Balkonski spavač
Američki psihijatar Dr. Samuel Dunkell objašnjava kako pozicija spavača odaje karakter. Osobe koje spavaju u (planetarno najčešće prakticiranom) embrionalnom položaju, dakle na boku, skvrčenih koljena, Dunkell opisuje kao razumne ljude, emocionalno uravnotožene subjekte, kreativne, emocionalno inteligentne, praktično nadarene individue. Prema istoj teoriji, leđni stil ukazuje na „kraljevski opuštene“ spavače, koji višak samopuzdanja često izražavaju kroz hrkanje, u kombinaciju s rojalno raširenima rukama i nogama, u svim pravcima horizontalnog imperija. Kategorija trbušnih spavača, s one strane jastuka, navodno, teži ka senzibilnom perfekcionizmu – iz čega često rezultira osebujna tvrdoglavost. Napokon, četvrta, bazična pozicija, spavanje na boku, ko klada, ispruženih nogu, Samuel Dunkell etiketira kao signum tipičnog šaljivdžije, znak zafrkatora sklonog šali.
Teorija postaje problematična, kada uzmemo u obzir da čovjek tokom noći prosječno 40 puta promijeni poziciju – kritiziraju njemačke kolege Dr. Christine Hamm i Dr. Jürgena Beiera iz Škole za spavanje (Schlafschule) pri Plućnoj klinici (Lungenklinik) u Kelnu. Budući da je spavač prevrtljivo biće, nemoguće je iz jedne pozicije izvlačiti generalne zaključke, negoduju ovdašnji istraživači. Njemačka medicina građanima tek savjetuje da što više vremena provode u embrionalnoj odnosno bočnoj poziciji, kako bi rasteretili kičmu. Prioritet se dodjeljuje ležanju na lijevom boku – jer samo tako stomačna kiselina nesmetano cirkulira. No, oprez. Bočno gnječenje ubrzava stvaranje bora na licu. Zbog čega bi se trebali okrenuti na leđa. Što ionako godi kostima. Ko hrče – bolje da se ipak prebaci na trbuh. Ali ne baš na dugo. Odoše zubi.
U ćorsokaku na madracu. Buncanje o pravilnoj poziciji spavača, horoskopsko gatanje glede ljudskog karaktera, nalikuju nemirnom snu. Prevrni, obrni, kako god okreneš, svako spava, puše i hrče onako kako je naviknuo i naučio. Na pogrešnom smo tragu. Potpuno. Možda nije toliko bitno kako spavamo već kako se budimo. Da li nas neko budi. Ili nešto. Ili sami dolazimo sebi. U nedovršenem projektu „Pasaži“ (Das Passagen-Werk) njemački pisac Walther Benjamin govori o društveno vrijednoj „tehnici buđenja“. Ona nam omogućuje da otvorenih očiju raskrinkamo sadašnjost kao produžetak prošlosti, ergo sna. Pitanje glasi, dakle, kakav san sanja nauka kada se bavi položajima tijela u snu? Kakav je karakter američkog spavača koji karakterizira čovječanstvo prema načinu kako je sinoć zaleglo u brlog?
Bolje nego da nas klasificira prema rasi, naciji i novčaniku, po tome da li smo ušli u Evropsku uniju ili ne, kazao bi optimistični cinik u tranziciji. Međutim. Riječ je o istom kolektivnom snu? Embrionalni, bočni, leđni i trbušni spavači jednako sanjaju razlike. Sasvim drugačije. A opet iste. Vidjećemo. Šanse za buđenje iz prošlosti ne stoje loše. Jutro će, možda, promijeniti sve. I ništa. Opcija otpora i slobode uvijek postoji. Jer jednu poziciju smo zaboravili. Balkonski spavač spava stojećke. Na nogama. Spreman na sve. U stavu mirno. S pogledom uprtim naprijed. Rukama spuštenim niza se. Čvrst ko klada. Navijen kao sat. Budan kao drveni konj u Troji sna. Rekao bi Jevrej Walther Benjamin. Da se nije ubio. Godine 1940. Negdje na granici između Španije i Francuske. U bijegu od hipnotiziranih beštija.
Kakva noćna mora.
Kakav san.
Takvo buđenje.
