Izbjeglički kviz-taxi
Neko čita novine, neko ispunjava križaljke, neko gleda tv, neko zna zahrkati, neko izađe iz auta, zapali cigaru. Neko od taksista. Dok čeka mušterije. Svaki šofer na svoj način troši sekunde božjeg taksimetra. Samo Ari Arif, valjda, ne gubi vrijeme. Tokom pauze irački izbjeglica izučava udžbenike njemačke istorije. Tabiri činjenice. Upija datume. Usisava geografske karte, grafički materijal, dokumente, izvore, fotografije. Vreba kandidata. Kviz žrtva samo što nije kročila u vozilo. Upala u mrežu. Kažiprst na jeziku. Muhadžer ljušti njemačku povijest ko Günther Grass poriluk. Ugašenog motora, u pozajmljenom mercedesu boje jajeta, na kratkom taksi-štandu ispred Hotela Barcelo, u centru katoličkog Kelna, podno peršunskog Zapadnog Balkona.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Izvolite?
– Do kolodvora.
Pali taximetar (opa!).
– Jesmo li za kviz?
– Kviz?
– Za svaki tačan odgovor skidam 20 centi s računa.
– Aha.
– Svaki pogrešan odgovor Vama 20 centi plus.
– Snimaju nas?
– Ne.
Naravno. Iračanin je ideju posudio s televizije. Kviz-taxi. Šarmantni voditelj sjedi za volanom. Slučajni kandidat čuči na zadnjem sjedištu, iznenada otkriva da je u televizijskom programu. Kamere snimaju. Pitanja pretežno duhovita. Raspoloženje da crkneš. Od smijeha ili dosade. U naizgled običnom taksiju. Pravila glase: Imate pravo na tri džokera, možete pitati prolaznike…blablabla. Uglavnom istrošen format. Šou koncept s počecima u Velikoj Britaniji (Cash Cab), paušalno kloniran u SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Rusiji, Izraelu, Poljskoj, Turskoj, Japanu, Srbiji i još najmanje u Norveškoj. Ari Arifova varijanta pak ima posebnu draž. Njegov izbjeglički kviz niko ne prenosi.
– Kake se zvao prvi savezni kancelar Njemacke?
– Ugh.
– Želite džokera?
– Može.
– Willy Brandt, Konrad Adenuer ili Helmut Kohl?
– Konrad Adenauer.
– Bravo. Brišem 20 centi s konta. Idemo dalje.
On živi već skoro petnaest godina u Njemačkoj. Usluzujuci nagon zabave, pritom pun poštovanja, putem taksi kviza Ari Nijemcima izražava zahvalnost. Posao, žena, djeca, sve je njegovo u Kelnu. Iračanin je fasciniran ovdašnjim tzv. stabilnim sistemom, demokratijom, kulturom, zakonodavstom, njemačkim ustavom. Irak je, kaže, druga priča. Upravo zbog toga izbjeglica na štandu ispred Hotela Barcelo napamet bifla istoriju Germana. Doduše, ne baš onu iz onih „pravih“ knjiga debelih nekoliko hiljada stanica, priznaje Ari, više onu iz kraćih, praktičnijih, kompaktnijih štiva kao što je, recimo, „Njemačka istorija – instant kurs“ autora Heinz-Gerd Riesa.
– Kad je uvedena njemačka marka?
– Mhm.
– Koje godine, gdje je reformator Martin Luther iznio svoje teze – i koliko njih ukupno?
– Ups.
– Visina Doma? Najstariji most u Kelnu?
– Nisam iz Kelna
– Nisam ni ja.
Arijeve njemačke mušterije često nemaju blage veze s istorijom. „Vozi dalje, majstore, pojma nemam.“ Pogotovo onda kad su očigledno alkoholizirane, posvađane, pogrešno zaljubljene ili pretučene. Kad taksira noću, Ari kviz koristi kao zaštitu od kojekakvih budala. Kad sleđa zagusti, najopasnija je tišina. Riskantna profesija. Šejtan na gasi taksimetar. Međutim, pored svega toga, muhadžeru iz sjevernog Iraka još uvijek nije, niti će ikada biti jasno, zašto kulturni Nijemci, domaćini, kojima se duboko klanja, tako loše poznaju sopstvenu prošlost – i kako to da im sistem uprkos tome još uvijek stabilno fercera.
– Koliko puta je Njemačka bila svjetski prvak u fudbalu?
– Hm?
– Ne mogu vjerovati, stvarno, makar bi to morali znati.
– Otkud kad sam žensko?
– Džoker?
