopovi pokradoše. Neukusan čin. Banda je došla noću i sa glavnog ulaza u logor skinula zahrđali natpis: «Rad oslobađa». Padao je snijeg. Motiv nejasan. Petorica lopova brzo uhapšena. Poljska policija kaže da se radi o običnim kradljivcima. Ilegalni skupljači starog gvožđa. Da ih nisu priveli, lično bih se zauzeo da se iz rudnika Omarska izdvoji ruda za novu željeznu tablu u Aušvicu. Bila bi to jedna transnacionalna gesta koja ne bi izjednačavala već spajala: «ARBEIT MACHT FREI». Radnicima bi svakako trebalo skrenuti pažnju da slovo B okrenu naopačke. Veliki trbuh gore, mali dole. Onako kako je to učinio hrabri logorski kovač Jan Liwacz (zatvorenički broj 1010) godine 1940. U znak protesta
