Balkonac na Sjevernom moru
Iznad promenade, na otoku Borkum, na Sjevernom moru, galebovi ne mašu krilima, već jedre, na vjetru, koji neumorno puše s mora ka kopnu, čudesno lebdeći u mjestu, kljunovima okrenutim u suprotnom pravcu, kao artisti u kakvom cirkusu, umjetnici na visokoj žici, malo im se zagegalo, pa ni vamo ni tamo, desetak metara iznad glave slučajnih prolaznika, ponosnih predstavnika ljudske vrste, koji su popili svu pamet, pa sad ližu sladolede, jedu sendviče, u kupaćim gaćama, ne sluteći da priroda povrh njih izvodi savršenu tačku, na kraju koje se, navigirajući neprimjetnim trzajima tijela, ptica jedrilica obrušava ka moru, zatim opet diže u vis, vraća na isto mjesto, u zrak, na istu žicu, isti bič sjevernog vjetra, odakle je krenula, još uvijek zagonetno ne mašući krilima, kao da joj ona ni ne trebaju, dok vreba objed, dakle žrtvu, zato što smišlja nešto što prolaznik, dole, ne sluti.
Otok Borkum nalazi se daleko u moru, na krajnjem sjeverozapadu Njemačke, velika kula od pijeska, koja živi od turizma, tačnije rečeno, od čistog zraka, koji, navodno, ljekovito djeluje na bolesna pluća, zbog čega su iznad promenade nikle brojne klinike i bolnice, jedna za drugom, posjećene od, uglavnom, starijih osoba, bakica i dekica, koji se nadaju godini više, terapirajući se kisikom, šetnjama i suncem, zavaljeni u prugaste ležaljke, crvene, plave, žute, duž široke pješčana plaže, kojom trčkaruju djeca, zamazana kremama za sunčanje, bijela kao mladi sir, stotine mališana i roditelja, koji porodični odmor provode na Sjevernom moru, radi dobrog zraka, ne zbog kupanja, jer ovdje u vodi duže od pet minuta ostaju samo surferi u neoprenskoj opremi i snježno bijeli tuljani, s druge strane uvale, oni naravno na sebi ne nose ništa, no meditiraju goli, u plićaku, poput pospanih nudista, odmah, iza sljedeće dine.
Borkumljani ranije, u 18. stoljeću, nisu živjeli od turizma, have i golotinje, već od lova na kitove, pod holandskom zastavom, u Arktičkom moru, između Grenlanda i Kanade, kada ih mjesecima ne bi bilo doma, nakon čega bi se, vjerovatno, s lulom u ustima vraćali kući, sa džepovima punim novca, dokaz da znaju svoj posao, za mornare s ovog otoka važio je, kažu, poseban deal, ako ubijete kita, sljeduje vam masna provizija, ako ne, nikom ništa, e pa, šipak, nikom ništa, „bezahlen Sie, bitte“, vidi se iz priloženog, kako inače objasniti napuklu ali luksuznu tarabu oko avlije, sagrađenu od kitove kosti, iz izbijene kitove vilice, otočka bogastva nasljeđena iz pustolovne prošlosti, visoke svjetionike, stari grad kao lutkica, skockane ulice, velike kuće, vile i duboka groblja, zasuta šljunkom, školjkama i pločama, s mrtvačkim glavama, ispod kojih ne leže kršćani, već mornari.
Malo je, svugdje pa i ovdje, na Borkumu, likova, koji pamte vakat prije nudizma, ljudi, koji se sjećaju vremena kada su otočani bacali harpune i mreže, lovili ribu, danas se više ne ide na brod, već na bicikl, u supermarket, do frižidera, osim nekoliko njih koji profesionalno hvataju račiće, tone i tone račića, koji se kamionima šalju u Maroko na jeftino čeprkanje, da bi ih opet vratili natrag, na sjever Njemačke, na pakovanje, u frižidere, maksuz za komšiju, danas se živi od turizma i čudesnog napitka pod nazivom Biomaris, sjetio se biznismen da narodu prodaje morsku vodu, slanu, punu minerala, jedan deci – jedan euro, navalite vjernici, svugdje ima šarlatana i torabija, ali nije to ništa za njega, galeba jedriličara, iznad promenade, on ne maše krilima, već lebdi i dugo vreba, prije nego što pikira na prolaznika sa sendvičom, hičkokovski, uz računicu da će levat, prestrašen, ispustiti sendvič s račićima (Krabbenbrötchen) iz ruke, a sve što padne na zemlju, zna se, to je njegovo.
