Smrt je menadžer iz Njemačke
Kanjonima grada Kelna, ispod Zapadnog Balkona, ide ćiro i pomalo svirka. Niko ne smije da ga dirka. Gumeni točkovi. Žuto-zeleni vagoni. Tutuuuu! Turistička atrakcija. Firma Wolters inače vozi od zoološkog vrta do Muzeja čokolade. Danas ne. U minijaturnim kupeima, u kojima uobičajno sjede djeca, ovaj put čuče drugačiji putnici. Bakice i dekice. Sijeda kosa. Sendvič. Štap. Termos boca. Specijalno naručena tura. Finalna destinacija: gradsko groblje Melaten. Za volanom i mikrofonom gospodin Wolters lično. Menadžer i turistički vodič prozu zna napamet. Posjetitelje zanima istorija, arhitektura, život istaknuto sahranjenih. Budući da odavde ne možemo tačno čuti riječi kelnskog Čičikova, biznis s mrtvim dušama nadižemo na drugi, viši nivo. Četvrti sprat. Zapadni Balkon.
Priznajem, priloženim slovom također zarađujem od tuđe smrti. Ali pardon. Lova je velika. I negdje drugdje. Prošle godine ukupno umrlo 854 000 Nijemaca. Ovim putem, u komunalne ustanove, na račun pogrebnih preduzeća, u džepove gradskih vrtlara završilo oko 14 milijardi eura. Trend pozitivan. Posljednjih 5 godina – porast od 40 posto. Sahrane poskupljuju. Jer ljudi u međuvremenu više umiru. Zato što su duže živjeli. Prema podacima Alexandra Helbacha («Inicijativa Aeternitas») dolazećeg desetljeća branša očekuju skok na 1,2 miliona preminulih godišnje. Smrt je menadžer iz Njemačke. Mašinerija trenutno zapošljava oko 128 000 radnika. Prosječan pogreb košta 6000 eura. Cijene variraju. U gusto naseljenim mjestima troškovi viši. Diskonti ukope obavljaju van državnih granica, recimo u Češkoj, za smiješnih 499 eura.
Ruku je najlakše zavrnuti mrtvima u gradu u kojem živiš. Pogotovo u kriznim vremenima. Njemačke komunalne vlasti u grobnom sektoru vide izdašan izvor financija. Istraživanje savjetodavnog preduzeća «Ernst & Young» potvrđuje da su dvije od tri njemačke općine u minusu, te da skoro trećina njih budžet krpe prihodima sa groblja. Kokuz odnekud mora. Širom Berlinske republike zasebna parcela plus ceremonija 2010. godine prosječno su poskupili za 10 posto, navodi organizacija «Aeternitas». Eugen Brysch iz nezavisne fondacije «Deutsche Hospiz-Stiftung» odlučno kritizira: «Takav ukop si narod ne može priuštiti». Može svako kritizirati dok je živ.
Ali treba biti fer. Od posljednjih ispraćaja, pored ostalih, fino profitiraju diverzna osiguravajuća društva, muntajući revnosne mušterije, osobe koje nakon seobe na onaj ili bilo koji svijet, ublažujući troškove, najbližima ne žele padati na teret. Za ovaj slučaj, naglašeno kreativna osiguranja izmislila su odgovarajuću policu za vječni san: «novac za umiranje» (Sterbegeld). Karakter simpatične ponude zgodno opisuje tiha i nenametljiva reklama, slogan kao u mermer uklesan: «Život je dovoljno skup, štedite za umiranje!»
Ima i grupna tarifa.
