Podmazivanje podmazivača
Koliko znamo metafora „podmazati“, u smislu podmićivanja, dakle korupcije, korijene vuče iz vremena kada su konjska kola, u Evropi, bila moderno prevozno sredstvo. Kočijašima bi se tada, uz naknadu za sam transport, ustupala određena svota za podmazivanja točkova. Putnici su time mogli ubrzati vožnju, učiniti je ugodnijom, podesiti stvarnost taman tako da ništa ne škripi. „Ko dobro maže – dobro vozi“, glasi njemačka poslovica iz 18. stoljeća, u prenesenom značenju, i dalje je validna, 200 godina kasnije. Etimološka metaforika lijepo sugerira zašto korupcija na Balkanu predstavlja ključni problem. Zato što u jugoistočnoj Evropi kočijaši još uvijek nisu izgubili na aktualnosti? Da li uzrok korupciji možda leži u tome što je Balkan brdovit, u tolikoj mjeri da bi bez podmazivanja svako vozilo jednostavno zaribalo? Pitanje je sad.
Koliko znamo i Novi Zeland je brdovit, zar ne? Kako onda prosječno podmazanom balkanskom mozgu pojasniti zašto taj otok u delekom Tihom okeanu na barometru percipirane korupcije (Transparency international: Corruption Perceptions Index) zauzima prvo mjesto, kiteći se najnižim stepenom korupcije na cijelom svijetu? Vjerovatno zato što u Novom Zelandu ne živi toliko Bosanaca i Hercegovaca, čija ponosna domovina visi na nesretnom 91. mjestu, nažalost odmah iza Šri Lanke, ali zato ipak jasno ispred Liberije, Trinidada i Tobaga, Zambije, Albanije i Tanzanije. Drugim riječima ubjedljivo iznad Iraka, Sjeverne Koreje i Somalije, kojoj pripada posljednja 182. pozicija. Požljivije posmatrano možemo reći da Bosna i Hercegovina predvodi drugu polovicu tabele. Kada bi samo tamo izdržali do zimske pauze, možda će iduće godine biti sve bolje,
Prije nego li bacimo peškir, valja skinuti kapu: Iza šampiona Novog Zelanda na vrhu ljestvice: Danska, Finska, Švedska, Singapur, Norveška. Iza njih Njemačka i Japan na 14. mjestu. Pohvaliti treba demokratsku Rusiju, za skok za 154. na 143. poziciju. Nastavi li napredovati istim tempom dogodine prešišava Nikaragvu, Pakistan i Bjelorusiju. Kako obrazložiti uspjeh zemalja u usponu: Oni gore moraju imati nešto što onima dole fali. Sigurniji keš. Uređeniji sustav. Bolji ustav. Okruglije točkove, nepodmazive vijuge. „Jok, kakvi, sinko, ništa od svega toga“ – čuje se sa jugoistoka Evrope (66. Hrvatska, 69. Makedonija, 86. Srbija). Podmićen samopuzdanjem, za našeg čovjeka postoji jedno i jedino logično objašnjenje, zašto je donji: Danska, Finska, Švedska, Singapur i Norveška su garant nekome platili budu gornji“. Ko podmazuje, misli da svi podmićuju.
Međutim. Koliko znamo na prostoru suverenog Zapadnog Balkona (Keln, Njemačka) niko nikoga ne podmazuje. Prvenstveno zato što nema ko koga. Niti zbog čega. Ovdje nema kočijaša. Zbog toga nema šta zaribati. Osim jednog konja. Ne. Narod Balkona ne podmazuje. On zalijeva. Čak ni to više. Jer je zima. Cvijeća više nema. Zato što je na internacionalnom barmometru podmićivanja zaglavio na četvrti sprat. Ni gore, ni dole. Doživotno. Može dok mu kaplje za kiriju. Odnekud.
