Daske koje klik znače
Balkonska nesreća u Australiji. Sedmi sprat. Mladić pao sa gelendera. Na mjestu mrtav. Žrtva globalnog trenda. “Planking” uzima danak. Momak je mislio postaviti fotografiju na facebook. Nije uspio. “Planking” je modi. Izabereš zanimljivu lokaciju. Spustiš ruke niza se. Zalegneš glavom prema dole. Ukočiš se kao daska (plank). Kao mumija. Kao superman u letu. Zamoliš nekoga da te uslika. U kadi, na biciklu, na dimnjaku, na banderi. Na hidrantu. Na željezničkoj pruzi. “Plank on, plankers!” Pod vodom. Na konju. Na džambo plakatu. U pustinji između dvije grbadeve. Na gradilištu u kašici kašikara. Na golf travnjaku sa zastavicom u stražnjici. Svakih nekoliko minuta nova fotografija. Na stranici facebook grupe “Planking Australia” preko 100 hiljada fanova. Kreativna masa. Neko zakačio crnobijelu sliku koncentracionog logora. Leš do leša. Dadao odvratan komentar: “6 miliona Jevreja ne griješe.”
Bezvezni vic. Sloboda interneta. Plankeri vjerovatno vuku korijene iz Velike Britanije (The Lying Down Game), odakle su preko Japana zarazili Australiju. Geografija nije toliko važna. Zagonetku uspjeha treba tražiti u specifičnosti virtualnog prostora. Kako je moguće da blesavost poput plankinga u mreži zadobije toliko pažnje? Zašto upravo ova blesavost a ne neka druga? Konkurencija je velika. Originalna ideja? Duh vremena? Hiljade plankera, koji svakog dana dobrovoljno objavljuju autoportrete gluposti, vjerovatno se osjećaju dijelom jedinstvenog globalnog pokreta. Plankers just want to have fun. Internet stručnjaci fenomen objašnjavaju pojmom mrežni “mem”. Dociraju kako se vecevi, slike i misli na internetu razmnožavaju poput bioloških gena – u skladu s tezama Richarda Dawkinsa i njegovim modulacijama teorije evolucije. Mem kao vantjelesni gen. Egoistična informacija, ideja, melodija ili fotografija izložena procesima replikacije, varijacije i selekcije.
Zgodna teorija. Ali po čemu je mem plankinga jači od drugih? Šta bi bila njegova evolucijska prednost? Količina besmislenosti? Zalegla žena na odskočnu dasku iznad mutnog bazena. Muž je uslikao. Objavili fotografiju na facebooku. To baš nekako i ne ide pod ruku s pametnim tezama Dawkinsa i ekipe. Slabu tačku teorije “mrežnih mema” valjda pronalazimo u sociopsihološkoj složenosti ljudske komunikacije u kombinaciji sa selektivnom nepredvidivošću interneta. Evolucija u cyber prostoru drugačije fercera. Ovdje često ne opstaje inteligencija jata – već upravo njena suprotnost. Roj korisnika ponaša se konstantno proizvoljno. Ali uvijek predvidivo blesavo. Svakako, ono što nije slučajno jeste ideološko-medijski okvir, platforma poput facebooka, koja putem formata ujedno proizvodi sadržaj. Međutim, nažalost, iako bi zaključak bio vrlo elegantan – ne možemo reći da su facebook i co. krivi, kada daske koje ljudima fale u glavi otkrivamo na internetu.
Ćelavi čikica, kao crni leptir, ukočeno balansira na rubu akustične gitare na vrh kombija. Mišićavi golać na krovu. Ohoho. Tetovirani internet junak leži na haubi policijskog vozila. Ljepuškasta djevojka spala s konja na magarca. Plavokosi planker spektakularno pozira na četiri boce piva. Ne vidi se dobro. Možda je čak votka. Bila. Flaše su prazne. Zna se ko ih je popio. Mladić koji je na početku ovog testka pao sa sedmog sprata u Australiji također je pronađen u alkoholiziranom stanju. Jedan razlog za uspjeh mrežnih mema leži na dnu boce. Sedam spratova niže. Bolničari hitne pomoći ga nisu mogli spasiti. Eno ga nesretnik sad plankira šest stopa ispod zemlje. Onako kako bog zapovijeda. S glavom naprema gore. A tako je malo falilo da i njegova slika bude na internetu
