Zemlja šparoga
Njemačka je zemlja šparoga. Uglavnom pitomih. Prvenstveno onih bijelih, koje se uzgajaju ispod tamnih plastičnih folija. Da ne bi pozelenile. Uz mašinski fudbal, preciznu tehniku i spekulativnu filozofiju, kultura šparoge zaslužuje postati internacionalno priznato opće mjesto – kada govorimo o Berlinskoj republici. Kraljevsko povrće (Königsgemüse), štange proljetnog povjetarca (Frühlingsluft in Stangen) ili jestiva slonovača (essbares Elfenbein) Germane zapravo stoljećima inspirira. Šparoga prispijeva od kraja aprila do kraja juna, ovisno od lokalnih vremenskih prilika. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, zona šparoga pokriva veličanstvenih 16 700 njemačkih hektara. Godišnje berba: 55 000 tona. Pretočeno u novac: 175 miliona eura. Povrće broj 1 u državi.
Šta objašnjava uspon šparoge? Okus nikako. Jer je bljutava. Ponekad vrlo žilava. Opora. U blizini planetarnih velesila kao što su meso jaje i krompir šparoga dobija na značenju. Platno projekcije. Blijedi kontrapunkt koji kao takav postiže željeni efekat. Da li je to tajna njena uspjeha? Nije. Kinezi su je, kažu, 3000 godina prije nove ere, slavili kao lijek protiv suhog kašlja, čireva i oteklina. Grci su, vele, prije 2500 godina uzgajali šparogu (asparagos), koristeći je također u ljekovite svrhe, ali za drugačije simptome – između ostalog protiv zubobolje. Rimljani je počeše prvi uzgajati u velikom stilu (Dioklecijan). Francuzi su bili ti koji su je tokom 15 stoljeća koristili za podizanje potencije. Afrodizijak za mase.
Mitologija šparoge naglašeno je sumnjiva. Iako Francuze možemo razumjeti. Budući da nas šparoga oblikom i karakterom podsjeća na tanano muško spolovilo. Pogotovo one s ružičastim vrhovima. Međutim, najkasnije nakon vijesti o njemačkom „Ratarskom institutu Leibniz“ u Potsdamu čitaocu postaje jasno da ovdje nešto ne štima. U institutu nazvanom po njemačkom univerzalnom duhu Gottfried Wilhelm Leibnizu ovdašnja poljoprivreda ispituje kvalitet domaće šparoge. Pomoću vrhunskih sprava ratari vrše analizu rezonance. Istražuju da li je povrće šuplje ili ne. U tu svrhu sićušni elektronski čekići lupetaju po bijelim štangicama. Telegrafiraju Bogu da čuva šparogu. U laboratoriju na istoku Njemačke. Rezultati služe kao podloga za odabir, sortiranje i izdvajanje nepravilno izraslog povrća.
Iza šparoge stoji industrija mnogo veća od one koja organizira Eurovision Song Contest u Düsseldorfu. Bajke, basne i narodne priče o ljekovitom, kraljevskom produktu, koje navodno, između ostalog, pomaže pri razbijanju bubrežnih kamenaca, koristi se kao motor masovnog konzuma. Naravno, ništa protiv šparoge kao takve. Može to i u rižoto. No, bilo bi dobro ne zaboraviti potplaćene čete proletera koje svakog proljeća, za sitan novac, diljem Njemačke, zgrbljeni presađuju, čupaju, zabadaju i beru šparoge. Često, sezonski radnici iz istočne Evrope. Da nema radnika iz „banana republika“ kako bi bilo „Zemlji šparoga“? Bez ljudskih robota raspoređenih na 16 700 hektara. Sluge šupljeg konzumizma. Globalni princip. Za koga god ove godine budemo glasali na Evroviziji – glasaćemo za šparogu!
