Sjećanje na raj
Ovaj vic je nastao prije zemljotresa na Haitiju. Nakon njega priloženi tekst gubi tlo. Ispisana slova dokumentiraju svoj beznačaj i katastrofalno mašenje teme. Samo kao takva imaju nekakvu vrijednost. Možda.
————————————————————
Eva je dala Adamu. Mogla je to biti i banana. Iz Biblije ne saznajemo o kakvoj se vrsti voća radi. Vrlo je vjerovatno da se radilo o banani. Podmetanje jabuke u Stari zavjet greška je u prevodu. Prenos zablude. Banana bolje paše u kontekst. Banana je prosto prosta. Ko zamisli Evu kako gola na livadi gricka bananu – mnogo bolje razumije Adama. Ali džaba nam se sad nadizati. Svete knjige su odavno prevedene, odštampane, ukoričene. Na nebeski internet okačene. Nesporazum je progutan. Ljubitelji banana snose posljedice. Poput bavarske nastavnice koja je dobila otkaz, samo zato što je uz pomoć žutog pseudo penisa učenicima objašnjavala kako se pravilno stavljaju prezervativi. Da ga je natakarila na kiseli krastavac, ne bi ostala bez posla. Uprkos svemu. Budućnost banane je svijetla. Njeno vrijeme tek dolazi. Konsultirajmo kratko Thomasa Baumgärtela, kelnskog umjetnika, koji se više od dvadeset godina srcem i sprejem zalaže za stvar banane.
Thomasa Baumgärtel po zidovima grada Kelna šprica banane i živi od toga. Sve počinje 1986. godine kada mladi student umjetnosti na ulaz renomiranog muzeja «Ludwig» ucrtava svoju prvu bananu. Žutim sprejem kroz šablon kostarikanske «Chiquite». Pod okriljem rajnskih noći Thomas svoje grafite protesta ilegalno ostavlja na kapijama konzervativnih galerija i bankovnih ustanova koje građanima tradicionalno pomažu pri interpretiranju kulture i kapitala. Popularnost nepoznatog grafiti-umjetnika raste iz dana u dan. Iznenadne žute banane zabavljaju štampu i komšiluk. Snobovi se ljute. Jer su snobovi. Akcija sjajno fercera. Sve dok ga jednog dana ne provale i strpaju u zatvor. Budući da sprejeri nisu baš neki teroristi, Thomas Baumgärtel brzo biva pušten iz ćuze.
A kelnska banana, ustvari, tek onda postaje popularna. Njemački pop-produžetak pomalo nagnjile pionirske banane sa ploče «The Velvet Undergrounda», koju je, sjetimo se, onomad dizajnirao Andy Warhol, kome se ovom prilikom duboko klanjamo, budući da je zaista mnogo učinio za viši status banane kao takve. Helem. Tek kad su ljudi saznali ko stoji iza žutih grafita, tek onda su navalili. Hoću i ja bananu? Može meni jedna banana? Gospodine sprejeru, platiću Vam duplo! Thomas Baumgärtel se od tad ne može spasiti od narudžbi. Njegova ponosna banana napušta granice Kelna, kiti međunarodne zidove, krasi muzeje i galerije od Berlina, preko New Yorku do Tokija. U raznima varijantama i kostimima. Između ostalih, vrijedi spomenuti aktualnu izložbu: «100 banana za Rursku oblast» u Duisburgu, zatim zgodnu tunel-bananu u Londonu (Leake Street), te naravno i dalje dosta kontroverznu instalaciju: «Banana na krstu» iz 1983. godine.
Vratimo se u raj. Ako smo iskreni, moramo priznati da ne znamo sasvim tačno kakvo sve voće tamo raste. Crv sumnje koji je izašao iz pogrešne jabuke nas pomalo nagoni da pomislimo da taj raj možda i ne postoji. Ko bi ga znao. Konkretne predstave o nebeskim baštama imaju samo teroristi samoubice, u talu s tvrdoglavim tumačima svete tradicije. Ostatak raspolaže šareno prenesenim sjećanjima na raj, koje dobijamo na tomboli, najčešće devet mjeseci prije rođenja. Ovisno od religije i svjetonazora u kojem su nam roditelji jeli banane. I vodili ljubav. U najboljem slučaju. Bilo bi bolje da smo se okliznuli i pali. U prošlosti. U raju. Nego da su nas od tamo protjerali. Bilo bi lijepo da su tamo rasle banane. Smijeh, ne grijeh.
Čitajte uskoro: «Mrkva za mir», «Nebeski patlidžani» & «Tikvica za predsjednika»
