Originalne imitacije sreće
Bosiljku nikad bolje. Margarita i dalje cvjeta. Na Balkonu sve kao u pjesmi. Kad je ljeto nek je ljeto. Ispod prugaste tende rajski hlad. Tri kvadratna metra sreće. Taman. U krošnji preko puta divlji zeleni papagaj. Kreči li kreči. Kome? Čemu? Nikome. Ničemu. Vjerovatno meni. U novinama planetarno relevantna vijest o istraživanjima holandskog ornitologa Hansa Slabbenkoora: Naučnik je utvrdio, dakle otkrio, bolje reći izmjerio, da gradske ptice signifikantno glasnije pjevaju od raje u slobodnoj prirodi. Takmičenje protiv gradske buke. Papagaji. I švrake. Piše u novinama. Pogotovo švrake. Radikalno prilagođavanje okolini. Urbane ptice agresivno imitiraju požarne sirene, zvonca od bicikla, tonove mobilnih telefona. Originalno zar ne. Jašta. Život je borba. Nema čega nema. Na ovom svijetu. Svakakvih švraka. I čvaka.
Švicarski novinar Tom Kummer jedan je od njih. Originalnih imitatora. Prije desetak godina holivudski reporter u njemačkim novinama (SZ & FAZ) objavio je seriju izmišljenih intervjua s velikim zvijezdama. Od Sharon Stone preko Pamele Anderson do Whitney Houston. Courtney Love je maksuz za maštovitog reportera izjavila: «Dirkam si grudi više kako bi izazvala gađenje a ne divljenje.» Ona to nikome tako ne bi rekla. Tom Kummer bio je sit plakativnih, dosadnih, stotinu puta prežvakanih razgovora s prominentnim ličnostima. Žurnalist je bio željan autentičnosti. Trač-novinar je želio da s golišavom Ivanom Trump konačno razgovora o filozofiji. Sjedeći na kauču imenjaka Toma Hanksa talentirani imitator glasova došao je na ideju da izmisli priču o tome kako holivudska zvijezda pomoću bizarnih japanskih feng šui metoda traži novi stan. I upali foluška. Početak uspješne karijere.
Tom Kummer bio je zvijezda njemačkog novinarstva. Super su mu bili intervjui. Dvoje djece. Kuća u Los Angelesu. Sretan porodični život. Dok ga nisu provalili. Dok nije dobio crvenu kartu. Doživotni otkaz. Zasluženo. Nešto kasnije, propali plagijator sročio je autobiografiju, priče iz sopstvenog života, pod nazivom «Blow up». Napumpano štivo ostaje nezapaženo. Tužna je sudbina imitatora koji umije tuđe glasove imitirati. Ali svoj ne. Rekao bi na toj baušteli Austrijanac Thomas Bernhard (Der Stimmenimitator, 1978), proslavljeni autor knjiga o nepoznatim ljudima, kojima je malo falilo da ih neko spomene u novinama. Poput sudijske pište prodorno pero, pisac Thomas Bernhard nas polako ali sigurno uvodi u svijet fudbala. Kako to? Vrlo lako. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici svi putevi vode u istom pravcu.
Muška metafora fudbala nalazi se na vrhuncu medijske moći. Napuhani jezik sporta paušalno primjenjujemo na narode i kontinente. Komentatori i kolumnisti kreče kao divlji kelnski papagaji. Svaki iz svoje krošnje. Sa svog balkona. Latinska Amerika ipak podbacila. Afrika ne zna pucati penale. Nijemci kao Nijemci. Gdje smo u svemu tome mogli biti mi? Svake četiri godine jedna te ista predstava. Jedan te isti krimić. Uvijek s različitim raspletom. Zašto smo toliko naivni, kamo nas to vodi i kako će se ovaj put sve završiti zna samo vidovita hobotnica pod imenom Paul. Popularni okotopus prorok živi u velikom akvariju (Sealife) u Oberhausenu. Bosanska proročica Azira gleda u kašike. Njemačka hobotnica Paul u lonce. Prije utakmice mu se pred pipke gurnu dvije posude označene različitim zastavama. U svakoj po školjka. Koju prvu smaže, ta zastava pobjeđuje. Paul je do sad pogodio sve i jedan rezultat (njemačkih tekmi) na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.
